Koji Spielberg, koji Roberto Benigni, Roman Polansky ili Adrian Brody! Oscara za najboljeg glumca i režisera u filmu o holokaustu trebao je dobiti rvacki premijer Andrej Plenković, dok je onog za sporednu mušku ulogu svakako zaslužio Sanaderov bivši potrčko, predsjednik Hrvatskog sabora i navodno pretendent na funkciju gazde HDZ-ta Gordan Jandroković-Njonjo.

Kakva izvedba, kakva uvjerljivost, kakva potresna drama u nastupu pred svekolikom rvackom javnošću na Međunarodni dan sjećanja na žrtve holokausta, kada cijeli svijet odaje počast šest milijuna Židova i oko pet milijuna nearijevaca, Roma, antifašista i homoseksualaca koje je Hitlerov nacizam zvjerski i sustavno potamanio u tvornicama smrti diljem Europe tijekom Drugog svjetskog rata. Dakako, uz svesrdnu pomoć Ante Pavelića, koji je temeljito provodio naš autohtoni rvacki fašizam na prostoru zločinačke ustaške tvorevine tzv. NDH. I proširio rasne zakone i na Srbe i Rome ne bi li ih se riješio o istom trošku.

Na početku sjednice Vlade tog 27. siječnja premijer Andrej je tronuto izgovorio: „Danas je Međunarodni dan sjećanja na žrtve holokausta, 27. siječnja 1945. oslobođeni su zatvorenici Auschwitza. To je jedan od najvećih zločina u povijesti čovječanstva. Na taj dan moramo se prisjetiti i zloglasnih ustaških logora, prije svega Jasenovca. To je bolan dio hrvatske povijesti. Na današnji dan odajemo priznanje i hrvatskim Pravednicima među narodima, koji su izložili svoj život da bi spasili svoje bližnje.“

Jednako potresen bio je i Gordan Jandroković – Njonjo koji je, otvarajući sjednicu Sabora, izjavio sljedeće: „Nažalost, Auschwitz nas podsjeća i na logore poput Jasenovca i Stare Gradiške, gdje su tijekom zločinačkog režima NDH brojni nevini ljudi – Židovi, Romi, Srbi, ali i Hrvati – deportirani, mučeni i ubijani. No uvijek je važno naglasiti da je većina hrvatskog naroda ustala protiv takve fašističke politike i svrstala se na stranu pobjednika u Drugom svjetskom ratu.”

Njonjo je predvodio i Izaslanstvo Vlade i Sabora kod skulpture Mojsija na Mirogoju, gdje se u istom tonu nadovezao na svoje prethodne misli, dok je Plenković znakovito rekao: „Želimo da se opomena na takav veliki zločin uvijek ureže svima u sjećanje i da se takvi zločini nikada ne ponove. Danas moramo raditi ne samo na kulturi sjećanja, nego i na zaštiti ljudskih prava i toleranciji u društvu.” Eh, pa ni Primo Levi, Židov koji je preživio Auschwitz, ne bi to bolje sročio. I Plenkiju i Njonji svaka je bila na mjestu, kao da stvarno svesrdno rade na kulturi sjećanja i toleranciji. I to u državi u kojoj nema nijednog muzeja holokausta i u kojoj se ide u zatvor ako se premijeru zaprijeti trulim jajima. Ukratko – tko ih ne zna, skupo bi ih platio!

Ali ne i Ognjen Kraus, predsjednik Židovske općine u Zagrebu, koji je prilično ogorčeno podsjetio na činjenicu da židovska groblja pobijenih u holokaustu propadaju diljem Hrvatske zbog nebrige i zaborava, dok se u Saboru izglasava uređenje groblja „hrvatske vojske“. Čitaj – ustaša. S istom dozom opravdane žuči dodao je i kako isti taj Andrej Plenković, najdugovječniji rvacki premijer, na čelu svoje druge vlade, još uvijek nije na dnevni red stavio izglasavanje izmjena Kaznenog zakona kojima bi se zabranilo korištenje ustaškog znakovlja i pozdrava, što su predstavnici Židovske općine, uz podršku srpske i romske manjine – dakle, naroda žrtava – inicirali još prije godinu dana. Zašto nije – ne zna se.

Lokalni izbori su prošli, rejting HDZ-ta usprkos korupciji i inim svinjarijama čvrsto stoji na 30 posto, ali veliki Europćanin i deklarativni antifašist Andrej, koji nariče nad žrtvama holokausta i ustaškog režima u Jasenovcu i osuđuje svaki povijesni revizionizam, za to nema muda. Nema i gotovo. Ali gluma mu ide odlično, vrlo je uvjerljiv na svim jezicima, pa mu njegovi pajde u Bruxellesu slijepo vjeruju. Doduše, s Izraelom je malo teže.

Sve navedeno moglo bi se svesti pod kategoriju „paradnog antifašizma“, kako je licemjerno ponašanje rvacke vlasti nazvao povjesničar Ivo Goldstein čija je obitelj stradala u holokaustu. A koji je neprihvatljiv premijeru i ministru vanjskih poslova Grliću-Radmanu kao veleposlanik. To nikako ne jer, zamislite, Goldstein je u Veleposlanstvu u Parizu imao Titovu sliku, istu onu koju su u povodu 70. obljetnice iskrcavanja Saveznika u Normandiji, Francuzi projicirali uz Roosevelta, De Gaullea i Churchilla. Dakle, uz pobjednike i vođe antifašističkog pokreta.

Postalo je već naporno uzaludno nabrajati sve grijehe nečinjenja obiju Plenkovićevih vlada, žmirenje na oba oka, smetnje u slušnom kanalu kada se „za dom spremni!“ ori stadionima ili kočoperi na onoj famoznoj spomen-ploči poginulim HOS-ovcima, osam kilometara dalje od Jasenovca. Ili kada ga Marko Perković-Thompson, ikona radikalne desnice i tvrdih HDZ-tovih birača, nadahnuto uzvikuje kao stih i izraz umjetničke slobode na početku svog zloglasnog mega-hita „Bojna Čavoglave“. Za što je pravomoćno oslobođen od Visokog prekršajnog suda, dok je DORH zaključio kako nema zakonske osnove za podizanje zahtjeva za zaštitu zakonitosti protiv takve presude. I tako je Thompson prošao lišo i može izražavati svoju umjetničku slobodu koliko ga volja. Doduše, samo u Rvackoj. U Austriji mu to ne bi prošlo. Ili bi platio masnu kaznu ili završio u bajbuku.

I tako će biti do daljnjega, s obzirom na to da se ustaški poklič, domaća verzija nacističkog „Sieg Heil“, tumači ‘vako i ‘nako, između ostalog i zahvaljujući odluci famoznog Plenkovićeva Povjerenstva za prošlost koje je protuustavni fašistički pozdrav proglasilo ustavnim u posebnim okolnostima. To jest, na komemoracijama poginulim HOS-ovcima, koje je još neumrli Franjo brže bolje inkorporirao u Hrvatsku vojsku da ga ne sramote pred svijetom. Čak je i on imao toliko mozga.

I zaključke Povjerenstva i dvostruke standarde HDZ-ta koji prilagođava svoje stavove o ustaškom režimu ovisno o publici kojoj se obraća, i mediji i opozicija bezbroj puta su osudili, popljuvali, tražili da se poštuje Ustav i točka. Ali sve dok rvacki sudovi tumače Ustav kako im je ćeif, a Andrej ne trza na postrojavanja crnokošuljaša i provokatore koji na razne državne obljetnice dolaze u preuskim majicama s istaknutim natpisom „za dom spremni“ na junačkim prsima i trbušinama, dotle će i dalje cvasti povijesni revizionizam, a mlade generacije arlaukati ustaški poklič čim im se ukaže prilika. Dakako, u znak prkosa i bunta protiv političke korektnosti.

Osim glavnog glumca Andreja Plenkovića, kandidat za Oscara za sporednog glumca Gordan Jandroković-Njonjo ima talent koji bi svaki režiser poželio. Poput kameleona Njonjo se mijenja u skladu sa situacijom i može bez problema odigrati svaku ulogu. Treba li posebno podsjećati na to da je isto tako srcedrapajuće kao pod Mojsijevim spomenikom, u ime Hrvatskog sabora, dugogodišnjeg pokrovitelja ustaškog derneka u Bleiburgu, držao govore nedužnim pripadnicima hrvatske vojske koji su tamo bez suda pobijeni. Dakle, ustašama, da ne bi bilo zabune. Jer HDZ-tova vlast ne propušta staviti Jasenovac i Bleiburg u istu rečenicu.

U takvoj dvoličnoj atmosferi posljednjih trideset godina rasle su generacije koje u Jasenovcu nikada nisu bile i koje o holokaustu nemaju blage veze. Njima se valjda obraćaju – ko što reče kolega Ante Tomić – pretili sredovječni frontmeni reperskog benda Tram 11 odjeveni kao srednjoškolci, koji su u ekstremno desnoj ideologiji pronašli prostor za svoj buntovni izričaj, propitujući „mit o Jasenovcu“. I tako su se dečki koji su svojim žestokim tekstovima devedesetih dizali pobunu protiv HDZ-tove privatizacijske pljačke, Tuđmanove autokracije i oduzimanja koncesije kultnoj Stojedinici, prometnuli u Hasanbegovićeve glasnogovornike. A nakon što je Menart s njima raskinuo suradnju, još su postali i žrtve cenzure i gušenja slobode govora.

Budući da Zakon o zabrani isticanja ustaškog pozdrava i znakovlja nije na vidiku, nema nikakve sumnje da ćemo i ove godine, prilikom komemoracije u Jasenovcu, gledati isti film kao i prethodnih dviju. To jest, dvije kolone, jednu državnu i jednu naroda žrtava ustaškog logora smrti i Saveza antifašista. Gdje će biti verbalni silnik s Pantovčaka, nije još poznato. A kakvu će dramsku rolu tom prilikom odigrati Plenki i Njonjo, jedva čekamo vidjeti. Bit će sigurno uvjerljivi, kao i njihova djela. Za Oscara!