OBRAT U PREGOVORIMA S BRUXELLESOM 2008.: Eurofighter – hrvatski adut za EU

Objavljeno u Nacionalu br. 643, 2008-03-10

MORH je u prednatječajnu fazu nabave borbenog aviona iznenada uključio konzorcij iza kojeg stoje najutjecajnije članice EU

Budući da će Hrvatska vjerojatno u travnju ove godine dobiti pozivnicu za članstvo u NATO-u, pred hrvatskom vladom će ostati strateški cilj ulaska u Europsku Uniju, i to 2009. Kako sada stvari stoje, ostvariti takav cilj bit će vrlo teško. Unatoč trenutačno lošoj poziciji u pregovaračkom procesu zbog jedne vrlo važne odluke hrvatskoga državnog vrha, moglo bi doći do dramatičnog obrata. Naime, nekako se s datumom željenog ulaska u EU 2009. u isto vrijeme u Hrvatskoj odlučuje o kupnji novog borbenog zrakoplova za potrebe Hrvatskog ratnog zrakoplovstva.

Hrvatskoj se odnedavno nudi i europski zrakoplov Eurofighter Typhoon iza čije proizvodnje stoje vrlo važne i utjecajne zemlje EU kao što su Njemačka, Italija, Velika Britanija, Španjolska te Francuska s vlasničkim udjelom u konzorciju EADS koji sudjeluje u proizvodnji zrakoplova Eurofighter. S obzirom na to, hrvatskom se državnom vrhu otvorila mogućnost da kupnja jednog od najnaprednijih borbenih zrakoplova današnjice bude ulaznica za Europsku uniju 2009., jer iza Eurofightera stoje najutjecajnije članice EU. Eurofighter Typhoon je višenamjenski borbeni zrakoplov nastao suradnjom triju kompanija, talijanske Alenia Aeronautica, britanske BAE Systems i europskog konzorcija EADS. Projekt je od početka zamišljen kao zajednički europski program razvoja lovca prije svega za europske potrebe da bi kasnije prerastao u program višenamjenskog borbenog zrakoplova.

Osim četiriju država koje su sudjelovale u razvoju i koje su ga kupile, naručitelji su još Austrija i Saudijska Arabija. Sveukupno ih je do sada naručeno nešto više od 500. Premda su prvotni zahtjevi za novi tip europskog lovca, koji je s vremenom postao Typhoon, predani još početkom 70-ih godina 20. stoljeća, službeni je početak označen projektom koji je pokrenut 1983., a jedanaest godina kasnije izveden je i prvi let. Ministarstvo obrane Republike Hrvatske odlučilo je uključiti konzorcij Eurofighter u siječnju 2008. a u prosincu 2007. poslao je upit o mogućnosti kupnje zrakoplova proizvođačima zrakoplova švedskog JAS-39 Gripen, američkog F-16, ruskog MiG-a 29 i francuskog Miragea F1. Svi oni dužni su do kraja ovog mjeseca odgovoriti informativnim ponudama da bi se na jesen 2008. iz MORH-a poslao i konačan upit s detaljnim traženjem ponude cijelog projekta.

Odabir borbenog zrakoplova u bilo kojoj zemlji nije samo pitanje njegove cijene nego se kao kriteriji moraju uzeti politički i ekonomski efekti takvog odabira. Kad bi samo cijena bila važna, onda bi se cijeli posao završio za deset dana. Cijena je relativna stvar, osobito kad je zemlja prodavatelj deset zrakoplova jednosjeda i dvaju zrakoplova dvosjeda – koliko traži Hrvatska i koji vrijede 700-800 milijuna eura, spremna kroz offset program vratiti isto toliko milijuna eura u Hrvatsku, i to upravo u projekte u koje bi morala uložiti hrvatska vlada.

Osim toga, ako je cijena zrakoplova veća u odnosu na ostale konkurente, postoji i razlog zbog čega je to tako, dva su motora na Eurofighteru pouzdanija od jednog motora na F-16 ili Gripenu, i to osobito ako se zrakoplov nađe nad morskom površinom, jer u slučaju kvara motora na F-16 ili Gripenu, pilot će se možda i spasiti, ali 70 milijuna eura, koliko stoji izgubljeni zrakoplov, zasigurno ne. Ne treba spominjati ostale tehničke detalje na Eurofighteru koje ga svrstavaju u borbeni zrakoplov između četvrte i pete generacije zrakoplova u koju se još uvijek ne može svrstati niti jedan zrakoplov u konkurenciji za natječaj u Hrvatskoj, ali mu je i cijena veća od konkurencije. Zanimljivo, do prije mjesec-dva dana iz MORH-a uopće nisu pozvali Eurofighter da sudjeluje u natječaju u Hrvatskoj, što govori o tome da nitko nije napravio nikakvu analizu i podlogu za odabir zrakoplova, odnosno nitko nije razmotrio političke i gospodarske posljedice natječaja vrijednoga gotovo 5-6 milijardi kuna, jer da jest, onda bi, ako ništa drugo, barem iz kurtoazije poslao poziv u Njemačku, gdje je sjedište tvrtke Eurofighter GmbH. Toj tvrdnji u prilog ide i katastrofalno loša prošlogodišnja studija o novom zrakoplovu u kojoj je 60 posto materijala korišteno s interneta, a 40 iz dokumentacije bivše JNA.

Hrvatskoj bi pri eventualnom odabiru Eurofightera svojom povoljnom ponudom mogli pomoći i Nijemci koji su najveći zagovornici dolaska Eurofightera u Hrvatsku. Očekuje se kako će upravo ono što je najspornije, a to je cijena zrakoplova, u odnosu na konkurenciju biti nešto veće, ali ne toliko koliko očekuje konkurencija, i da će se u njihovoj ponudi naći dva paketa, jeftiniji i skuplji. Ono što će biti iznimno važno, a osim političkih razloga možda i presudno, jest ponuda offset programa koji iznosi 100 posto od iznosa kupoprodajnog ugovora. Pojednostavljeno, ako je cijena kupoprodajnog ugovora 700-800 milijuna eura, to znači da će Njemačka, Španjolska, Italija i Velika Britanija, a posredno i Francuska kroz vlasnički udio u EADS-u, morati na neki način vratiti 700-800 milijuna eura u Hrvatsku, i to 25 posto u direktnom offsetu koji je vezan isključivo uz obrambeni projekt dolaska borbenog zrakoplova, i 75 posto u neizravnom koji se odnosi na hrvatsko gospodarstvo. Ovdje je ključno tko će biti spreman prihvatiti obvezu direktnog offseta u visini 25 posto odnosno uložiti 150-200 milijuna eura u hrvatske zrakoplovne vojne industrijske kapacitete, prije svega Zrakoplovno-tehnički zavod, te infrastrukturu Hrvatskog ratnog zrakoplovstva.

Nacional je doznao iz krugova bliskih tvrtki Eurofighter GmbH da su oni spremni na takav korak, to više jer konkurencija sve do sada nije tako razmišljala. Prije svega, tvrtka Eurofighter GmbH sa svojim je partnerima spremna uložiti sredstva u nekoliko potencijalnih projekata, u prvom redu one koji su prioritetni u infrastrukturnom i tehnološkom smislu za potrebe hrvatskog obrambenog sustava, među ostalim, izgradnju infrastrukture u zračnoj luci Zemunik, a s tim vrlo vjerojatno i središte za obuku i trening Eurofighter pilota na simulatoru, podizanje tehnološke razine osposobljenosti Zrakoplovno-tehničkog zavoda kako bi se sve potrebne inspekcije i servisi na Eurofighteru, osim generalnih remonta, radili u Hrvatskoj i tome slično. Naravno, kad je riječ o izravnom offsetu, kao i neizravnom, postoje određeni multiplikatori koji nekoj investiciji daju određen značaj. Tako primjerice, ako u Zemuniku netko odluči izgraditi središte za trening, u to će možda investirati 25 milijuna eura. Ako je to jako važno za Hrvatsko ratno zrakoplovstvo, ta investicija će dobiti multiplikator 3 pa će se u konačnici investicija od 25 milijuna eura pomnožiti s 3 i dobit će se konačna priznata vrijednost od 75 milijuna eura, što je prilična brojka kad je riječ o 25 posto obveznog izravnog offseta.

Na sličan se način može napraviti i kalkulacija za Zrakoplovno-tehnički zavod, primjerice za kupnju alata i suvremenih instrumenata kojima će ZTZ moći raditi na otvorenom tržištu. Pogleda li se ovakva ponuda, tada postaje jasno kako hrvatska vlada neće morati posezati za državnim proračunom kad je riječ o spomenutim projektima, a ionako ih je trebala financirati. Umjesto hrvatske vlade, to bi mogao učiniti Eurofighter ili bilo tko drugi tko je spreman na takvo što. Usto, ovako velikim ulaganjem 150-200 milijuna eura u Hrvatsko ratno zrakoplovstvo više nije bitno stoji li sat leta na zrakoplovu pet, deset ili dvadeset tisuća američkih dolara, jer su to troškovi koji se u anuliraju kroz ovakva velika ulaganja stranaca u infrastrukturu Hrvatskog ratnog zrakoplovstva i zrakoplovne industrije, što bi u suprotnom morala plaćati hrvatska vlada. Tvrdnje koliko je netko jeftiniji po satu leta od onog drugog uglavnom dolaze iz krugova proizvođača zrakoplova koji uopće ne misle ulagati kroz 25 posto izravnog offseta u zrakoplovstvo, jer im zapravo odgovaraju ovakvi loše pripremljeni pravilnici u Hrvatskoj kad je riječ o offsetu. Mora se reći kako su pravila u Hrvatskoj što se tiče offseta vrlo općenita i nedorečena, čak se i ne spominje zrakoplovna industrija i sve što je vezano za nju, a sve se to događa uoči posla vrijednog 700-800 milijuna eura, što je skandalozno. Stoga je krajnje vrijeme da se nešto promijeni i da se najodgovorniji u sektoru gospodarstva i obrane pripreme na budući natječaj i tehnologiju koja dolazi s njim.

Važno je da se počne raditi na pravilnicima kako bi važnost izravnog offseta minimalno 25 posto vrijednosti ugovora donijela znatan tehnološki napredak u hrvatskom zrakoplovstvu. Ugovor o offsetu je obvezan kada vrijednost ugovorenog posla prijeđe 2 milijuna eura i mora iznositi minimalno 100 posto vrijednosti ugovora. Pritom vrijednost izravnog offseta može iznositi najmanje 25 posto, a ostalo otpada na neizravni offset. Vukelić je nedavno na izravno pitanje Nacionalova novinara razmišlja li se gdje bi pobjednik natječaja trebao uložiti 25 posto sredstava vezanih za projekt novog borbenog zrakoplova izjavio kako Hrvatska nema mnogo mogućnosti za to, jer ne proizvodimo zrakoplove i dijelove za njih, nemamo zrakoplovnu industriju, pa nam jedino preostaje da se naprave neki programi za održavanje u Zrakoplovno-tehničkom zavodu. Ministar obrane je umjesto toga trebao poručiti svim sudionicima natječaja kako će 25 posto offset programa izravno vezanih za obrambeni projekt dolaska borbenih zrakoplova u Hrvatsku morati biti ispunjeno kroz ulaganje u razvoj infrastrukture Hrvatskog ratnog zrakoplovstva i Zrakoplovno-tehničkog zavoda te da će biti jedan od ključnih elemenata pri odabiru, jer se time potpuno ruši naizgled visoka cijena zrakoplova i donekle vraćaju uložena sredstva u njihovu kupnju. Vukelić se uopće ne treba brinuti gdje i kako će to učiniti sudionici natječaja, jer je to prije svega njihov problem.

Također je važno da budući hrvatski borbeni zrakoplov ima što bližu i bržu logističku podršku za rezervne dijelove i remont. Gledajući na europske države koje proizvode Eurofighter, sva proizvodnja je na sat leta od Hrvatske i osim toga Hrvatska već sada aktivno sudjeluje na sastancima europske obrambene industrije, a da se ne govori o tome da EU organizira vlastite obrambene snage koje će u budućnosti preuzimati vodstvo u nekim mirovnim misijama NATO-a, pa je neupitna kompatibilnost između država kad je riječ o naoružanju i važnost organizacije logistike kad je riječ o brzoj opskrbi svim potrebnim dijelovima. U prošlosti je bilo slučajeva da je zbog političkog razmimoilaženja između dviju država došlo i do zastoja u opskrbi rezervnim dijelovima. Kad je riječ o najpovoljnijoj financijskoj ponudi za kupnju zrakoplova, može se očekivati da će to biti ruska ponuda za zrakoplov MiG-29.

Ponuda zrakoplova MiG-29 kako god ozbiljna i povoljna bila, teško je ostvariva prije svega iz političkih razloga, jer su odnosi Zapada i Rusije na najnižoj točki u nekoliko posljednjih godina, a ulaskom MiG-ova u Hrvatsku, Rusija bi napravila najveći prodor prema zapadu, što bi izazvalo negativne reakcije u NATO-u. Nadalje, ponudi li Rusija i 200 posto offset programa, što je vrlo moguće, kao što je moguća i dumping cijena za MiG-ove, te na kraju pobijedi, to bi značilo da je Hrvatska dužna osigurati više od milijardu eura ruskih investicija u Hrvatsku. Tada bi vjerojatno polovina Jadranske obale bila u rukama Rusa i štošta drugo. Posve je sigurno kako će se ipak glavna borba za prodaju borbenih zrakoplova Hrvatskoj voditi između švedskog Gripena i europskog zrakoplova Eurofighter, i to u prvom redu zbog političke i gospodarske koristi.

Komentiraj

Source:Eduard Šoštarić