Objavljeno istraživanje o aferama: Dvije trećine su HDZ-ove. Akteri prvo negiraju odgovornost, a onda sve prebacuju na medije

Autor:

19.10.2016., Zagreb rNova Vlada RH pod vodstvom premijera Andreja  Plenkovica.  Martina Dalic, Davor Ivo Stier, Damir Krsticevic, Ivan Kovacic, Zdravko Maric, Vlaho Orepic, Ante Sprlje, Tomislav Tolusic, Gabrijela Zalac, Lovro Kuscevic, Slaven Dobrovic, Oleg Butkovic, Tomislav Coric, Nina Obuljen Korzinek, Gari Capelli, Pavo Barisic, Milan Kujundzic, Tomo Medved, Goran Maric, Nada Murganic.rPhoto: Robert Anic/PIXSELL

Robert Anic/PIXSELL

Hrvatski političari koji su upali u javne afere redovito odbijaju svoju odgovornost, ali kad pritisak medija postane neizdrživ daju ostavke s obrazloženjem da ne žele biti teret svojoj stranci, pokazuje nedavno objavljeno istraživanje.

Rad Dražena Lalića, Marina Galića i Anite Culifaj s Fakulteta političkih znanosti analizirao je 471 izjavu 35 političara i dužnosnika koji su imali aferu od 2010. do 2021. i rezultate objavio u znanstvenom časopisu Medijska istraživanja.

Uočili su da se afersko komuniciranje političara odvija u tri faze: u prvoj oni pod svaku cijenu poriču postojanje afere i svoju odgovornost u njoj, u drugoj uglavnom prebacuju krivnju, najviše na medije, a u trećoj fazi se suočavaju sa strankom i podređuju joj svoje interese.

U toj fazi potvrđuje se kako se komunikacija političara odvija dominantno u skladu s lojalnošću stranci, ističe se u tekstu.

Istraživanje također pokazuje kako tijekom komunikacije političari intenzivno upotrebljavaju svoje kapitale, a najizrazitije onaj socijalni, kojim nastoje pokazati svoju moć i poznanstva. Time nastoje suzbiti optužbe i ojačali svoj ugled u javnosti, naročito unutar svoje stranke.

Dvije trećina afera iz HDZ-a

Najviše analiziranih afera, malo manje od dvije trećine (21 od 35), vezano je za političare iz HDZ-a, slijede članovi SDP-a sa šest afera, pa članovi HNS-a sa četiri afere.

Ostalo su pojedinačni slučajevi koji se tiču političara iz IDS-a, HSLS-a, Željka Keruma i Milana Bandića.

Gledano po političkim dužnostima, u nešto više od polovine (19 od 35) analiziranih afera bili su uključeni tada aktualni ministri.

Druga najzastupljenija skupina su gradonačelnici (petorica aktivnih i dva bivša).

Aferama su bili zahvaćeni i jedna županica te dvojica župana, kao i jedan potpredsjednik Sabora i predsjednik uprave velike državne tvrtke (JANAF-a), koji je na tu poziciju došao po političkom ključu.

Po jedna afera odnosila se na saborskog zastupnika i predsjednika Hrvatske gospodarske komore (HGK).

Autori su istraživanjem obuhvatili i bivše predsjednike države, od kojih je u razdoblju od 2010. do 2021. samo Ivo Josipović okončao mandat bez afera.

Gotovo polovina analiziranih afera (16 od 35), odnosi se podjednako na korupciju i sukob interesa.

Prvo poriču, a onda prebacuju na medije

U prvoj fazi komuniciranja političari nastoje negirati postojanje afere i minimalizirati njezinu važnost. Od 35 aktera čak 31 je na početku odbilo priznati postojanje afere. Pa i ako se ona dokaže, odbijaju bilo kakvu osobnu odgovornost.

Primjer poricanja izjava je bivšeg ministra Zdravka Marića: „Sve što mi se stavlja na teret posve je promašeno i neutemeljeno. Posebice odbacujem bilo kakvu pomisao da sam u obnašanju javnog posla bilo kojim svojim postupkom stavljao svoj interes ispred javnog“.

Političari negiranjem postojanja afere smatraju da će automatski iščeznuti i medijski interes za njom. Međutim, prva faza istraživanja pokazala je kako se događa najčešće suprotno, zbog čega akteri više ne negiraju aferu, ali nastoje ublažiti njezin značaj.

U drugoj fazi političari odgovornost za sadržaj afere uglavnom nastoje prebaciti na medije i političke suparnike, odnosno vodstvo suparničkih stranaka. Tada se pozivaju na kapitale kojima raspolažu, posebno intenzivno na socijalni kapital koji se odnosi na bliskost sa strankom i njezinim vodstvom.

U nizu navedenih primjera je i izjava bivšeg ministra Mije Crnoje: „Insinuacije medija su navodi o lažnom prebivalištu, to je otvoreni napad na mene i novu Vladu.“

Činjenica da su mediji otkrili većinu afera, potvrđuje mišljenje da se istraživačko novinarstvo „smatra najblistavijim i najzahtjevnijim od svih vrsta novinarstva“.

Čak i u slučajevima kad nisu izravno odgovorni za otkrivanje afera, mediji i dalje imaju ključnu ulogu jer javnost informiraju o sadržaju i pojedinostima. Političari općenito reagiraju na medije da bi izbjegli dodatne neugodnosti i konflikte i njihove reakcije predstavljaju široko prihvaćeno umijeće „političke igre“, kaže se.

Spasi stranku, pa će i ona tebe

U trećoj fazi obrasca komuniciranja političari iz afera suočavaju se sa svojom strankom, odnosno njezinim čelnicima. No u toj fazi tek u manjem broju slučajeva dolazi do naknadnog priznanja krivnje.

Uz opasku da ne žele biti „uteg“ ili „teret“ stranci, daju ostavke na funkcije u institucijama ili strankama. Osam ih je smijenjeno (23 posto), a sedam (20 posto) je podnijelo ostavku.

Bivša ministrica Martina Dalić naposljetku je, nakon razmjerno dugotrajne izloženosti aferi „Agrokor“, izjavila: „Odjednom ispada da sam ja postala uteg Vladi, HDZ-u i demokratskoj većini. Ja to nikako ne želim biti“.

Istraživanje je pokazalo da nije riječ samo o obrascima, već je komuniciranje političara tijekom afera dio njihova habitusa, kao načina sudjelovanja u igri moći vlasti.

Ljudi iz afera ne sudjeluju sami za sebe, nego to čine u interakciji s drugim „igračima“, u skladu s normama koje vrijede u strankama i drugim političkim organizacijama i ustanovama, kaže se.

Razlog takve promjene u komuniciranju vjerojatno leži u činjenici da se političke vođe okružuju „lojalistima“ pa se i svaki napad na „lojaliste“ smatra napadom na vođu i stranku.

Osobe koje na taj način iskazuju odanost ne „padaju“ nakon što se utvrdi nepravilnost ili odgovornost, nego se s njima postupa u skladu s interesima političkog vođe i stranke, kažu istraživači.

Uvid u epiloge afera pokazuje da političari u 31 posto slučajeva nisu snosili nikakve posljedice, a da je samo pet analiziranih afera (14 posto) završilo osuđujućom sudskom presudom koja uključuje zatvorsku kaznu, u jednom se slučaju radilo samo o novčanoj kazni.

Politički akteri vjerojatno više strahuju od suda vodstva svoje političke stranke nego od pravorijeka pravosuđa.

Tako, odgovornost za afere u Hrvatskoj gotovo uvijek više snose izravno uključeni političari, a osjetno manje stranke i njihova vodstva.

Iznimka je afera „Fimi media“ a za koju je HDZ pravomoćno kažnjen. Međutim, politički kolektivi su odgovorni ako konkretni prekršaj svojih pripadnika nisu pravovremeno spriječili, otkrili i kaznili, a pogotovo ako su ga omogućili i poticali.

OZNAKE: Hrvatska, afere

Komentari

Morate biti ulogirani da biste dodali komentar.