“Nisam znao da je bio toliko nesretan” – posljednja je rečenica remek-djela jednog od najvećih bosanskih pisaca i rečenica koja, bolje nego ijedna druga koju je napisao, progovara o njegovu životu. Mehmed Meša Selimović pisao je o ljubavi, prolaznosti, kajanju i sjećanjima otkrivajući svojim snažnim riječima naše i vlastite unutrašnje borbe.

Životni put odveo je mladića rođenog u Tuzli 26. travnja 1910. u Beograd, najprije na Pravni, a potom na Filozofski fakultet gdje je završio studij književnosti. Po stjecanju diplome vratio se u Tuzlu gdje se zaposlio kao nastavnik. Kako svaka velika priča ima tragičnu pozadinu, tako je ima i ova. Otac mu je umro rano, a Meša je tijekom Drugog svjetskog rata progonjen i zatvaran. Nakon boravka u zatvoru i obračuna s ustašama, učlanjuje se u Komunističku partiju Jugoslavije.

Cijelu mu je obitelj godinama pratila nesreća pa mu je tako i brat Šefkija strijeljan, a taj je događaj zauvijek promijenio Mešin odnos i prema životu i prema književnosti te ga inspirirao da pronađe riječi iz kojih je isparila ružnoća koju spominje Jergović i napiše svoje najveće djelo – Derviš i smrt. Život ga je potom odveo u Sarajevo i Beograd gdje je obnašao značajne političke i kulturne funkcije. U Sarajevu je radio kao profesor, zatim docent, ravnatelj drame, glavni urednik IP Svjetlost, uključen u društveni i kulturni život sve do 1971. godine, kad odlazi u mirovinu i seli u Beograd.

“Bosna je teška, teretna zemlja i ovdje nije lako živjeti, ako je čovjek samo za centimetar viši od prosjeka. Meni je slučaj dao taj centimetar, i osudio me na ispaštanje.”