O RATU U AFGANISTANU 2011.: Talibani dlaku mijenjaju

Objavljeno u Nacionalu br. 831, 2011-10-18

Ove su godine talibani ubili čak 130 vladinih dužnosnika i uglednih Afganistanaca, što je 60 posto više uspješnih atentata nego 2010. godine

Na 10. godišnjicu intervencije u Afganistanu NATO stvari gleda optimistično, a UN s velikom dozom skepse. David Petraeus, donedavni američki zapovjednik zadužen za Afganistan, a od rujna čelnik Centralne obavještajne agencije (CIA), smatra da “stvari napreduju” – a njegov kolega iz vojnih redova, umirovljeni general Stanley McChrystal, početkom listopada čitavu dosadašnju američku djelatnost u Afganistanu opisao je kao “napor jedva natpolovičnog učinka, pokrenut na temelju zastrašujuće simplificiranih dojmova o toj zemlji”.

Nakon više od deset godina od 7. listopada 2001., kad je u sklopu operacije “Enduring Freedom” otpočela američka vojna intervencija u Afganistanu, u toj se zemlji prema posljednjim službenim podacima nalazi oko 130 tisuća pripadnika međunarodne misije ISAF. No u tijeku je postupno smanjivanje broja stranih vojnika, Sjedinjene Američke Države ove godine planiraju iz Afganistana izvući 10 tisuća svojih vojnika, a još 23 tisuće do kraja borbene sezone iduće godine – čime bi do zime 2012. bila poništena povećanja iz vremena “vala”, o kojem se u Washingtonu odlučivalo krajem 2009. Tim se povodom krenulo pojedina područja države predavati u vlast lokalnog režima iz Kabula, od čega su dosad prenesene ukupno dvije provincije (od njih 34) i 5 pojedinačnih okruga Afganistana – ili preračunato, 19 od ukupno 398 okruga u državi.

Prve naznake zapadnih i, što je važnije, američkih planova o izlasku iz Afganistana još su nedavno ostavljale dojam o gotovo potpunom vojnom izlasku NATO-a iz te zemlje. Nije čudno da je to shvaćanje posljednjih mjeseci dovelo i do promjene ponašanja pobunjenika, koja se jasno provlači i kroz suprotstavljene statistike sigurnosnog stanja na terenu. Talibani su tako vjerojatno smanjili klasično ratovanje većeg intenziteta, što NATO bilježi kao pad broja napada od 26 posto od srpnja do rujna ove godine. No to ne znači da su oni i nestali, naprotiv, sve su prisutniji “potiho”, što odgovara UN-ovim statistikama sigurnosnih incidenata – mnogo šireg pojma od napada, koje broji NATO – i koji su, prema nedavnom izvješću UN-a, u porastu od 39 posto u posljednjih godinu dana. No ovo čuvanje snaga i kupovanje vremena do daljnjeg slabljenja zapadne prisutnosti u Afganistanu nipošto nije sve što pobunjenici rade posljednjih mjeseci.
U zadnje vrijeme pomak je vidljiv i u tipu ciljeva koje talibani napadaju. Tako, uz napade na lokalnu policiju i vojsku – koji nisu prestali, ako im je učestalost i ponešto opala – u javnosti sve zvučnije odzvanjaju spektakularni napadi na zapadne ciljeve upravo u prostorima nedavno predanim na upravljanje lokalnim vlastima, od rujanskoga raketiranja američke ambasade u Kabulu, pa do prošlotjednog prvog samoubilačkog napada u ovom deceniju na bazu Provincijskog tima za obnovu u dolini Panšir. Dok ti napadi sami po sebi i nemaju bitnog konkretnog učinka, oni ipak pokazuju snagu pobunjenika, njihovu neprekinutu prisutnost i stalnost njihova borbenog napora.

Ujedno, u posljednje je vrijeme radikalno porasla učestalost likvidacija ljudi bitnih za funkcioniranje nacionalnog režima u “post-zapadno” doba. Nakon srpanjskog ubojstva Ahmada Walija Karzaija, brata aktualnog predsjednika, 20. rujna je pogubljen Burhanuddin Rabbani – uglednik koji je na čelu Visokog mirovnog vijeća u ime vlade pregovarao s talibanima koji bi razmišljali o promjeni strane – da bi početkom listopada bio otkriven još jedan plan napada i na samog predsjednika Afganistana, Hamida Karzaija. Sve to, zajedno s oko 130 ubojstava dužnosnikai viđenijih ljudi tijekom ove godine, porast je od 60 posto u ovom tipu napada, koji donekle sliči američkoj taktici upotrebe bespilotnih letjelica – gdje se nedostatak moderne tehnike nadomješta prodiranjem u neposrednu blizinu ciljeva, bilo bombom, slanjem navodnih “važnih posjetitelja” ili pridobivanjem osobnih čuvara osobe koja je meta napada za pobunjeničku stvar.

Sve se veći dio ovih napada u posljednje vrijeme pripisuje takozvanoj “mreži Haqqani”, dijelu pobunjeničkog pokreta koncentriranom na istoku Afganistana i vezanom uz vodstvo i resurse paštunskoga klana Haqqani. Ta je skupina nastala još u doba borbe protiv Sovjetskog Saveza, a njen dugogodišnji vođa Jalaluddin Haqqani u jednom je trenutku bio čak i ministar u talibanskoj vladi Afganistana, a onda je, zajedno sa sinovima, postao i stupom oporbe novim vlastima u zemlji. Dok je stari Haqqani danas navodno teško bolestan, klan predvodi njegov sin Sirajuddin, koji s osloncem na rubna pakistanska područja sjevernog i južnog Waziristana uspješno prijeti vlastima u Kabulu i njihovim zapadnim saveznicima. Ipak, budući da se radi o organizaciji koja u svome djelovanju priznaje vrhovništvo talibanske šure u Quetti, ne radi se tu o nekoj neovisnoj snazi, nego samo o jednom ponešto istaknutijem i aktivnijem dijelu pokreta talibana, s epicentrom djelovanja na istoku Afganistana.

Dok borbe traju, mijenja se i međunarodno okruženje Afganistana, posebice što se tiče odnosa sa susjednim Pakistanom. Oni su se počeli dodatno zaoštravati potkraj rujna, nakon što je vlast u Kabulu objavila informacije o pakistanskim vezama oko ubojstva bivšeg predsjednika Afganistana i vođe vladina Visokog mirovnog vijeća Rabbanija. No napetosti su dodatno podignute prije desetak dana, relativno neočekivanim sklapanjem sporazuma o suradnji između Afganistana i pakistanskog glavnog neprijatelja Indije. O ozbiljnosti neslaganja na liniji Kabul-Islamabad i praktičnome učinku tih neslaganja na sigurnosno stanje u Afganistanu svjedoči i prošlotjedna odluka američkih vojnih snaga o prebacivanju dodatnih ljudi na prostor između pakistanske granice i Kabula, ne bi li se time pomoglo obrani prilaza glavnom gradu Afganistana od terorista što pristižu s istoka.

No, dok se zaoštrava trokut Indija-Afganistan-Pakistan, ni indijski globalni takmac – Kina – ne sjedi skrštenih ruku. Ekonomski odnosi Afganistana i Kine, susjeda koji dijele jednu od najneprohodnijih međudržavnih granica na svijetu, koridor Wakhan u visinama Pamira, dugo su bili na iznimno niskim granama. To dobro ilustrira i činjenica da njihova ukupna robna razmjena ove godine iznosi oko 115 milijuna USD (točnije – 112,2 milijuna dolara izvoza u Afganistan i 2,7 milijuna USD uvoza u Kinu), što je tek oko 2 posto godišnje razmjene Kine s prijateljskim Pakistanom. Ipak, ne upuštajući se u političke stvari, Kina je, unatoč hlađenju odnosa Kabula i Islamabada, u posljednje vrijeme uspjela ojačati svoju poziciju u Afganistanu. Rudnici bakra kod mjesta Anyaka, nedaleko od Kabula, istraživanje nafte i plina na sjeveru Afganistana, kao i telekomunikacije, samo su dio rastućih ekonomskih aktivnosti Kine u dijelu Azije južno od prostora obuhvaćenog intenzivnim djelovanjem Šangajske organizacije za suradnju.

Komentiraj