NEDELJKO DRAGIĆ: ‘Ni danas nemam povjerenja u svoj rad, nisam skroz zadovoljan’

Nedeljko Dragić, redatelj, autor crtanih filmova, karikatura, stripova, jedan od najpoznatijih autora Zagrebačke škole crtanog filma te kreator Zagija, maskote Univerzijade u Zagrebu, objavio je knjigu crteža iz Münchena, gdje je živio gotovo 30 godina. Dragić se nakon egzila lani vratio u Hrvatsku

Bio sam iskreni komunist i sve što je pozitivno naučio sam od komunista jer sam u to vjerovao. To je vrijeme u kojem sam se kao osoba formirao“, rekao je u razgovoru za Večernji list 2019. godine danas 84-godišnji Nedeljko Dragić, jedan od najpoznatijih autora Zagrebačke škole crtanog filma nakon 28 godina egzila u Münchenu. Prošle subote u Muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu bila je promovirana njegova nova knjiga „Stille Reise/Tiho putovanje – Minhenski dnevnik“ u izdanju Srpskog narodnog vijeća i izdavačke kuće Razlog. Dragić je rekao za tu svoju knjigu da se „čita gledanjem“. Evo i zašto. Na dvjestotinjak stranica objavljeni su njegovi crteži iz Münchena koji je obilazio na biciklu usput crtajući ono što je vidio, ali očito i intenzivno doživljavao. Osim građevina, minhenskih parkova, svoje su mjesto našli i crteži s elementima erotike.

Nedeljko Dragić kreator je i popularnog Zagija, maskote vjeverice, obilježja Univerzijade održane u Zagrebu 1987. godine. Za tu maskotu koja je postala i simbol Zagreba ideju mu je dao, kako sam kaže, Mirko Novosel, poznati košarkaški trener koji je stvorio i zagrebački košarkaški klub Cibonu. Povodom te Univerzijade Zagreb je obnovio i svoju vizuru dograđujući identitet, u čemu je na neki način sudjelovao i Dragić, a u Njemačkoj je godinama radio na reklamnim filmovima i od toga je živio.

Nada Beroš, povjesničarka umjetnosti i kustosica, napisala je u pogovoru knjige o Dragiću sljedeće: „Nije nimalo slučajno da se Nedeljko Dragić (1936., Paklenica kraj Novske), karikaturist, ilustrator, autor stripova, animator i redatelj crtanih filmova svjetskoga glasa, u svojim zrelim godinama odlučio predstaviti u novom mediju – mediju umjetničke knjige. Knjigu je u cijelosti sam osmislio i realizirao. Od naslova, tipografije i grafičkog dizajna, preko dramaturgije, redoslijeda crteža, pa sve do vrste papira i odjavne korice, jer svaki detalj treba činiti jedinstvenu umjetničku cjelinu. Sam svoj autor – sam svoj urednik!“

Osvrnula se i na jednu njegovu drugu knjigu nastalu 1966. godine. Zabilježila je sljedeće:

„Prisjetimo li se naslova Dragićeve knjige karikatura Leksikon za nepismene iz 1966., koja pomaže dešifrirati mnoge njegove kasnije postupke u animaciji, usuđujemo se i Stille Reise nazvati knjigom za nepismene. Knjigom, kako to Dragić voli reći, koja se čita gledanjem, po mogućnosti ležećke, položena na trbuhu. Baš kao što su na takav način nastajale i mnoge njegove karikature i crteži, ne samo u ovoj knjizi“.

Autor dizajna naslovnice knjige „Tiho putovanje – Minhenski dnevnik“ je Dejan Dragosavac Ruta.

Iako se bavio karikaturom, što podrazumijeva osvrt i na postojeću stvarnost, okolinu, pa i političku situaciju o politici je nastojao eskivirati razgovor, ali se ni to u nekim elementima ipak nije moglo izbjeći.

NACIONAL: Zašto ste u kolovozu 1991. godine napustili Zagreb i otišli u München? Zašto ste se potom puno godina kasnije, 2019. vratili u Zagreb?

Otišao sam u München jer sam duboko u sebi osjećao da dolazi rat. Meni je bio dovoljan onaj Drugi svjetski rat koji sam već proživio. Vratio sam se prošle godine jer mi je žena ostala u Zagrebu. Čuvala je stan. Ona je povremeno dolazila kod mene u München. Hrvatica je, a ja sam hrvatski državljanin srpskog porijekla. Ali zaustavimo se. Ja se više u srpsko-hrvatske odnose ne želim petljati. Dokle ćemo se prebrojavati?.

NACIONAL: Predvidjeli ste rat i prije nego što je on počeo.

Tako su govorili moji instinkti. Već je i u Saboru počelo vriti. Prolazim jednog dana pokraj hotela Dubrovnik. Zvali su me s kata: Hajde, dođi. Pitali su me što ja mislim. Odgovorio sam im da će biti krvi do koljena. Mesića sam poznavao iz viđenja s fakulteta. Šuvar, Mesić i ja bili smo ista generacija na Pravnom fakultetu. Kao student Mesić je imao male brkove i sličio je pomalo na Clarka Gablea, koji je tada kao glumac bio pojam. No kad god je u vrijeme jugoslavenske krize nastupao na televiziji, govorio je da rata neće biti. Ne znam je li tako doista mislio, a poslije je sigurno shvatio da je pogriješio u procjeni. Ja sam se pitao zašto to tvrdi. Zna li on što je bilo za onoga rata. Poslije Drugog svjetskog rata partija je zašarafila i svi smo plesali užičko kolo.

NACIONAL: Svjetski poznata i cijenjena Zagrebačka škola crtanog filma postala je važna zbog vas, Zlatka Grgića, Dušana Vukotića. Dušan Vukotić dobio je Oscara za animirani film „Surogat“. Vi ste također očekivali tu statuu za svoj crtani film „Tup-tup“, ali ona vam je u zadnjem trenutku izmakla. Znate li zašto?

Bio sam u konkurenciji. O dodjeli Oscara glasaju članovi Američke filmske akademije. Oni su presudili, a glasanje je tajno, pa ne mogu znati zašto nisam dobio Oscara. U to vrijeme, početkom 1973. godine još nisam bio član te prestižne akademije u filmskoj industriji, ali to nema nikakve veze. Postao sam njihov član tek kasnije, a moj film „Tup-tup“ bio je prije toga nominiran za Oscara. Ušao je u najuži izbor među tri crtana filma te godine. Bili su još u konkurenciji „Božićna priča“ Richarda Williamsa u američko-engleskoj produkciji, film Britanca Boba Godfreya „Kamasutra“ i moj „Tup-tup“. Kad sam otputovao na dodjelu Oscara, prije same ceremonije organizirali su projekciju mojih crtanih filmova. Ta je projekcija u Hollywoodu imala dobar odjek. Nakon što sam se vratio u Zagreb došlo je pismo u kojem su me pozvali da se kandidiram za članstvo u Akademiji i pitali su prihvaćam li kandidaturu. Naravno da sam prihvatio.

NACIONAL: Je li još neki vaš film imao sličan potencijal?

Prije „Tup-tupa“ napravio sam film „Idu dani“, ali taj film u Jugoslaviji nisu predložili za kandidata. Vjerujem da bi baš taj film možda i dobio Oscara. Zašto? Zato što su „Idu dani“ kritizirali socijalistički sistem. To je bio satiričan film. U jugoslavenskom „crnom valu“ smatraju ga čak i „najcrnjim filmom“ u toj kategoriji.

NACIONAL: Spominjete pripadnost „crnom valu“, filmskom pokretu koji se smatrao problematičan u socijalizmu. Jeste li bili i član Saveza komunista?

Bio sam član partije, čak i Centralnog komiteta, a dobivao sam nagrade unatoč mom satiričnom pristupu. Danas se svemu tome pomalo i rugam i kažem tko zna zašto smo mi iz Zagrebačke škole crtanih filmova dobivali sve te nagrade.

 

 

‘1950-ih godina u Kerempuhu je princip bio da glavni urednik izabere karikature za objavu. Senzacija je bila kada je jednom izabrao 10 mojih skica, a ja sam bio tek početnik’

 

NACIONAL: Dobivali ste ih valjda zato što ste radili nešto kreativno i vrijedno. Ali devedesetih godina otišli ste u Njemačku u neku vrstu egzila. Kako ste se tamo snašli?

Govorio sam već ranije kako mi je jedan rat bio sasvim dovoljan. Otišao sam raditi reklamne filmove, a primili su me dobro. Kada sam sklapao poslove u Njemačkoj, nisam ni spominjao svoje članstvo u Akademiji, ali bilo je važnije što sam očito vrijedio. U filmu najviše cijenim Charlesa Chaplina. Da samo jedan Chaplinov film ostane, filmska umjetnost ne bi „izgubila“. On je bio inspiracija u filmskoj umjetnosti za mnogo štošta: za glumu, specijalne efekte. Zahvaljujući njegovim kretnjama na ekranu najviše sam naučio o animaciji. A sve sam naučio sam, nisam imao učitelje, a volio sam raditi protiv pravila. U početku sam bio disnijevac. Drugo nisam znao kad sam došao iz provincije u Zagreb.

NACIONAL: Ipak ste i kao „provincijalac“ morali nešto i znati.

Čitao sam Disneyeve stripove, a crtanje karikatura zavolio sam preko zagrebačkog Kerempuha i beogradskog Ježa. Kao dečko počeo sam to pratiti, a sa 16 godina objavio sam prvu karikaturu u Kerempuhu. Što se tiče animacije, učio sam od kolega u Zagrebačkoj školi. Oni su bili moja inspiracija da nađem svoj put. U početku sam kao što sam rekao bio disnijevac kad sam došao raditi u Zagreb film 1956. Da se vratim na karikaturu. Pedesetih godina u Kerempuhu bio je princip da glavni urednik izabere karikature za objavu. Nekada sam znao napraviti i više od deset skica za karikature, a on izabere nekoliko. Senzacija je bila kada je jednom izabrao 10 mojih skica, a ja sam bio tek početnik. Poslije sam čekao da se karikature objave, prošlo je mjesec dana, pa drugi mjesec, treći. Nisam išao u redakciju, a Kerempuh sam kupovao na kiosku. Čekam, čekam, ali karikature nikako da se objave.

NACIONAL: Jeste li htjeli dignuti ruke od Kerempuha?

Prestao sam odlaziti u redakciju, ali sam objavljivao u Studentskom listu koji se nalazio u Varšavskoj. Studirao sam pravo, a nisam imao stan, pa sam tamo čak i spavao. Jednog dana išao sam u štampariju raditi prelom. Idem Masarykovom, a kod Gundulićeve ide Mladen Smitka, glavni urednik Kerempuha. On je bio neki partijski funkcionar, a poslali su ga za glavnog urednika Kerempuha. Imao je smisla i za crtanje. Prešao sam na drugu stranu ulice da ga ne sretnem. Opazio me i pozvao. Pitao me zašto me nema više u redakciji. Objasnio sam mu da mi nisu objavili nijednu karikaturu od onih jedanaest donesenih. Zaključio sam da me ne trebaju. Bio sam početnik, a u svijetu karikature bili su najvažniji Otto Reisinger, Ivo Kušanić i Ico Voljevica. Rekao mi je: nisi se valjda naljutio. Ukratko, vratio sam se u Kerempuh. Ne bih nikad došao da Smitku tada nisam slučajno sreo na ulici. Nikad me nitko nije preporučivao. Bio sam čovjek iz trećeg plana.

NACIONAL: Kako danas retrospektivno gledate na svoj rad?

I danas nemam povjerenja u svoj rad. Nekad mi se ono što nacrtam u prvom trenutku sviđa, ali kad malo pažljivije pogledam pronađem mane. Samo mane gledam, a tako gledam i filmove. Nikad nisam do kraja zadovoljan. Moja je filozofija sljedeća: sve što čovjek napravi postaje normalno. Smeta me ovo u našoj javnosti kad nešto postaje „legenda“, „fantastično“. Jeste li čuli kako govore na televiziji? Svaka druga riječ je fenomenalno, fantastično. I mene su zafrkavali sličnim epitetima, poput genijalno. Od 1959. godine bio sam ilustrator u Vjesniku u srijedu, a radio sam karikature bez teksta, pa je to lakše prolazilo jer je bilo podložno različitim interpretacijama. Tada je u novinama bilo gotovo više karikatura nego fotografija. Danas je to nestalo. Urednik VUS-a bio je Krešimir Džeba. Poderao mi je jednu vinjetu koju sam mu pokazao. Rekao sam mu tada: ti možeš reći da ne valja, radi ponovo, ali ne smiješ poderati. Pokupio sam svoju pernicu, stvari i otišao sam kući. Prestao sam dolaziti u redakciju sve dok me on nije nazvao za tjedan dana i pitao me zašto se ljutim. Nisam nepristojan čovjek, ali se nikome nisam dao ponižavati, iako sam tako i sebi nanosio štetu. Ne pravim se važan, ali neko dostojanstvo moram obraniti, iako je danas malo što ostalo važno, pa ni dostojanstvo nije važno.

NACIONAL: Vodili ste dakle svoje bitke.

Evo i jedne crtice. Bio sam u Zagreb filmu, a direktor je bio član gradskog odbora boraca, SUBNOR-a. Radio sam tada i za VUS koji je izlazio u velikom formatu s dugačkim tekstovima. Jednom novinaru rekao sam da neću biti jedini njegov čitalac i čitati cijeli njegov tekst od 15 kartica da bih napravio ilustraciju. Neka mi objasni smisao članka u tri rečenice, pa ću ja napraviti što treba, ali on je to odbijao.

NACIONAL: Jeste li to već tada kao karikaturist demonstrirali sklonost tabloidnom pristupu, danas najtiražnijim tiskanim medijima?

Nisam o tome razmišljao jer tabloida nije ni bilo. Nije mi se dalo čitati tekstove koje ilustriram. Dugačko je bilo i umaralo me. Imao sam puno posla, a malo vremena. Bolje da mi autor kaže sukus članka u tri rečenice, a ja ću ilustraciju onda bolje napraviti. Svi su mi autori rado htjeli u nekoliko rečenica ispričati sadržaj članka, ali taj novinar nije htio. Bila je drugačija atmosfera u redakcijama nego danas, a ja sam često znao izvaliti i naslov nekog teksta jer sam i čovjek paradoksa.

NACIONAL: O čemu je bio taj članak?

O borcima iz Drugog svjetskog rata, a autor je zaključio da ih ima više nego novca za njihove penzije. To sam ilustrirao na jednostavan način – rukom koja je držala šešir, a na šeširu su bila tri ordena. Borci su se jako uvrijedili, iako to nije bilo ništa ružno. Došao sam onda u Zagreb film, a moj direktor me pitao zašto vrijeđam borce. Tada se dogodilo i javno paljenje VUS-a u Trnskom. Nastala je gužva, zasjedao je i gradski komitet boraca. Mene nitko nije nazvao, ali su zvali glavnog urednika. Nijedna vam vlast neće dati slobodu, ako nemate tu slobodu u sebi da slobodno radite. Danas više nema tih boraca, ali ima branitelja, pa situacija nije previše različita. Isti smo narod.

NACIONAL: Što mislite o današnjoj vlasti?

Ista stvar kao i nekad. Čim netko upravlja našim životima sloboda je ograničena, a svaka vlast upravlja našim životima i ograničava nam slobodu. To sam još naučio kao student prava. Da banaliziram, i kad morate čekati na semaforu na crvenom svjetlu ograničena vam je sloboda. Nadam se da je poruka jasna i da se neće krivo shvatiti.

 

‘Šuvar, Mesić i ja bili smo ista godina na Pravu. Mesić je govorio da rata neće biti. Pitao sam se zašto to tvrdi. Zna li on da je nakon Drugog rata partija zašarafila i svi smo plesali užičko kolo’

 

NACIONAL: I na hrvatskoj političkoj sceni postalo je dinamično. Predsjednik Zoran Milanović izložio se kritici mnogih političara i javnih osoba uključujući i premijera Andreja Plenkovića. Pratite li što se događa?

Pratim tu i tamo, ali ne gledam puno televiziju. Znam samo da Zorana Milanovića svi napadaju. Kupim koji put novine. Inače, ono što znam je da i demokraciju, kao i slobodu morate nositi u sebi. Mislim da su danas političari u Hrvatskoj previše izloženi javnoj kritici. Možda su i zaslužili, ali pogledajte kakvi smo i mi. Svi sve znamo kao o nogometu, a sve se događa po onoj dosjetci „psi laju, a karavana prolazi“. Postajemo sretni kada neka talijanska propalica poševi našu manekenku. Vidite što rade od nogometa. To su dobri dečki, ali se to pretvorilo u lažni patriotizam. Svašta sam proživio, pa sam možda i veći folirant od svih njih. Sjećam se dobro raznih sistema koje sam proživio, od monarhije i NDH do socijalizma.

NACIONAL: Kako to da se sjećate i NDH, bili ste dijete?

Kako se ne bih sjećao kad sam 1943. godine krenuo u školu. Izgubio sam oca, a živio sam u Slavonskom Brodu, gdje sam doživio i najteža bombardiranja. Kad je proglašena uzbuna bježao sam iz škole, na jednom uglu čekala me mama s kanticom hrane pa smo onda zajedno bježali izvan grada u jedan bunker. Kasnije smo pobjegli u Slobodnicu, hrvatsko selo sedam kilometara od Slavonskog Broda, a strahovali smo i od ustaša. Zanimljivo je da se manje sjećam onoga što se događalo pedesetih godina kada je nastao mir.

NACIONAL: Pripremate li nešto novo za objavljivanje?

Radim, ali naravno zbog godina ne kao nekad. Događa se da mi se i ne radi. Jako puno čitam. Knjige koje mi donese prijatelji, a koje nisam u Münchenu imao prilike, pa ni vremena pročitati. Pišem aforizme. Doduše i crtam. Znate, ja sam se i liječio crtanjem. Recimo, napravio sam na nagovor svog prijatelja Veljka Krulčića suvremenijeg Tupka, Tupka u 21. stoljeću, strip koji sam nekada objavljivao u Večernjaku. Imam 280 šlajfni tog novog Tupka, pa se možda nađe netko tko bi to danas objavljivao.

Komentiraj