‘Ne postoji prostorno planiranje, već nasilni kapital koji radi kaos’

Autor:

Maja Bosnić

Arhitekti Iva Letilović i Igor Pedišić, osnivači zadarskog arhitektonskog ureda AB Forum, na Danima Orisa u Zagrebu primit će godišnju nagradu za projekt zadarskih Providurove i Kneževe palače. Govore o detaljima projekta, ali i stanju arhitektonskih praksi, natječaja i trendova u Hrvatskoj

Arhitekti Iva Letilović & Igor Pedišić, osnivači zadarskog arhitektonskog ureda AB forum, na „Danima Orisa 22“ u Zagrebu primit će ovog tjedna u Dvorani Vatroslava Lisinskog godišnju nagradu Orisa „za izuzetan arhitektonski projekt“ koja će im biti uručena u sklopu otvorenja Festivala. Do sada su za projekt i realizaciju zadarske „Dvije palače“ dobili godišnju nagradu Viktor Kovačić za najuspješnije ostvarenje u svim područjima arhitektonskog stvaralaštva (UHA), za projekt rekonstrukcije Providurove i Kneževe palače (Dvije palače) u Zadru. Također su dobitnici nagrade Vladimir Nazor na najbolje umjetničko ostvarenje u polju arhitekture koju dodjeljuje Ministarstvo kulture.

Iva Letilović i Igor Pedišić diplomirali su na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu, a žive i rade u Zadru. Do 2007., kada započinju suradnju u okviru arhitektonskog ureda AB forum, djeluju unutar vlastitih arhitektonskih praksi, za što su samostalno primili sve važne strukovne nagrade. Aktivno su prisutni na arhitektonskoj sceni s nizom realizacija, natječaja, izložbi i projekata. Na arhitektonskim natječajima također osvajaju brojne nagrade. Uz višestruke nominacije, dobitnici su mnogih strukovnih nagrada u Hrvatskoj i inozemstvu, kao što su nagrade Vladimir Nazor, Bernardo Bernardi i Drago Galić te nagrade na Trijenalu arhitekture u Bukureštu. Igor Pedišić predavao je Dizajn i vizualne komunikacije na Filozofskom fakultetu u Zadru. Iva Letilović izvanredna je profesorica na Fakultetu građevine, arhitekture i geodezije u Splitu.

Za Nacional govore o detaljima stvaranja projekta ‘’Dvije palače’’ u Zadru, ali i recentnom stanju arhitektonskih praksi, natječaja, trendova i kritike u Hrvatskoj.

Rekonstrukcija Providurove i Kneževe palače u Zadru bila je kompleksna pa se javila pretpostavka da su možda proučavali i neka inozemna postojeća rješenja zahvaćanja u tako značajno tkivo baštine u središtu povijesnih gradova.

„Koncept projekta nastao je gotovo u dahu, ali naš rad na projektu trajao je više od jednog desetljeća. Projekt je sigurno profitirao od naše energije koja se taložila dugi niz godina i čiji intenzitet nije opadao, a s druge strane, on je poput nekog bića u duljem periodu prolazio kroz procese rasta, razvoja, prilagodbe i promjene“, pojašnjava Iva Letilović.

Igor Pedišić ističe kako nisu proučavali postojeća inozemna rješenja koja zahvaćaju u povijesno tkivo grada. „Ne zbog samouvjerenosti ili bahatosti, već najprije, iz nadasve prozaičnog razloga: kao arhitektonski par nismo uopće sistematični ili organizirani kada su u pitanju analize ili preuzimanje postojećih primjera. Naša reakcija na bilo koji projektni zadatak primarno je instinktivna i intuitivna, ali ne kao slika, već emocionalno stanje, uzbuđenje koje kroz neko vrijeme dobiva obrise materijalnog i transponira se u crtež i misao koji potom dobivaju arhitektonski oblik. I instinkt i intuicija određeni su nataloženim znanjem i iskustvom, ne nužno iz arhitektonske sfere“. Bili su i svjesni da privođenje namjeni dva, u potpunosti devastirana prostora, dvije palače, sigurno nema izvedeni tipološki predložak koji se može primijeniti uz uvažavanje svih lokalnih datosti i programskih specifičnosti.

No neki su se segmenti izvedbenog projekta u praksi pokazali vrlo zahtjevnima. Pedišić navodi kako su to bez dileme ostakljeni hodnik, čelični konstrukt, komunikacijska, konstruktivna i statička kralježnica projekta ili kopča koja razjedinjene dijelove palača i povezuje ih u jednu cjelinu. „Ona ih statički stabilizira, čini ih fizički prohodnim, a ujedno je i nosač nove instalacijske superstrukture, novog sloja koji je morao biti ugrađen u tkivo palača, u povijesnu strukturu koja za taj sloj nikada nije bila dimenzionirana niti projektirana. Projektiranje dijela instalacijskog sustava koji svoje mjesto nalazi na otvorenom, u arhitekturi kosih krovova bio je u startu gotovo nerješiv zadatak“.

‘Naša je reakcija na projektni zadatak instinktivna, ali ne kao slika, već uzbuđenje koje se transponira u misao ili crtež koji dobiva arhitektonski oblik’, kaže Pedišić

Zahtjevno je bilo i natkrivanje otvorenog atrija koji je sada u funkciji glavnog ulaza u kompleks Dvije palače. Dvije palače ovim rješenjem postaju jedna cjelina, nakon što su desetljećima živjele u dobrosusjedskim odnosima, ali svojim odvojenim životima. Veliki natkriveni atrij postaje srce, centar, težište novoga sklopa. Prostor u koji se ulazi i prostor kroz koji se mora proći da bi se izašlo, prostor iz kojeg se može doći u svaki kutak ovih palača, prostor kroz koji se uspinje od prve do posljednje etaže. Atrij postaje apstraktan prostor u kojem lebde čelična stubišta i mostovi ovješeni o čeličnu konstrukciju koja je pak oslonjena na kamene zidove krhke povijesne strukture.

„Vrlo komplicirana i zahtjevna bila je izvedba hipertrofirane čelične konstrukcije koja je poput paukove mreže obuhvatila krovove ovog povijesnog sklopa. Čelična rešetka, oslonjena svega na tri točke, de facto je početak i kraj priče o dvije palače koje sada žive u svojevrsnoj simbiozi. Naravno, bez projektanta konstrukcije Berislava Medića i njegovih suradnika projektiranje ovako smjele i ambiciozne konstrukcije, koja materijalizira naš inicijalni koncept, ne bi bilo moguće“, ističe Iva Letilović.

Napominju da uopće nisu razmišljali o tomu jesu li „Dvije palače“ njihovo životno djelo, kako su već ranije pisali neki mediji. „Da jest najzahtjevnije, to smo sigurni. Zadovoljstvo našim projektima nismo nikada mjerili stvarnom kvadraturom ili težinom izvođenja. Dapače, jedan od dražih projekta nam je pet kućica smještenih u našem dvoru na Silbi, od kojih je svaka kućica veličine 1,5 metara kvadratnih, ili projekt Kneževih krletki, privremenih izložbenih prostora, u kojem smo osim uloge arhitekata, preuzeli i ulogu producenta“, tvrdi Igor Pedišić.

Iva Letilović smatra da je sasvim sigurno kako projekt Providurove palače, s obnovljenom Kneževom palačom, ima potencijal da transformira i trasira kulturni život grada Zadra. „Ona svojom veličinom sigurno nadrasta veličinu, kapacitete pa možda i trenutačne potrebe grada s poprilično opustošenom kulturnom scenom, ali s druge strane upravo zbog svoje veličine ona može postati zamašnjak koji će donijeti promjenu. I tek tada ona može biti oživotvoreno djelo“.

Iva Letilović preselila se iz Zagreba u Zadar 2007., u trenutku kada je arhitekt Nikola Bašić već napravio neka izvrsna tipološka stambena rješenja u centru Zadra, kao i njezin partner i suprug Igor Pedišić, čime je Grad pokazao da je spreman za kvalitetnu suvremenu arhitekturu koja nije stereotipna. Zadar već ima tradiciju i senzibilitet za modernu arhitekturu poslije 2. svjetskog rata u velikoj obnovi. Takva sredina, koja spaja vrijednu baštinu i recentne tipologije, bila joj je vrijedan ambijent s raznim kreativnim mogućnostima.

„U Zadru se već 1947. započelo s arhitektonskim natječajima kako bi se obnovio grad čija je povijesna jezgra bila 80 posto razorena savezničkim bombardiranjem. Započelo se s natječajima koji su odredili smjer obnove kroz valoriziranje urbanističke matrice naslijeđene iz vremena Rima. Pokazalo se da su u pojedinim dijelovima razaranja omogućila dobivanje kvalitetnijih urbanih rješenja pa i omogućila prezentaciju lica rimskog foruma te potpunu prezentaciju crkve sv. Donata. Zadar je tako postao svojevrsni laboratorij moderne arhitekture uz suradnju gotovo svih tada relevantnih arhitekata. Na projektima obnove radili su arhitekti Božidar Rašica, Bruno Milić, Alfred Albini, Zlatko Kauzlarić, Neven Šegvić, Ivo Vitić i njihova ostavština je postala ravnopravna slika povijesnog grada. Sklopovi suvremene arhitekture postali su integralni dio baštine“.

Rekonstrukcija Providurove i Kneževe palače u Zadru bila je kompleksna, Zahtjevno je bilo natkrivanje otvorenog atrija koji je u funkciji glavnog ulaza. FOTO: Ivan Dorotić

Iva Letilović smatra da je upravo projekt Providurove palače dio te paradigme u kojem se prihvaćaju različiti tragovi povijesti, ali i gradi novo, a gradnja novoga neizostavno iziskuje i kritičko preispitivanje nasljeđa, odnosno odbacivanje stava da sve što pripada nekoj povijesnoj baštini mora ostati intacta. „Ili, kako je to slikovito rekao naš ugledni konzervator Miljenko Domjan: postoje spomenici kulture nulte kategorije koji moraju ostati sačuvani u svom izvornom obliku, postoje spomenici u kojima može djelomično biti dopuštena suvremena intervencija, a postoje i spomenici kulture koji naprosto vape za suvremenom intervencijom kako bi dobili novi identitet, značaj i snagu“.

Do sada su pojedinačno i zajedno kao tandem radili vrlo različite arhitektonske zadatke, od sakralnih objekata, stambenih zgrada, privatnih kuća, rekonstrukcije povijesnih palača, vrtića, poslovnih zgrada do muzejskih postava, trgova, čak pogona mrjestilišta u Ninu, što ukazuje na svestranost arhitektonske vizije i funkcije.

„Vera Grimmer iz Orisa je u obrazloženju nagrade Oris koju smo dobili za 2022. napisala ‘da se u svom radu ne oslanjamo na tradirano strukovno znanje već suprotno, oni traže teži put istraživanja, preispitivanja, iznenađenja i to čine bez kompromisa’. Kad smo pročitali to kratko i vrlo komprimirano obrazloženje, shvatili smo da u njemu ima puno istine koji ni mi nismo pojmili kroz dugi niz godina u kojima radimo zajedno, a to je upravo zato što i dalje intenzivno reagiramo na težinu zadatka. Naši projekti su vrlo različitih tipologija, mjerila i investicijskih vrijednosti, no te krajnosti ih ne određuju, nego nas, kao arhitekte, potiču“, napominje Igor Pedišić.

U projektima oboje pokazuju izrazit senzibilitet za tradiciju kritičkog regionalizma u arhitekturi. S jedne strane, Iva Letilović to je prezentirala u ranijim realizacijama POS-a u zagorskoj, ruralnoj arhitekturi, dok je Igor Pedišić razrađivao tu tradiciju s dalmatinskim predznakom.

„Višestambene zgrade Poticane stanogradnje u Krapinskim Toplicama i Samoboru projektirala sam u suradnji s arhitekticom Moranom Vlahović. Parcele, na kojima su trebale izniknuti višestambene zgrade, razlikovale su se svojim oblikom, nagibom terena, gustoćom neposrednog okruženja, no ono što im je bilo zajedničko jest to da su se obje nalazile na periferijama svojih gradova, obje su se nalazile u izrazito ruralnom predjelu, na brijegu, uz polje kukuruza ili u slučajnoj praznini okruženoj seoskim gospodarstvima. Oba zadatka su u svojoj srži imala ‘grešku: trebalo je tipologiju koju je stvorio urbani kontekst, transponirati u kontekst kojemu ne pripada. Prirodno stanište višestambene izgradnje je grad, a ne selo“, pojašnjava Iva Letilović. Pokušale su projektirati zgrade s više stambenih jedinica koje ne izgledaju kao strano tkivo uz polje kukuruza ili izoranu oranicu. „Stambena tipologija, kao niti jedna druga, iznimno je vezana za podneblje. Prve, arhetipske nastambe doslovce su nastajale od tla na kojem su se gradile. Gotovo svaki arhitektonski element stambene jedinice na određenom podeblju nastao je s razlogom; on pokazuje način izgradnje prostora koji ovisi o načinu života i sustavu vrijednosti njezinih stanovnika. Kako bi spojile naizgled nespojivo, višestambenu tipologiju i ruralni kontekst, bilo im je jasno da moraju koristiti elemente tradicionalne lokalne arhitekture, ne samo na oblikovnoj razini da ih apliciraju poput gotovih ornamenata – već u njihovoj prostornoj i funkcionalnoj dimenziji. „Zgrada u Krapinskim Toplicama na razmeđi je stambenog niza i višestambene zgrade. Stanovi su razloženi u polurazine, svaki sa zasebnim ulazom i većina njih s vrtom. Volumenski građevina asocira na golemi kozlec, gospodarsku zgradu autohtone arhitekture. Tema ganjka, drvenog trijema, provlači se i kroz oblikovanje zajedničkih komunikacija, ali i otvorenih prostora stambenih jedinica. U Samoboru je prostorna organizacija seoskog gospodarstva preslikana na prostornu organizaciju stambenih jedinica. Volumen zgrade, razvučen po rubovima parcele, stvorio je prazninu koja postaje težište projekta“, tumači Iva Letilović.

Za Igora Pedišića POS ima značajno mjesto u kratkoj povijesti suvremene arhitekture: „I to u pozitivnom smislu. Projekti su se dobivali na javnim arhitektonskim natječajima, postojala je mogućnost participacije mladih pa i tek diplomiranih arhitekata te se etablirao niz imena koja su i danas na arhitektonskoj sceni, naravno na njezinu kvalitetnom dijelu“.

Njegov projekt POS-a u Zadru, iznjedren 2001., isto je tako prošao instituciju arhitektonskog natječaja i znakovito je imao šifru, naziv pod kojim je rad predan, tiramolo. „U Dalmaciji je tiramolo tehničko rješenje koje omogućava sušenje rublja na otvorenom pomoću konopca razapetog preko ulice ili između dijelova zgrade. Ovakav je način sušenja rublja postao zaštitni znak nekadašnjeg načina života, izlaganja intime uz nezaobilazne susjedske komentare o tome čije rublje je mirišljavije i bjelje. Svaki stan u mojem projektu ima svojevrsnu ulicu u trokutu lođa, kupaonica i kuhinja, gdje su se kupcima stana ugradile kuke za montažu tiramola. Dakle, u kolektivnoj izgradnji visoke gustoće ostvaren je intimni prostor, zaštićen od pogleda, gdje se mogla nastaviti tradicija sušenja rublja na otvorenom. Tko želi“.

‘Sasvim sigurno projekt Providurove palače, s obnovljenom Kneževom palačom, ima potencijal za transformiranje i trasiranje kulturnog života Zadra’, kaže Iva Letilović

Ističe kako je samo lođa imala mogućnost kompletne zaštite perforiranim limom od prevelike insolacije i omogućavala slobodu ležernog boravljenja na otvorenom, zaštićeno od pogleda poput boravljenja u dvoru koji je ograđen visokim zidovima. „Naravno da ovi elementi nemaju dominantnu ulogu u jednom velikom objektu kolektivnog stanovanja, ali omogućavaju i svojevrsni nastavak omiljene tradicije uz upotrebu suvremenih materijala“, zaključuje Pedišić.

Letilović & Pedišić također u mnogim projektima spajaju na prvi pogled nespojive materijale, igraju se visoko uglačanim inoxom s kamenom, drvom, čime pokazuju da su im važne teksture, na prvi pogled spoj nespojivog.

„Prva premisa nam je da nema a priori nespojivog materijala ili strukture. Ili, da se referiramo na izraz tradirano strukovno znanje koji je upotrijebila Vera Grimmer u svom obrazloženju nagrade: u našoj arhitekturi postoji tradirano strukovno znanje, ali ono ne usmjerava naše projekte. U gotovo svakom projektu to znanje dođe post festum, kao način materijalizacije našeg koncepta, a ne obrnuto. Na dva projekta povijesnih građevina upotrijebili smo inox kao materijal u interijeru. Mnogi su nam postavili pitanje zašto baš inox. Naš odgovor je, a zašto ne. Ne kao prkosno retoričko pitanje, već kao uvod u obrazloženje o upotrebi tog suvremenog materijala“, ističe Igor Pedišić, dok Iva Letilović smatra kako je nehrđajući čelik ili inox radi svoje krajnje neutralnosti i sterilnosti materijal koji ima snagu i dignitet te se može nositi sa saturiranim povijesnim slojevima. „Istovremeno je materijal bez okusa, mirisa i boje i gotovo da u sebi nosi neku anonimnost i nematerijalnost pa se ne natječe s postojećim povijesnim arhitektonskim elementima, nego ih afirmira“.

Kao problem s kojim se najčešće danas susreću kvalitetni arhitekti, između zahtjeva konzervatora, (ne)spremnosti izvođača, spore administracije pa i izostanka zdrave arhitektonske kritike referiraju se oboje na sve ove razine i faze djelovanja.

„Biti arhitekt znači biti kontinuirano suočen s nizom ograničenja, od kojih su neka prirodna ili organska, no ima veliki broj onih koja su umjetna, često besmislena, ali ih se ne može zaobići. Dakle, problem jest sve nabrojano, bez ambicije da se gradira po težini, ali, uz to, u procesu projektiranja naići ćemo i na ograničenja parcele, neposrednog konteksta, tehnička ili funkcionalna ograničenja, ograničenja roka ili budžeta. Mi smo izvježbani da žongliramo s ograničenjima ili problemima, to je naše prirodno stanje“, navodi Iva Letilović.

No za Igora Pedišića su arhitektonska kritika i teoretski diskurs izvan nabrojanog repertoara. „Arhitektonskoj kritici ne treba dodavati prefiks zdrava jer je kritika, po difoltu, zdrava. S njom se možemo složiti ili ne, ali kritičku misao treba cijeniti. Živimo u vrijeme kada je arhitektura gotovo postala moda. Na jednoj vrlo površnoj razini naš virtualni prostor saturiran je fotografijama lijepih građevina, arhitektonske nagrade dijele se na svakome portalu, a isti predavači održavaju predavanja i na ozbiljnim arhitektonskim konferencijama i na sajmovima interijera ili nekretnina. Sve granice su izbrisane, vrijednosni sustavi razoreni i kao prilikom pretraživanja u internetskom pregledniku, svatko može izabrati ‘istinu“. Možda u toj kakofoniji podražaja i u brzini, kritička misao, koja zahtijeva strpljenje, koncentraciju i znanje čitatelja, već na samome startu gubi bitku“.

‘Ne postoji sustavna administrativna zaštita moderne arhitektonske ostavštine pa nam se događa da se sruši niz izvanserijskih objekata Vitića ili Magaša’, kaže Pedišić

Smatra kako je ogromna šteta što više nemamo tiskano izdanje Orisa, promotora dobre arhitekture i medija koji je držao i promovirao arhitektonsku scenu. „Virtualno raspršena arhitektonska scena bez početka ili kraja u vremenu i prostoru, nije mjerljiv ekvivalent časopisu koji ima početak i kraj i koji miriše na tiskarsku boju“, smatra Pedišić.

Ne promatraju kao uzore po tipologiji, stilu i senzibilitetu određene hrvatske moderne i suvremene arhitekte, već konkretne kuće. „Fasciniraju nas konkretne kuće prije nego tipologije ili njihovi autori. Opus hrvatskih arhitekata uglavnom nije velik, pogotovo u današnje vrijeme, te ih tipologija ne određuje. Zanima nas vrijeme u kojem dobra arhitektura postaje standard, a ne eksces kao što je današnja arhitektonska scena“, navodi Iva Letilović.

Tu se strukturalno javljaju i pitanja jesu li najbolje učili na vlastitim greškama ili su proučavali tuđa loša rješenja – možda i oboje – ali i koji je detalj u jednom projektu inženjerski i projektantski najteži, najzahtjevniji za integraciju u cjelinu.

Za Ivu Letilović postoji jedna vrlo kratka i slikovita definicija kreativnosti, prema njoj u današnje vrijeme vrlo potrošene riječi. „Dakle, kreativnost je pravo na grešku. Bez slobode greške nastaje generička arhitektura u kojoj je sve predvidivo. Greške su vrlo važne sastavnice svih naših projekata, ali njih, na koncu, prikrije snaga cjeline. U načinu našeg rada, procesa projektiranja, svi arhitektonski sklopovi ili detalji su rezultat projektantskog promišljanja, međusobnih razgovora ili crtanja po papiru. Ne postoji registar gotovih elemenata, detalja ili konstruktivnih rješenja, koji se iznova ugrađuju u projekte. Na početku su sve opcije na stolu, ravnopravno“.

Oboje smatraju da hrvatska arhitektura i danas ima jednako talentirane i sposobne arhitekte kao što je bilo kroz cijelo 20. stoljeće, iako Igor Pedišić tvrdi da je vrlo teško raditi komparaciju kroz tako dugi period jer su se tijekom godina događale tektonske promjene, dok je arhitektura bila samo jedan od kotačića u povijesti. „Talentiranih i sposobnih arhitekata ima i danas, kao što ih je bilo kroz cijelu povijest. Svi oni su radili u okvirima recentnog vremena i davali svoj doprinos. Ono na što se možemo posebno fokusirati je možda period između dva rata, svjetskog i Domovinskog koji nam je možda najbliži po ostavštini moderne arhitekture i urbanizma. Tu je možda najznačajnije postojanje urbanističkog i prostornog planiranja, postojanje velikih projektnih ureda s etabliranim imenima koji su potpisivali projekte Novog Zagreba, Splita 3, obnove Zadra i niza projekata rasutih po Hrvatskoj. Impresionira raznolikost i kvaliteta realizacija, od industrijskih i sajamskih građevina do hotelskih objekata na jadranskoj obali te sjajnih primjera kolektivnog stanovanja u isplaniranom okruženju Novog Zagreba, Splita itd. Nažalost ne postoji sustavna administrativna zaštita moderne arhitektonske ostavštine pa nam se događa da se sruši niz izvanserijskih objekata koje su potpisali Ivo Vitić, Boris Magaš i još neki kvalitetni arhitekti“.

Pedišić također ističe kako je danas arhitektonska scena skroz razmrvljena, usitnjena do jedinke koje su prepuštene same sebi: „Ne postoji ni minimum urbanističkog i prostornog planiranja, a postoji nasilni kapital koji u suživotu s nesuvislom regulativom doslovno proizvodi kaos u prostoru. Možda je ovo najgori trenutak u povijesti arhitekture u Hrvatskoj i vjerojatno predznak kolapsa priče o kvalitetnoj arhitekturi i urbanizmu. Konačna žrtva je prostor kao iznimno ograničen i krhak resurs“.

No usprkos tako visoko ocijenjenim i nagrađenim radovima od domaće arhitektonske struke i kritike, nisu razmišljali o međunarodnim natječajima i većem uključivanju u njih. „Nismo i nećemo. Nije da ne želimo provjeru u drugom okruženju ili drugim kontinentima, nego nemamo potrebnu infrastrukturu za odraditi takav tip natječaja. Nemamo dosta suradnika, nismo veliki ured, ali i to je naš odabir“, zaključuje Igor Pedišić.

Komentari

Morate biti ulogirani da biste dodali komentar.