NATALIA BORČIĆ PEUC: ‘Fascinira me kontrast škrte viške zemlje i plodova koje daje’

Autor:

Ognjen Karabegović i Natalia Borčić Peuc

Slikarica Natalia Borčić Peuc svoju izložbu viških plaža ‘Stiniva: stupnjevanje kozmičkog’, predstavila je publici u čak pet hrvatskih mjesta u četiri mjeseca – Varaždinu, Braču, Visu, Splitu i Zagrebu. Dobar dio slika iz tog ciklusa autorica je prodala pa su za potrebe izložbe slike posuđene

Nije svakidašnja pojava da jedna osoba ima izložbu u pet gradova u četiri mjeseca. Tim se uspjehom može podičiti slikarica Natalia Borčić Peuc čiju je izložbu „Stiniva: stupnjevanje kozmičkog“, publika mogla vidjeti u Varaždinu, na Braču, Visu, Splitu i prošli tjedan u Zagrebu. A da je njezin rad prepoznat i izvan granica Hrvatske svjedoči i to što je o ovoljetnoj splitskoj izložbi izašao tekst novinara Damiana Cosima D’Ambre u talijanskim novinama La voce. Dobar dio slika iz tog ciklusa autorica je prodala pa su za potrebe izložbe slike posuđene.

Natalia Borčić Peuc rođena je 1989. na otoku Visu. Diplomirala je na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu 2013. u klasi Matka Vekića. Dobitnica je nagrade dekana i Studentskog vijeća za postignuća tijekom akademske godine 2011/2012. Osmislila je i umjetnički projekt „U trećoj brzini“ kroz koji vodi likovne i literarne radionice u domovima za starije i nemoćne diljem Hrvatske. Bavi se i ilustracijom, a u suradnji s gradom Visom ilustrirala je mnogobrojne legende otoka te povijest grada kroz ciklus murala. Članica je HDLU-a i HZSU-a.

Natalia Borčić Peuc rekla je da je jako zadovoljna kako su publika i kritika reagirali na izložbu. Ističe da ima puno ljudi koji jako vole otok Vis i sve što je viško, a posebno viške plaže. To je ne čudi jer je na Visu još uvijek očuvana iskonska priroda, a njegova dislociranost ga čini nedostupnim i pomalo tajnovitim. Time je, kaže, pogodila s motivom, iako priznaje da je to više posljedica nego razlog zašto je krenula slikati viške plaže. Odlučila je slikati viške plaže vođena razmišljanjem da ako ništa nije slučajno u životu, od obitelji kojoj dođemo rođenjem, situacija koje privučemo u životu onda i samo mjesto rođenja ima nekog višeg smisla. Shodno tome, postavila si je pitanje što ona kao slikarica s otoka Visa može dati a da je autentično i njezino, a odgovor se nametnuo sam od sebe.

‘Plaže otoka Visa geografski su jako specifične, stoga su mi bile idealno polazište za likovnu igru, promišljanje i eksperimentiranje. Za mene one znače mjesto sigurnosti i pripadanja’

„Iako, moram napomenuti, u slikarstvu kao i općenito u svim granama umjetnosti, ključ je način na koji se transformira motiv i kako mu se pristupa, to je bitnije od samog motiva. Plaže otoka Visa su geografski jako specifične, stoga su mi bile idealno polazište za likovnu igru, promišljanje i eksperimentiranje. Za mene viške plaže i krajolici znače mjesto sigurnosti i pripadanja. Uvijek me fascinirao kontrast suhe, tvrde i škrte viške zemlje i plodova i mirisnog bilja koje daje. Također, jako su zanimljive promjene godišnjih doba na njemu, na primjer boja mora ljeti i zimi. Zanimljiva je i sama promjena percepcije mora na koje zimi gledamo kao na barijeru, zbog vjetra i valova ponekad se bojimo hoće li brod moći isploviti za Split, a potrebno je ponekad otići s Visa, dok more ljeti predstavlja čisto veselje i gušt. Treba reći i da novo zadobivena vrijednost i značenje Visa kao turističke destinacije govori o preobrazbi života i fenomenu turizma. Turizam je neka vrsta doživljajne djelatnosti koja je u uskoj vezi s kulturom dokolice. Jedna od moje dvije none iako je cijeli život provela na otoku Visu, ne zna plivati. One su more i Vis živjele na potpuno drukčiji način nego što ga turist danas konzumira kada dođe. Kupanje i ležanje po plažama smatralo se neprihvatljivim i poistovjećivalo se s lijenošću“, objasnila je mlada slikarica.

Na „Stinivi“ joj nije uvijek bilo lako raditi. U tom su se kreativnom procesu, priča, izmjenjivale mnoge emocije, od euforije i sreće pa do frustracija i tuge, ponekad i na dnevnoj bazi. Također, odlučila je slikati na dosta velikim formatima, 140 puta 180 centimetara, što joj je predstavljalo još jedan izazov. Svoje slike inače slika prema skicama koje napravi na licu mjesta te po fotografijama. No to joj služi za početak slikanja kada postavlja kompoziciju, kasnije joj one služe samo kao podsjetnik. No ono što zapravo želi naslikati je, kaže, više nekakvo osjećanje toga prostora, za što joj ni skice ni fotografije ne mogu pomoći, već pokušava u sebi prizvati emociju.

Izložba ‘Stiniva: stupnjevanje kozmičkog’ Natalia Borčić Peuc u izložbenom prostoru. FOTO: Ognjen Karabegović i Natalia Borčić Peuc

Ono što želi kroz svaki novi ciklus slika je zadovoljiti neke svoje kriterije i napraviti određene pomake prema boljem i jasnijem izrazu. Smatra da su kreativne blokade dio stvaranja, ali uvijek postoji strah da ih neće svladati. No nedavno se u razgovoru sa svojim nekadašnjim profesorom Vrkljanom dotakla ove teme i pomogao joj je osvijestiti da bi ih trebalo prigrliti jer one mogu podučiti umjetnike nečemu što ne znaju i pomoći im da i dalje rastu.

Od diplomskog rada slika istom tehnikom, uljem i akrilom na platnu, no unutar toga se, smatra, može jako puno eksperimentirati i istraživati, što joj odgovara.

„Ono po čemu je ovaj ciklus slika drukčiji od mojih prijašnjih jest činjenica da pejzaže slikam novim, malo slobodnijim načinom, svojevrsnim drippingom i prolijevanjem boja, prskanjem bojom u različitim smjerovima i pod različitim kutovima. Također, kroz proces izvedbe koristila sam i eksperimentirala s različitim emulzijama, razrjeđivačima, kiselinama i uljima. Nerijetko, slike sam izlagala kiši ili prskala različitim jačinama šmrka za vodu kako bi boja omekšala i kako bih dobila različite fakture. Kao rezultat tog procesa je bogati i neobičan, organski nanos boja na platnima. Boje, odnosno slojevi boja izgledaju kao da su organski narasli iz platna, djeluju poput algi i lišajeva koje nalazimo u prirodi… No, moram priznati, da se to eksperimentiranje nije dogodilo zbog samog eksperimentiranja, već je bilo vođeno mojim nezadovoljstvom rezultatom slikanja, pa sam uništavala površinu slike te je ponovno preslikavala toliko dugo dok nisam bila zadovoljna rezultatom. Zbog toga su slike toliko višeslojne, a sama destrukcija je dobila drukčije značenje te postala metodom slikanja. Kada sam osvijestila da je to moguće, prepustila sam se samom procesu da me vodi bez do tada uvijek prisutnog straha da ću pogriješiti i želje da to kontroliram.“

‘Umjetnik, ako želi opstati, mora biti aktivan i izvan ateljea te ostvariti kontakte i suradnje’. FOTO: Ognjen Karabegović i Natalia Borčić Peuc

Pokušava živjeti od svog slikarstva i ne izlaziti iz svoje struke jer joj to uzima previše energije i vremena. Voli i ilustrirati i uvijek je sretna kada ima priliku ilustrirati zbirku priča, kao što je bio slučaj sa zbirkom priča „Zabranjeni gariful“ njezine majke, književnice Anele Borčić. Zahvalna je Gradu Visu u kojem su, ističe, imali sluha za njezin rad, pomogli joj s novčanom stipendijom dok je studirala, a potom je angažirali na nekoliko umjetničkih projekata nakon studija. No, priznaje da nije jednostavno živjeti od slikarstva jer su to nesigurna primanja i nikad se ne zna kakva će biti sljedeća godina. Trudi se oko toga što manje brinuti i misliti pozitivno. Ističe da je Hrvatska mala sredina i da je nevelik broj ljudi koji žele kupiti umjetnička djela, a istovremeno ne postoji dovoljna povezanost sa svijetom kada je riječ o izlaganju naših umjetnika i prodaji slika.

Odgovorila je na pitanje kako se osjeća kada proda sliku i kakve ugovore s kupcima ima glede posudbe slika za izložbe.

„Naravno da sam sretna kada prodam sliku, no često se dogodi da me obuzme tuga jer slika odlazi od mene. Bude mi posebno teško ako odlazi daleko, na neki drugi kontinent, jer onda znam da je mala vjerojatnost da je ikada više vidim. Sve te slike su na neki način dio mene, kao neka duhovna djeca, i ponekad ih je stvarno teško pustiti od sebe. No, stvarno je sreća kada je taj ciklus davanja i primanja zatvoren i kada je slika našla svoju kuću u kojoj će živjeti i veseliti vlasnike. Ako mi je ta prodana slika jako bitna, pokušam se dogovoriti s kupcima da mi je posude za potrebe izlaganja. To je relativno moguće ako slika ostaje u Europi. Onda je nije tako skupo vratiti nazad u Hrvatsku. Pogotovo zato što se platno može lako zarolati i staviti u plastičnu tubu i poslati. Većina slika se nalazi u Europi, a neke su čak u Americi, Kanadi i Australiji. S prodajom slika je kao i u većini drugih poslova, bitno je znati prave ljude koji znaju druge prave ljudi i tako dalje. Imala sam sreće što sam neke od njih upoznala, što su prepoznali moj rad i što mi pomažu u tome. Mislim da je jednostavno takvo vrijeme i da umjetnik ako želi opstati mora biti aktivan i izvan svoga ateliera te se truditi ostvariti kontakte i suradnje. Društvene mreže također pomažu u prezentiranju umjetnika i čine radove vidljivijima.“

‘Sretna sam kada prodam sliku, no često me obuzme tuga jer slika odlazi od mene. Posebno ako odlazi daleko, na drugi kontinent, jer znam da je mala vjerojatnost da je ikada više vidim’

Studiranje na Akademiji likovnih umjetnosti bilo joj je jako lijepo iskustvo. Dalo joj je potrebno likovno znanje i znanje o povijesti umjetnosti te ju je naučilo kritički promišljati umjetničko djelo. Akademiju doživljava kao nekakav inkubator u kojem osoba ima sve potrebne uvjete za umjetničko razvijanje i promišljanje. No studiranje ne može dati odgovore na pitanja zašto osoba stvara, što želi s time i kome i zašto to treba uopće. Također, dodaje, ne može se naučiti kako zaraditi za život od vještina i znanja dobivenih na studiju. Na ALU po njezinu mišljenju ima divnih profesora, a ona bi istaknula svog mentora Matka Vekića, koji joj je „na sebi svojstven način posvijetlio put.“

Na pitanja je li se susrela s neprimjerenim ponašanjem profesora prema njoj kao mladoj studentici i postoje li na Akademiji likovnih umjetnosti predrasude prema ženama slikaricama kaže: „Nisam se susrela s neprimjerenim ponašanjem, uglavnom je to bio korektan odnos obilježen obostranim poštovanjem. No ipak, u nekim rijetkim situacijama dalo se naslutiti svašta, ali sam to spretno zaobišla. Predrasuda postoji puno. Jedna od njih je da se ne može biti istovremeno i majka i umjetnica jer karijera pati. S tim se nikada nisam slagala jer po mom skromnom mišljenju umjetnost proizlazi iz života i iskustva, a ne iz same umjetnosti. Kompleksna smo i višeslojna bića, treba samome sebi dopustiti da se život dogodi i razvijati se na više polja te u tome težiti postići ravnotežu, time će jedna sfera našeg postojanja bogatiti drugu i obrnuto te na kraju nikako nećemo biti na gubitku. Nadalje, spomenula bih i predrasude da se od vlastitog rada u umjetnosti ne može živjeti pa sam se susretala sa savjetima od samih profesora da se barem bogato udam ako se želim i dalje baviti slikarstvom. Čula sam i mišljenje da se nije dobro petljati s umjetnikom jer ćemo mi žene stradati i zapeti negdje između majčinskih i kućanskih obaveza dok će se muž umjetnički izražavati. Ima svega, trebalo je i to preživjeti i izaći iz svega čiste glave.“

‘Ovaj je ciklus slika drukčiji jer pejzaže slikam slobodnijim načinom, drippingom i prolijevanjem boja, prskanjem bojom u različitim smjerovima i pod različitim kutovima’

A objašnjenje uspjeha posljednjeg ciklusa slika Natalie Borčić Peuc, „Stiniva: stupnjevanje kozmičkog“ ponudila je i povjesničarka umjetnosti Iva Körbler, kustosica njezine varaždinske izložbe:

„U slikarstvu Natalie Borčić Peuc ispreplelo se više faktora koji su je tako brzo stavili u prvi plan u kontekstu našeg recentnog slikarstva: izabrala je kao temu svojih slika motive viških plaža koje najbolje poznaje. To je jedan od načina da slikaš uvjerljivo, da radiš motive koje najbolje poznaješ i koji su stalno pred tobom, pred očima i kada ih zatvoriš. Prenijela je jednako tako atmosferu svog djetinjstva na Visu kao sretnog djetinjstva, što danas rijetko viđamo u slikarstvu, većinom mladi i mlađi umjetnici elaboriraju u slici svoje traume, frustracije i posljedice nesretnih djetinjstva. Jednako tako, ozbiljno se bavi slikarskim métierom, analitična je slikarica i razvija dalje u slici problem fakture, teksture slike, materije i materičnosti, zahtjevnog kombiniranja hladnog spektra zelenih i plavih tonova, ali i kompozicije koja nije u potpunosti apstraktna i u kojoj se preklapaju apstraktni i donekle jasni motivi ljudi i kupača. U njezinu slikarstvu nema ništa dekorativnoga, a opet je uspjela postići visoku razinu prepoznatljivosti motiva, ‘uhvatiti’ svjetlost na morskoj površini i vegetaciji i prenijeti ju u sliku.“

Komentari

Morate biti ulogirani da biste dodali komentar.