Ne mogu vjerovat. Ti se to stvarno Bandiću žalio. NADAM SE DA MU JE I OVAJ RAZGOVOR SNIMAO USKOK pa ćeš crvenit kad to puste na sudu i kad vide kakva si mizerija. I kako se izražavaš ko zadnji kočijaš. I za to ti dobiješ na korištenje ovaj stan kao zaslužni umjetnik, a ja koja sam kosti lomila po plesnim dvoranama dok si ti loko po birtijama, ja tebi trebam plaćat za sobu! To je Hrvatska.

“Koju pičku materinu me sad ti zivkaš sto puta, jel ti rekla moja tajnica da se ne mogu javit!”

“Ma, oprostite gospodine gradonačelniče, ne bih vam smetao da stvarno nije ozbiljno…”

“Ma, jebite se više svi!”

“Ovaj stan koji ste mi dali na korištenje…!”

“Puši kurac, ti i stan, ostaćeš bez njega ko što si ga i dobio ako me nastaviš zivkat!”

“U tome i je problem. Da bih mogao ostat bez njega. Ja sam pred ljeto pustio jednu curu da tu useli u onu drugu sobu. Ona je plesačica, glumica… Trebala je glumit i plesat u predstavi Hotel Zagorje što ju je gospođa Lederer skinula s programa.”

Muk.

“Pa jel bar čemu?”

“Je, zgodna je i sve, baš jako zgodna i super pleše… Ali, totalno se zapustila, dečko ju je ostavio, izlazi po Mastersu svaku drugu večer, mislim da je počela uzimat i drogu. Dok mene nije bilo, isključili su struju u stanu, ona nije platila niti jedan račun. I sad ju je i dečko ostavio jer ga je prevarila s nekim grčkim plesačem na nekakvom festivalu plesa u Zadru.”

“Tjeraj je van, kretenu jebeni! Sjebat će gradski stan! Jel to onaj u kojem je Parunica prije živjela?”

“Da. Teško da se može runinirat više nego što ga je Parunica izruinirala.”

“Kokošari, klošari i pičke, to ste svi vi umjetnici! Ne možete ni stan vodit u redu, a petljali biste se u vođenje grada! Ko oni usrani glumci, pisci šta su me mjesecima jebali u mozak s Varšavskom!”

“Ma, zato i kažem. Ja sam pazio na stan. I onda sam pustio tu plesačicu, glumicu, sažalio sam se.”

“Ma kurac si se ti sažalio! Mislio si da ćeš dobit pičke! I to preko stana što si nafektao od Grada!”

“Stvarno nisam to mislio. Samo sam mislio da mi plaća pola režija, jer nisam baš s lovom. Znate kako je danas piscima, novinarima. A nju je taj dečko sjebo. Jebo ju je i sve, ali nikako da je pozove da zajedno žive. Ne znam koji kurac je danas svim tim muškima. Tolku ste lovu dali Željki Markić za onu njenu inicijativu U ime obitelji, a koji kurac ona radi s tom lovom, promovira sebe, a ženske i dalje ostaju bez muževa, nitko da im napravi dijete, pa sluđene kuckaju, lijepe fotke svojih usahlih dojki po Tinderu”, pokušao sam gradonačelnikov bijes prebacit na Željku Markić.

“Pa kokošari, sve oko mene sami kokošari, stjeram vas u pičku materinu!”

“Ako ostanem bez ovog stana, najradije bih se tamo i vratio, u toplinu i sigurnost maternice, samo sam plutao u plodnoj vodi, a hrana je dolazila bez da mrdnem kurcem. A ova cimerica prijeti da će ona mene izbacit iz stana. Jer da ima više prava bit tu nego ja koji ne znam čak ni engleski. A ona je pak plesala i po Londonu, dobila neke nagrade, dok ja za svoje tekstove dobivam samo prijetnje i psovke po birtijama. I sad mi ona prijeti da će medije dić na noge, da već ona Ivana Bodrožić piše ubojit, denuncijantski tekst protiv mene. Da koje ja to uvjete zadovoljavam da bih bio u stanu u kojem je nekad stanovala zaslužna pjesnikinja.”

“Sad ćeš mi još i ti usrane medije natovarit na kičmu! Pa koji je tebi kurac! Koji je meni kurac kad se okružim zadnjim kokošarima! Riješi to kako znaš! Ako mi natovariš medije i bilo kakvu tužbu novu zapamtit ćeš ko je Bandić, klošaru jebeni!”

Prekinuo je vezu. Osjetio sam kako me netko promatra. Jeza me prošla. Osvrnuo sam se i na pragu sobe ugledao svoju cimericu, u bijeloj spavaćici. Crni podočnjaci, bubuljice… Izgledala je kao duh. Očito se opet razbila u Mastersu i tek sad se digla.

“Ne mogu vjerovat. Ti se to stvarno Bandiću žalio. Nadam se da mu je i ovaj razgovor snimao USKOK pa ćeš crvenit kad to puste na sudu i kad vide kakva si mizerija. I kako se izražavaš ko zadnji kočijaš. A takvo je i tvoje pisanje, psovka do psovke… I za to ti dobiješ na korištenje ovaj stan kao zaslužni umjetnik, a ja koja sam kosti lomila po plesnim dvoranama dok si ti loko po birtijama, ja tebi trebam plaćat za sobu! To je Hrvatska.”

“Čekala si onog svog purgerskog hipsterčića da ti ponudi da zajedno živite! Al on te otkantao jer voli svoju komociju i sad se iživljavaš na meni koji sam ti pomogao kad ti je bilo najteže! Pa samo režije si trebala plaćat! To nije ni 500 kuna! Al ti to rađe na ekstazije, mrmu potrošiš!” natočio sam vina sebi i njoj da se smirimo, jer kako stvari stoje, oboje bismo mogli završit na ulici zbog glupih svađa. Manuela je naiskap popila. U čudu sam gledao kako se ta cura iz centra u svojoj nevolji tako brzo navikla na loša, jeftina vina. Vino nam je koliko toliko popravilo raspoloženje. Krenuli smo konstruktivno razgovarat, ja sam rekao da mi je sjeo povrat poreza i da ću od te love otić u HEP platit da nam ponovo priključe struju. A ona neka što prije pokuša naći neki angažman u kazalištu, u serijama, počinje jesenska šema i valjda će bit nekog posla. Složila se, zamolila me da joj posudim tristo, četiristo kuna da si kupi kreme za lice, vosak za depilaciju i da se vrati u formu, užasno izgleda.

Do HEP-a sam morao pješke jer su pruge, ceste raskopane po čitavom gradu, tramvaji voze po nekim kaotičnim linijama za koje moraš poznavat kabalu da pronikneš u njih. Dok sam hodao iz Dubrave prema gradu, pomislio sam kako gradonačelnik zapravo brine za zdravlje svin nas građana. Ovakve lijene, inertne, upravo nas je natjerao da više hodamo. Nije ni čudo što je svojevremeno bio zaštitno lice one neke kampanje koja promiče hodanje, čak sam ga jednom i intervjuirao dok je promovirao tu kampanju, obezglavljeno smo hodali oko bundečkog jezera, a on mi se u diktafon hvastao kako je šampion hodanja, tvrdio je da bi mogao prehodat sve do Amerike.

Komentiraj