U podrumu Mostova ureda, blizu traumatološke bolnice, vadio sam iz vreća potpise za referendum protiv kovid-potvrda, Raspudić mi je sredio da volontiram. Zauzvrat mi je obećao da ću moći slavit Novu godinu s mostovcima sve do jutra, Bulj neće dozvolit nikakvim kovid-redarima da ih spriječe da slave do jutra. Jedino je problem što Bulja najvjerojatnije neće bit na proslavi Nove u zagrebačkoj središnjici, on će slavit kod svojih doma u Sinju. Ali možda se i predomisli pa ostane slavit u Zagrebu. Jer sad svi mostovci moraju biti zajedno, napajat se na zajedničkoj energiji. Hrpa iskušenja čeka ih u novoj 2022. godini. Ali sad je najvažnije što prije dostavit u sabor valjane potpise za raspisivanje referenduma.

Sa mnom u podrumu još je desetak studenata, studentica provjeravalo jesu li potpisi građana ispravni, autentični. Blizu mene iz vreće je papire s potpisima vadila studentica iz Metkovića. Nije loše izgledala. Imala je uske traperice, bijelu, tanku dolčevitu, toliko tanku da su se kroz nju jasno ocrtavale bradavice na punim, kuglastim dojkama. Ona je odudarala od svih nas ostalih volontera. Na nama drugima vidjelo se da smo ovdje samo zato da u ovo psihički krizno doba oko Nove godine ne bismo sami čamili u svojim stanovima ili smrdočarapastim sobičcima studentskih domova.

Svako malo u podrum nam se energično spuštao zastupnik Marin Miletić. I ispitivao nas je li sve u redu, objašnjavao da nam se ne smije potkrasti niti jedan nevažeći potpis. Jer da je ovo velika borba u kojoj neprijatelju ne smijemo dati niti najmanju šansu da nas porazi. Moram priznat da mi je dojadio s tim svojim izvještačenim fatalizmom. I sumanutim sjajem u očima. Živce sam izgubio kad mi se u jednom trenutku izravno obratio:

“Ej, ti s kokot frizurom… Počisti sve!”

Pomislio sam da aludira na onu svoju objavu na Fejsbuku, u kojoj je najavio da je konačno došlo vrijeme da se sve počisti u ovoj državi.

“Kog da počistim? Stožer? Božinovića, Capaka, Beroša? Pa nisam ja ovdje došao provodit revoluciju, samo brojim glasove. Nisam u stanju savladat Božinovića, pa izgleda u onim svojim neprobojnim prslucima kao Robokap. Tako su ga djeca u vrtićima i crtala u ono doba kad je narod stožeraše gledao kao superheroje. Ako bi ikog mogao savladat, počistit to je eventualno onaj epidemiolog Kajić. On izgleda kao da su mu sve lađe potonule. Hoda pogureno kao džordanpitersonovski poraženi jastog. Njega bih bez problema počistio na pod.”

“Pričaš više od Marije Selak! Nisam mislio na nikakvo nasilje. Nego da počistiš ovaj nered koji si napravio oko sebe! Sve na pod bacaš. Nemamo mi za čistačicu”, Miletić naglo zašuti i u podrumskom polumraku počne njušiti zrak kao predator koji je nanjušio plijen u džungli.

“Netko je ovdje pušio! A rekao sam vam da je to strogo zabranjeno!” viknuo je.

Ja sam čitavo to vrijeme iza leđa u šaci skrivao cigaretu koju sam zapalio par sekundi prije nego što se Miletić sjurio u podrum, poput Normana Bejtsa kad je svako malo išao u podrum grozomorne kuće provjeravat je li njegovoj mrtvoj, prepariranoj majci dobro u tom zagušljivom prostoru. Instinktivno sam do pola popušenu cigaretu odbacio iza sebe u podrumski mrak.

“Tko je pušio!? Neka se sam javi! Neka dopusti da mu Isus djeluje na njegovu savjest! Bolje to nego da mu se kasnije duša peče na vatri kajanja!” dok je Miletić to izgovarao, iza mene se začuje pucketanje, slično onom kad bi moja baka Anka novinski papir gurala u peć da se razgori vatra.

Okrenem. se. Dimilo se iz vreće s potpisima za referendum. Uhvatila me teška panika. Papiri u vreći ubrzo su se skroz razgorjeli, vatra je gutala vreću i potpise u njoj. Dim je ispunio čitav podrum.

“Ovo je kao u Domovinskom ratu! Sabotaža! HDZ je među nas postavio petokolonaše! Van, svi van iz podruma! Jedan po jedan, bez panike!’’ mahao je Miletić rukama kao saobraćajac na zebri.

Brzo smo se svi popeli u prizemlje. Miletić je laktom razbio staklo, dograbio aparat za gašenje požara i hrabro otrčao natrag u podrum. Vratio se za desetak minuta. Lice mu je sad bilo iste boje kao i gavranski crna kosa. S trijumfom u glasu objavio je da je ugasio požar. Samo što mu je euforiju brzo zamijenio očaj. Tronutim glasom raportirao je: vatra je progutala oko 3000 referendumskih potpisa. Studentica iz Metkovića počela je prstom upirat u mene, kričat:

“Ti si dolje zapalio cigaretu! Ti si kriv! Upropastit ćeš nam sve! Toliko sam veselila ovoj pobjedi! Zajedno s našim dragim Marinom drhtala sam od uzbuđenja kad sam shvatila da smo skupili i više potpisa za referendum nego što trebamo.”

“Ja sam svoju cigaretu pažljivo ugasio! Vatru su sigurno izazvale u potresu oštećene instalacije. Ima Marin pravo, požar je izazvao HDZ. I to tako što ne obnavlja ove oštećene zgrade u centru!” branio sam se vještije nego Sanader na sudu.

“Lažeš!” dreknula je studentica iz Metkovića.

“Vjerojatno i ne laže. Zbog HDZ-ove nebrige, ove trule zgrade u centru postaju sve opasnije”, zabrinuto će Miletić.

Ja se pak totalno isprsim:

“Braćo, ako mislite da sam kriv, pošaljite me u progonstvo! U Mostar, na primjer. Neka mi tamo Raspudić ustupi štalu na svom imanju. Mostar je druga država, provest ću tamo u progonstvu tri godine i onda se vratit i uzet ovih 200.000 kuna koje HDZ daje svim Hrvatima koji se vrate u Hrvatsku. Svu tu lovu uložit ću u obnovu ove vaše zgrade!”

Ali više se nitko nije obazirao na mene jer je u središnjicu ušao zastupnik Bulj sa svježe pečenom janjetinom umotanom u celofan. Svi smo doslovno vonjali po dimu i vatri pa se može reći da u Novu 2022. ulazimo kuhani i pečeni.