Osvrnem se. Ugledam onog tipa iz udruge U ime obitelji. ZEKANOVIĆ… HRVOJE. Stoji iza mene s nekim svojim kolegom. Taj je, pak, imao namršteno lice. ‘Šta je vama tu nenormalno? To što je muškarac emotivan i što sa svojim partnerom želi udomit ovu napuštenu macu?’ uzme me aktivistica u obranu

Prošlog utorka odlutao je moj mačak Bodler. Cimerica je ostavila otvoren prozor u kuhinji. Na prozorskoj dasci našao sam jedva vidljive otiske šapa; vodili su prema van.

Mačak se još nije vratio, a prošlo je pet dana. Briznem u plač svaki put kad u stanu pronađem nešto njegovo. Sivi, plišani miš veličine bebinog dlana… Još se na njemu vide tragovi Bodlerovih očnjaka. Cimerica strahuje da ću totalno odljepit. Poslala me u subotu s njenim frendom Ogijem na “Marš za životinje”. Mislila je da će me to barem malo smirit. Ogi se, kao i ona, bavi suvremenim plesom.

LJUBITELJI ŽIVOTINJA OKUPILI SE NA TOMISLAVCU. Adventske kućice, okićeni borovi, žaruljice. Podsjetilo me to na pretprošli Advent kad sam tek dobio Bodlera i kad sam ga na Badnjak nosio na ramenu kod poznanika koji je isto imao mačku. Bolder, tada još mačić, isto mi se izgubio, skočio mi s ramena i nestao na mračnom parkiralištu. Pronašao sam ga nakon tri sata potrage. Ispao je to moj najljepši Badnjak u životu; nakon sveg tog jada, stresa na hladnoći, mačić i ja zaspali smo u toplom krevetu. A sada… Bodler je odlutao i više ga nema. Ovaj Božić provest ću bez njega. Bit će to za mene sumornija Badnja noć nego ona u “Djevojčici sa žigicama.”

Neki od ljubitelja životinja doveli su napuštene kućne ljubimce. Većinom pse. Zvjeraju uokolo tužnim očima. Spazim: jedna aktivistica drži mačku… Iste riđe dlake kao moj nestali mačak.

“Bodler, mic-mic-mic!” poletio sam prema aktivistici.

Skroz joj se približim, postanem bolno svjestan da u njezinom naručju nije Bodler, ova mačka ima sasvim neki drugačiji, odsutan pogled. I krupnija je. Nisam se mogao svladat, briznuh u plač. Ogi dođe za mnom. Vadi maramicu, briše mi suze s obraza.

“Jel vidiš ti, prijatelju, u kojem mi nenormalnom društvu živimo. Pogledaj ovoga…”, začujem, sav u suzama.

Osvrnem se. Ugledam onog tipa iz udruge U ime obitelji. Zekanović… Hrvoje. Stoji iza mene s nekim svojim kolegom. Taj je pak imao namršteno lice.

“ŠTA JE VAMA TU NENORMALNO? To što je muškarac emotivan i što sa svojim partnerom želi udomit ovu napuštenu macu? Po vama bi joj valjda trebao nagurat petardu u guzicu”, uzme me aktivistica u obranu.

“Meni se čini da bi on više volio da njemu netko petardu nagura…”, zekao se Zekanovićev kolega.

“Nije mi on nikakav partner…”, posramljeno sam odgurnuo Ogijevu ruku s lica.

“Ne budi kukavica! Nemoj se zbog ovakvih sramit toga što jesi! Takvima je baš to cilj… Utjerat nam strah u kosti. Slobodno im u facu kaži da si gej i da ćete ti i tvoj partner upravo udomit ovu lijepu riđu macu!” bodrila me aktivistica.

“MOŽDA BOLJE DA UDOME PITONA. Šta će njima maca?” dobaci Zekanovićev kolega.

U meni, kao kad pospana mati zaboravi skloniti mlijeko sa štednjaka, provrije bijes. Ja tu skapavam od tuge, a oni me ismijavaju. Uzvratim:

“A možda bi vi iz U ime obitelji trebali udomit farmu zečeva. I učit mlade Hrvate njihovoj učinkovitosti. U sekundi svrše, a izrodi se čitavo leglo. Zečjom tehnikom u godinu dana bi se obnovio natalitet Hrvatske.”

Zekanoviću prezrivo nakrivi usne.

“Teško, jer ipak ste ti i tvoj partner ogledni primjer mladih Hrvata. Nije ni čudo što pored takvih nazovi muških danas svaka druga Hrvatica umjesto djece ima u stanu po pet mačaka. S mačkama i spavaju u krevetu. Pun je fejsbuk fotografija tih otužnih djevojaka koje majčinske osjećaje ispoljavaju na mačkama. Većina mačaka danas u Hrvatskoj žive kao bogovi, tako mažene i pažene nisu valjda bile ni u starom Egiptu.”

“Ne slušaj to trolanje, daj, uzmi malo macu, vidi kako te lijepo gleda”, aktivistica se s mačkom u naručju skoro pa privinula uz mene.

Pružio sam ruke i… cap! Nagla, oštra bol. Pogledam dlan: četiri vodoravne crte. Kao da ih je netko crvenim flomasterom potegnuo. Krv se prelije po čitavom dlanu.

“Vidi, kako ga je, pametnica, ogrebala… Još jedan dokaz da su mačke najpametnije životinje… Ne da mačka da je udome homoseksualci”, Zekanović je izvadio mobitel i krenuo snimat mačku i moj krvavi dlan; valjda je to namjeravao poslat kao videoklipić u “Bujicu”.

Ogi se sav unezvijerio, onom maramicu kojom mi je brisao suze, sad mi povezuje krvavi dlan. I sikće prema Zekanoviću kao mačka koja čuva mlade; sasipa mu da se vjerojatno ni kujica Kika ne bi dala udomit Kolindi da je ova nije u prihvatilištu stisnula oko vrata zahvatom naučenim na specijalnoj NATO obuci. Kojem bi se psu dalo vodit takav stresan život? Uvijek te netko drugi šeta, a gazdarica je, ono malo vremena šta je viđaš, prema tebi hladna, odsutna, osim u trenucima kad vas kamere snimaju. Ogi pred svima viče da se po Kikinu govoru tijela, držanju repa iz aviona vidi da je taj pas u teškoj depresiji.

Ja nadosolim:

“A I KAKVU TO PORUKU ŠALJE MLADIM HRVATIMA… Da udomljavaju životinje umjesto da prave djecu. Ne bi bilo loše da Bujanec i vi iz U ime obitelji pritegnete predsjednicu… Da je nagovorite da vrati Kiku u prihvatilište baš kao što ste je nagovorili da vrati Marakeški sporazum nalogodavcima… Kika bi vam bila zahvalna.”

Zekanović i njegov kolega izmjene poglede prošarane sjenkama nelagode. Valjda su se pobojali da smo neki udbaški provokatori, tim više što sam i ja njih snimao na mobitel dok sam to govorio, baš kao što Pernar snima novinare koji ga intervjuiraju.

Bez riječi, pokupe se dalje prema Trgu. Ogi i ja priključimo se maršu za životinje koji je upravo kretao, također prema Trgu. S krvavim zavojem oko ruke sličio sam više ranjenom partizanu na igmanskom maršu, nego prosvjedniku koji maršira za prava životinja.

Komentiraj