Izmrcvaren alkoholom, jalovim subotnjim izlaskom, grabio sam panično pješke prema Dubravi kao vampir koji bježi natrag u grob prije nego što se skroz razdani. Kratio sam put prečicom preko Trga žrtava fašizma i na onom novom travnjaku oko Džamije spazio vitku plavušu u razvučenim, vojnim hlačama. Pomućena, hvatala je korak za razigranim psićem kaveno bijele dlake. Dosta nadrealna scena u tu sumornu zoru. Zastao sam da bolje promotrim plavušu. I da bi sve bilo još nadrealnije, shvatio sam da je to predsjednica Kolinda. O, jebote… Taj njezin psić naglo se i nestašno zaletio prema tramvajskoj pruzi.

“Kika, ne na cestu!” viknula je predsjednica.

PREPRIJEČIO SAM PSIĆU, odnosno kujici put i uhvatio je snažno za maskirnu ogrlicu. Iako mi se razdraženo otimala, odvukao sam je do predsjednice.

“Hvala vam”, osmjehnula mi se onim istim svojim neodoljivim osmijehom kojim se u stadionskoj loži u Rusiji osmjehivala Putinu. Ne mogu reći da nisam osjetio kako me milina prožima po čitavom tijelu, baš kao one partijanere koji u zoru pred after parti pojedu novi ekstazi. Mislio sam da me prepoznala, ona je kuma mom polubratu Gojku rođenom na Oluju, a prije dvije godine bio sam i pozvan u njezin ured radi pisanja drame o Gotovini. Ali nije imala pojma tko sam, ona na dnevnoj bazi upozna valjda sto ljudi, tko će to sve popamtit. Samo da što duže ostanem u njezinom blagotvornom društvu, krenuo sam prtljat nešto o kućnim ljubimcima:

“Ja imam mačku. To je ipak manja obaveza nego pas. Pogotovo kad je ovako mali kao ovaj vaš. Koja je to pasmina, po repu mi se čini da je rotvajler.”

“Mješanka. Labradora i terijera, rekli su mi u azilu.”

“Uh, mješanac. To je kao da si iz miješanog braka Hrvata i Srpkinje. NE ZNAŠ KOJOJ TOČNO NACIJI PRIPADAŠ. Ali to te i nauči da migoljiš između jedinih i drugih. Ako se ne slomiš, postaneš izuzetno snalažljiv, inteligentan. Zato i kažu da su psi mješanci puno pametniji od onih čistokrvnih.”

Kolinda se namrštila.

“Koliko god je slatka, meni se ova moja ne čini previše inteligentna. Šta god joj naredim, napravi suprotno.”

“Baš kao potomci Jugoslavena, uvijek nešto kontra.”

“Ali na njihovu štetu. Evo, u subotu je ova moja ludača gurnula šapicu u utičnicu. Struja ju je stresla, umrla sam od straha. Morala sam je ostat bedinat, nisam zbog nje mogla otići na prosvjed u Vukovar. Kome da je takvu ostavim? Gledala sam prosvjed na televiziji. Ali nakon te Kikine nesreće sa strujom, sve ono na prosvjedu mi je zvučalo previše uznemirujuće. Valjda postajem preosjetljiva. Zato sam i uzela Kiku. Odveli su me u taj azil za pse u Virovitici i skroz me slomilo. Svi ti napušteni psi. A ne mogu baš svima pomoći. Iako bih volila. Ali ima i drugih moćnih političara u Hrvatskoj, ne mogu sve ja.”

Eto, olakšala je dušu skoro pred potpunim strancem. Tako je to sa slavnim, utjecajnim osobama. Nikome oko sebe ne mogu vjerovat, pa se u pet ujutro povjere na ulici nekom slučajnom prolazniku. Norman Majler napisao je da je to i Merlin Monro radila. Dok smo mi razgovarali, Kika je opet nekamo otrčala, u krug oko Džamije. I SAMO SMO NAJEDNOM ZAČULI kako uspaničeno cvili, kevće tamo negdje s druge strane. Predsjednica se dala u trk kao komandosica na zadatku. Ja za njom, onakav šugav od cjelonoćnog bančenja. Kad sam je dostigao vidio sam predsjednicu kako se kod ulaza u Paviljon svađa s Vesnom Pusić čiji se pas zatrčao na Kiku.

“Šta ga ne držiš na lancu!” podigla je Kiku u naručje.

“Šta ti svoju ne držiš”, drsko će Pusić.

“Moja je mala, štene! Pas ti je poput tvoje bivše stranke. Obrušava se samo na duplo slabije.”

“Nije moj uopće napao. Ova tvoja mala se zatrčala, moj je mislio da se hoće igrat. Pa se tvoja uspaničila. Zato male pse ne treba puštat same.”

Predsjednica se smirila. Pogotovo što je vidjela da na Kikinoj dlaci nema nikakvih ugriza. Spustila je kujicu iz naručja, a Kika onakva uplašena isti čas se, purgersko-bandićevski rečeno, pokakala na novi uredno potkresani travnjak. Predsjednica je vojnički disciplinirano navukla zelenu, gumenu rukavicu za bojne otrove i pokupila izmet ne veći od kukuruzne kiflice u Mlinaru. Promatrao sam prizor, duboko zamišljen… Ova kujica iz azila može se hvaliti, odnosno okolo lajati da govna iza nje kupi najmoćnija žena u državi. Može li se ijedan čovjek na kugli zemaljskoj pohvalit tako nečim?

KAŽU DA PSI POPRIME OSOBINE SVOJIH GOSPODARA. To se jasno vidjelo po psu Vesne Pusić. Stalno kao da se imao potrebu nadmetati. Pa čim je vidio što je napravila Kolindina kujica, on se napeo i ispustio po travnjaku puno više komada nego Kika. Vesna Pusić je mrtvo hladno krenula dalje.

“A ko će to počistit!?”

Pusić je s visoka predsjednici odvratila da njezin pas na taj način prosvjeduje protiv Bandićeva preuređenja Trga žrtava fašizma. I da se nada da će od tog prirodnog gnojiva sama od sebe izrasti nova magnolija.

“Šta niste na taj način sadili ona drveća za svog voljenog druga Tita!” uzvratila je predsjednica.

I onda uzrujano krenula objašnjavat kako Umjetnički paviljon tek sad izgleda onako kako je Meštrović i htio da izgleda. Bez da ga zaklanja neko divlje drveće.

“S tim magnolijama paviljon me podsjećao na ljepoticu koja svoje lijepo lice skriva predugim, zaraslim šiškama!”

“Zato i vama najbolje stoji kad kosu začešljate skroz u rep i kad vam je čitavo lice… otvoreno”, izletilo mi je. Odmah sam se posramio te svoje smjelosti, brže bolje zagrabio dalje prema Dubravi. Kika je trčala za mnom, cvilila i hvatala mi nogavicu kao da me želi dovući natrag svojoj gospodarici.