‘Ja sam sin branitelja. Djed mi je gladovao u koloni za Blajburg… Kad je mislio da će SVISNUT OD GLADI, neka časna sestra tutnula mu komad kruha. I spasila ga.’ ‘Dida vam bio na Blajburgu, ćaća vam se borio za Hrvatsku, a vi gladni?’ ‘Čim vide da sam sin branitelja, nitko me ne želi zaposliti. Udba ima pipke svuda’

Proždirao sam pogledom odrezak koji je, zakačenog za očnjake, po samostanskom travnjaku razvlačio presiti, obijesni šarplaninac. Simptomatično što je ovaj travnjak oko samostana hercegovačkog provincijata tu kod mene u Dubravi identičan s novim travnjakom oko Džamije, za koji je zaslužan Hercegovac Bandić.

Iz samostanske zgrade izašla je punašna časna sestra. Obratila mi se brižnim, majčinskim glasom:

“Nemojte se ljutiti, izgledate kao da dugo niste ništa blagovali… Ako ste potrebiti, slobodno recite… “

Spremno sam protisnuo:

“Ja sam sin branitelja. Djed mi je isto ovako kao i ja sada gladovao u koloni za Blajburg… Pričao mi je da mu je, kad je već mislio da će svisnut od gladi, neka dobra časna sestra što je stajala pored puta, tutnula u šaku komad kruha. I spasila ga”.

Moje riječi na časnu su, vidio sam joj po sjaju u očima, djelovale kao pjev slavuja.

“Dida vam bio na Blajburgu, ćaća vam se borio za Hrvatsku, a vi na svetu nedjelju gladni”, kršila je prste.

“Sramota me primat milostinju. Ali čim vide da sam sin branitelja, nitko me ne želi zaposliti. Očito Udba i dalje ima pipke baš posvuda.”

ČASNA ME, NA RUBU SUZA, pozvala da uđem u samostan. Na ulasku začuo sam konjsko rzanje i sledio se. Moj djed Bajo držao je godinu dana konja u štali u kojoj su bile i krave. Ja onako mali mislio sam da ga se može pomusti kao i krave. Jedva sam živu glavu izvukao.

Časna me uvela u kuhinju veličine potpalublja nekog golemog jedrenjaka. Posvuda po stropu bile su povješane kuke na kojima su visile sve moguće vrste kobasica, šunki, pršuta, slanine, oderani butovi nekih možda čak prahistorijskih životinja. Osjećao sam se kao da sam se našao u nekoj mesnoj inačici vještičine kuće od slatkiša u bajci o Ivici i Marici. A časna me i krenula toviti kao izgladnjelog Ivicu. Odrezala mi je nožem s kuke poveći komad pečenog odojka. Dok mi je to zajedno s mladim lukom i domaćim kruhom stavljala na kameni stol, naslonila je na moja pogurena leđa svoje meke, majčinske grudi. Umalo sam počeo presti poput mačića pokrivenog toplom dekom. Spremajući se zagristi hrskavu kožicu odojka, na vratima kuhinje ugledam neku drugu, koščatu časnu, uskih sivih očiju i isturene donje vilice. Imala je i bradavicu na orlovskom nosu, pa ju je lako bilo zamisliti kao zlu aktericu u bajci o Ivici i Marici. Oduzela mi tanjur, pa se iskesila na debeljuškastu časnu:

“Opet sirotinju hranite mesom za fratre! Vi zbilja želite završit u paklu! Malo vatre vam i ne bi škodilo da istopi, sestro draga, s vas svu tu mast! Vi ne samo da sebe kaljate grijehom, nego i siromašne, kojima je zajamčeno kraljevstvo nebesko, gurate u njega!” Onda je iz ormarića izvadila pakovanje Rambo keksa u maskirnom omotu. Na pakovanju je pisalo “Oluja – 223.4”.

“Stoput sam vam ponovila da ovo dajemo sirotinji!” tutnula mi je Rambo kekse u šaku, prijekorno pogledavajući u punašnu časnu.

Na izlasku iz samostana zamaknuo sam u uzak hodnik, njuškajući što bih iz osvete mogao ukrast. Odveo me do smećarnika, do hrpe ostataka hrane, starih novina i fascikala. Krenuo sam grabit ostatke kobasica, švargli, dohvatio jedan ugnjecani fascikl da papirima obrišem masne ruke, a u fascikl umotam plijen. Na poleđini ugledam flomasterom napisano: “Fra Kovač”. A ispod toga: “Vaso: sve… (ispovijedi, tajni spisi, iskazi svjedoka). Protrnuo sam. Nabrzinu sam pregledao sadržaj fascikla. Pa tu se nalaze spisi o HDZ-ovcu Milijanu Brkiću, nestali iz DORH-a u aferi Prostitutke! Mediji će mi iskeširat gomilu love za ovo!

NA IZLASKU IZ HODNIKA spazila me suhonjava časna.

“Uzbuna! Udbaši napadaju!” zaurlala je.

Dao sam se u trk prema izlazu. Zvono na crkvi mahnito je zazvonilo. Šarplaninac, još časni, zagrabe za mnom. U zadnji čas uspio sam se prebacit preko samostanske ograde, pseto nije moglo pa sam mu, zaštićen zidom, zamjaukao. Uspravim se i začujem njištanje. Na dvorište je izletio fratar, stigao je do pasa navuć smeđu, fratarsku halju. Držao je za uzde pravog pravcatog vranca, skočio na njega neosedlanog. Iz olovno sivih oblaka sijevne munja, osvijetli fratrov mišićavi torzo s kojeg, usprkos neopisivom strahu, nisam uspijevao skinut pogled divljenja. Na moćnim prsima posutim crnim maljama, poput rubina svjetlucao mu je medaljon svetog Benedikta. Natjerao je vranca u kas, konj je preskočio ogradu gipko kao gimnastičar kozlića.

“Uhvatite ga, fra Serafine!” izdrečala se histerično ona suhonjava časna.

NAKON MUNJE, STUŠTIO SE PLJUSAK. Mahnito sam trčao preko oranice. Iz razmočenog fascikla ispadali su mi spisi. Shvatio sam da tim papirima ostavljam trag za sobom duž oranice na Aleji Gojka Šuška, baš ko što je Ivica u bajci ostavljao trag mrvicama kruha. Sve glasnije sam iza sebe, kroz štropot kiše, čuo rzanje vranca. Odbacio sam fascikl, samo tri papira iz njega zgužvao u šaci, pa se kao divlja svinja što bježi pred lovcem zavukao u blato kod Poljoprivrednog fakulteta, u duboku brazdu. Vranac protrči metar od moje glave zarivene u kaljužu.

Ostao sam zagnjuren u brazdi sve dok konjski topot nije utihnuo. Onda sam se oprezno pridigao i krenuo se šuljati kroz guštike i grmlja, sve dok nisam izbio do ZOO vrta. Tamo sam onakav blatan, mokar izašao na pločnik i ugledao crvena slova Nacional nad ulazom u redakciju. Pogledao sam u papire u svojoj šaci. Pretvorili su se u gvalju. Kiša i blato skroz su isprali slova, na jednom mjestu samo se razabirao razliveni pečat DORH-a. Nisam to mogao ponudit medijima.