Elias i njegovi prijatelji opsjednuti su glazbom i pop kulturom. Dane provode jedni kod drugih u stanovima preslušavajući ‘’vinilke’’ i raspravljajući o rock ‘n’ rollu, književnosti i djevojkama. Oni nisu nostalgični za vremenima koja nisu doživjeli, štoviše, duboko preziru priče o zlatnim osamdesetima, no nisu ni posve kod kuće u 21. stoljeću.

Radnja je to knjige “Nebo u kaljuži” autora Svena Popovića. “Nebo u kaljuži” zapravo je zbirka priča o mladim ljudima koji ne znaju što žele, no znaju što ne žele. One se bave ljubavlju, odrastanjem i suočavanjem s prvim većim odgovornostima.

  • ‘Knjigu sam napisao jer sam se zatreskao u jednu curu i nisam znao kako da joj to kažem, nisam baš bio hrabar. svejedno nije pomoglo’, kaže Sven Popović

 

Sven Popović rođen je 19. rujna 1989. u Zagrebu i studira komparativnu književnost i engleski jezik i književnost na zagrebačkom Filozofskom fakultetu. Godine 2009. objavio je prijevod eseja Henryja Davida Thoreaua ‘’Hodanje’’, a piše glazbene kritike za magazin HiFi Media, glazbeni portal Kultivator te književne kritike za Moderna vremena. Godine 2010. objavio je esej “Bratstvo, jedinstvo i rock&roll” u austrijskom ljevičarskom časopisu Wespennest. Kratku priču “Robbie nije zaljubljen, Joeyu je sve pet, a ja blefiram već dvadeset godina” objavio je 2011. u zbirci priča Record Stories, a kratka priča “Razglednice s kolodvora” uvrštena mu je u antologiju mladih hrvatskih prozaika “Bez vrata, bez kucanja”.

S obzirom na to da je “Nebo u kaljuži” zapravo zbirka kratkih priča, povezanih u jednu životnu priču glavnog lika, Popović je objasnio zašto se odlučio baš za takvu književnu formu.

“Isprva sam htio pisati poeziju, ali nažalost mi to baš nije išlo. Kratka priča se logično nametnula kao idealna forma. Dovoljno je kratka, ne dopušta prazan hod i idealna je za izučavanje zanata. Ideja da sve priče povežem došla je sasvim spontano i činilo mi se zgodnim da se iznova pojavljuju jedni te isti likovi, samo u drugačijem kontekstu. Možda bi se zbirka mogla i čitati kao labavi roman. Mladi pjesnik Darko Šeparović tvrdi da je to trebao biti roman. Priče su, mislim da se to i osjeti, nastajale od kasnih tinejdžerskih godina do moje 24. Šest ili sedam godina”, kaže Sven Popović i na pitanje što ga je inspiriralo za knjigu, odgovara da je inspiracija izlika za lijenčine.

“Uz rizik da zvučim kao pretenciozni balavac, ne vjerujem u tu priču o inspiraciji. Ako pitate za glavne motive iza priča, to je već druga stvar. Počelo je s tim da sam se zatreskao u jednu curu i nisam znao kako da joj to kažem, nisam baš bio hrabar. Napisao sam priču i pokazao joj. Nije me doživljavala ni nakon toga pa se mizerija nastavila. Kao i priče. Zapravo, u ovom slučaju možda čak možemo pričati o inspiraciji. Pisanje mi je zaista postala potreba, koliko god da to patetično zvučalo. Dođe mi kao autoterapija i sasvim zgodan način da si na papiru priznam neku neugodnu istinu”, rekao je mladi autor.

U knjizi Popović piše o životnim situacijama mladog čovjeka iz Zagreba, pa se osvrnuo na tešku situaciju u Hrvatskoj, koja muči i mlade.

“Mogu govoriti samo iz svoje pozicije. Meni je najveći problem naći posao s kojim ću biti u stanju i pisati i plaćati režije. Srećom, o ovom drugom još ne moram razmišljati jer još uvijek živim s roditeljima. Ne mogu govoriti u ime svojih prijatelja i drugih mladih ljudi, nisam generacijski glasnogovornik niti to mojoj generaciji treba. Ona sasvim dobro verbalizira svoje stavove na stotinu različitih strana”, odgovara Popović i kaže da bi, za prevladavanje brojnih izazova u Hrvatskoj, trebao nastupiti kopernikanski obrat svijesti u glavama ljudi koji su u poziciji nešto mijenjati. “Blokade i prosvjedi mogu samo ukazati na konkretan problem. Trudim se što manje razmišljati o tome što ću kad diplomiram jer me hvata panika”, rekao je Popović.

Njegovi kolege mladi književnici danas u Hrvatskoj, kaže, nemaju previše prostora i podrške za svoj rad, ali smatra da je to sasvim razumljivo za vrijeme u kojem živimo.

“Robert Perišić povremeno održava čitanja mladih autora u zagrebačkoj Močvari, Ivica Prtenjača trudi se da ukaže na postojanje neke nove književne scene ili kako ju je Andrea Milanko nazvala, mlade književne republike. Vrijeme je da sami stvorimo svoje programe i napravimo odmak od konvencionalnog, meni pomalo dosadnog čitanja pred publikom”, smatra Popović, inače sin hrvatskog književnika i novinara Ede Popovića. Otac mu je, kaže, apsolutno najžešći kritičar.

“Otac je pratio moj razvoj od samih početaka i uvijek je bio spreman iskrižati mi pola teksta i reći da se ne pravim pametan. Odlično je imati takvog kritičara u kućanstvu. Imamo iznimno iskren odnos, pogotovo kad je riječ o prozi i nikada nam nije bio problem reći da nešto ne valja. Hoću reći da mu se knjiga sviđa”, rekao je Popović. S obzirom na to da neki kažu da u svakoj knjizi svakog autora ima autobiografskih elemenata, Popović je objasnio je li takav slučaj i s “Nebom u kaljuži”.

“Američki pisac Charles Bukowski je rekao da je fikcija dotjerivanje stvarnosti. Što se tiče ove zbirke, to je istina. Nesumnjivo su se moji prijatelji pronašli u nekim pričama. I pokoja bivša djevojka. Trenutačno pišem isključivo o onome što poznajem. To će se promijeniti”, kazao je Popović i naglasio da ga najljepša sjećanja vežu uz muziku. Ona čini veliki dio knjige, ali i njegova života.

“Od vozikanja u autu gdje su se puštali Ramonesi, Pipsi i Clash, do dana kad sam imao bend, glazba me prati cijelog života. Ne mogu govoriti o tome zašto je drugima važna, mogu samo reći da je u mojoj sobi neprestana buka i da glazba na mene ima terapeutsko, ponekad katarzično djelovanje”, rekao je Popović.

Komentiraj

FOTO: Saša Zinaja
PODIJELI
- rođena u Zagrebu 1978. godine - mr.sc. međunarodnih odnosa - diplomirala novinarstvo na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu - novinarstvom se bavi od 1999. godine - dosad je radila u Jutarnjem listu, lifestyle magazinu Story, političkome magazinu Aktual - u Nacionalu je pomoćnica glavnog urednika i piše teme iz kulture