Objavljeno u Nacionalu br. 1047, 15. svibanj 2018.

Nacional objavljuje dokumente koji otkrivaju nevjerojatan i zagonetan utjecaj Vladimira Šeksa na pravosudni sustav u vrijeme komunističkog režima SFRJ, kada je, kako on tvrdi, bio žrtva progona Službe državne sigurnosti

Vladimir Šeks, osobni savjetnik premijera Andreja Plenkovića koji je prošle subote u funkciji predsjednika Nadzornog odbora Počasnog bleiburškog voda bio na komemoraciji žrtvama partizanskog zločina na Bleiburškom polju, desetljećima je jedan od najmoćnijih i najutjecajnijih hrvatskih političara. No tu svoju moć i utjecaj Šeks nije uvijek crpio samo iz brojnih političkih funkcija koje je obnašao, nego je najsnažnija poluga njegove moći oduvijek bilo – pravosuđe. Za Šeksa se godinama tvrdilo da je glavni kadrovik u hrvatskom pravosuđu i da se bez njega ne može donijeti nijedno ključno imenovanje, a da je potom preko utjecaja na ljude koje je postavljao imao određeni utjecaj i na funkcioniranje pravosudnog aparata. Nije nikakva tajna, primjerice, da je Šeks u kumskim odnosima s predsjednikom Ustavnog suda Miroslavom Šeparovićem, da je bio u vrlo bliskim prijateljskim odnosima i s njegovom prethodnicom Jasnom Omejec te da je u vrlo prisnim odnosima i s predsjednikom zagrebačkog Županijskog suda Ivanom Turudićem.

No dubina i dalekosežnost tih odnosa i utjecaja koje je Šeks imao na pravosuđe, kao i povijest tih odnosa, nisu bili poznati hrvatskoj javnosti. Istražujući odnos Vladimira Šeksa s nekadašnjom Službom državne sigurnosti, Nacional je došao do dokumenata koji otkrivaju da je on još u vrijeme komunističkog režima bivše SFRJ, u vrijeme u kojem tvrdi da je bio žrtva progona Službe državne sigurnosti koja ga je neprestano držala pod nadzorom, imao nevjerojatan i neobjašnjiv utjecaj na pravosudni sustav. Taj njegov utjecaj bio je, štoviše, enigma čak i za samu Službu državne sigurnosti, onu istu za koju Šeks tvrdi da ga je proganjala. Tragovi o Šeksovoj tadašnjoj moći i utjecaju na pravosudni sustav nalaze se upravo u izvještajima Službe državne sigurnosti.

Šeks je još 1972. kao odvjetnik preuzeo slučaj svog prijatelja i kolege odvjetnika Milana Jurića iz Đakova kojeg je Služba nadzirala zbog hrvatskog nacionalizma. Jurić je 3. ožujka 1972. u alkoholiziranom stanju uzrokovao tešku prometnu nesreću u kojoj je smrtno stradao njegov suvozač. U dokumentu osječkog Centra Službe državne sigurnosti, informaciji broj 244 od 25. prosinca 1978., taj je događaj opisan ovako:

“Pomenutog dana (3. ožujka 1972., op.a.) Jurić je upravljao svojim osobnim automobilom marke Citroen pod uticajem alkohola od 1,46 promila u krvi, vozeći nedozvoljenom brzinom (što potvrđuju nalazi vještaka i izjave svjedoka) i lijevom stranom kolovoza, što izjavljuju svjedoci. Takovom vožnjom prouzrokovao je neposredni sudar sa kamionom kojom prilikom je zadobio teške tjelesne povrede, a suvozač Čuturilo Uroš poginuo je na mjestu.”

Da stvar bude intrigantnija, taj suvozač Uroš Čuturilo bio je djelatnik Službe državne sigurnosti. Unatoč činjenici da je pijan upravljao automobilom i izazvao nesreću u kojoj je smrtno stradao djelatnik Službe državne sigurnosti, Jurić je uspijevao dugi niz godina odugovlačiti sudski proces i to ponajviše zahvaljujući nevjerojatnim manevrima svog odvjetnika Vladimira Šeksa. Koliko je to dugo trajalo i kako su se tijekom sudskog postupka suci naglo razbolijevali i odgađali donošenje presude, najbolje svjedoči spomenuta informacija Službe državne sigurnosti Centra Osijek broj 244 od 25. prosinca 1978. godine. U trenutku kad djelatnik Centra Osijek Đuro Anić piše informaciju, postupak protiv Milana Jurića traje već punih 6 godina, a još uvijek mu se ne nazire kraj. U informaciji se detaljno opisuje tijek procesa, od toga kako je Milan Jurić pokušao vozača kamiona, inače svog bivšeg klijenta, nagovoriti da izjavi kako je vidio da je suvozač Čuturilo u jednom trenutku u zavoju uhvatio volan te da je nakon toga došlo do naglog skretanja ulijevo i potom do sudara. Unatoč izazivanju takve teške nesreće u alkoholiziranom stanju i pokušaju utjecaja na svjedoka, policija Juriću nije uspjela uzeti čak ni vozačku dozvolu. U informaciji se opisuje kako je predmet još 1972. dobio sudac Okružnog suda Dragan Šimenić koji ga je 1978., dakle nakon šest godina, predao drugom sucu Petru Saboliću, kao i da je Jurić za odvjetnike uzeo Vladimira Šeksa, kojeg je Služba vodila u prethodnog operativnoj obradi zbog hrvatskog nacionalizma i Nedeljka Omrčena iz Osijeka. Odmah po izlasku iz bolnice, navodi se u dokumentu, Juriću je vraćena vozačka dozvola odnosno prijedlog tužilaštva nije usvojen. Potom je obrana, koja nije bila zadovoljna s optužnicom, predložila vještačenje.

Unatoč tome što je Šeks cijepao jugoslavenske novčanice i vrijeđao moćnog predsjednika Tita po osječkim gostionicama, nije snosio posljedice sve dok nije ismijao JNA i veličao Hitlera i Franca

“Nad Jurićem je izvršeno psihijatrijsko vještačenje, a iz nalaza vještaka vidljivo je da je Jurić ličnost ovisna o alkoholu tj. kronični alkoholičar. Nalaz vještaka je dostavljen sudu, ali ni povrh toga nije mu oduzeta vozačka dozvola. Saobraćajno vještačenje vršio je profesor Više saobraćajne škole iz Zagreba – ing. Rotin. Ovdje treba napomenuti da su Šeks Vladimir i Rotin prijatelji i da je njegov nalaz toliko konfuzan i nejasan, pa je zatraženo super-vještačenje. Već iz ovih detalja može se naslutiti da se radilo na tome da se čitav predmet što više odugovlači i da se dobije na vremenu, tim više što je čitav slučaj potpuno jasan i bez vještačenja”, navodi se u informaciji i potom nabrajaju ključne činjenice koje ukazuju na Jurićevu krivnju, od toga da je evidentno vozio pijan i to u velikoj brzini, pretičući pritom druga vozila, do toga da je jureći tako kroz naseljeno mjesto brzinom koja se procjenjivala i do 100 kilometara na sat ušao u zavoj, prešao u suprotnu traku i potom se frontalno sudario s kamionom i izazvao smrt suvozača. U dokumentu se dalje navodi kako se predmet na Okružnom sudu u Osijeku odugovlačio do 23. 11. 1978. godine, kada je održana glavna rasprava i kada je Juriću trebala biti izrečena presuda. Međutim, ni tada nije došlo do izricanja presude jer je predsjednik vijeća suda Sabolić Petar prekinuo raspravu u 12. 15. Koliko je bio bizaran razlog neizricanja presude, najbolje svjedoči sadržaj informacije:

“On je predložio da se rasprava prekine zbog toga što osjeća da bi mogao dobiti gripu. Odmah zatim i dva porotnika su podržala prijedlog da se rasprava prekine navodeći neke svoje privatne razloge. Obrana i optuženi su ovakav prijedlog samo mogli da požele i zato su ga odmah prihvatili. Naime, očito je da im je ponovno trebalo vremena za dogovor. Nakon iskaza sudskih vještaka iz Zagreba inž. Franjkovića i dr Zečevića na raspravi, proizlazi da je Jurić apsolutni krivac za nezgodu, pa su zbog toga Jurić i obrana s oduševljenjem dočekali prekid rasprave”.

Dalje se u informaciji opisuje kako je Jurić u međuvremenu 1974. bio osuđen na 3 mjeseca zatvora, odnosno na dvije godine uvjetno, zbog kontakata s članom “ekstremne fašističke organizacije” Lovrom Bušićem. U informaciji se navodi i kako je “Šeks na lažan način želio prezentirati sudu kako je krivična prijava protiv Jurića bila neosnovana”. Naime, Šeks je tvrdio da je Bušić bio član Hrvatske bratske zajednice koja je od predsjednika Tita dobila priznanje zbog razvijanja dobrih odnosa s Jugoslavijom. No u samoj informaciji ga demantiraju:

“Prije svega, Bušić Lovro nije član “Hrvatske bratske zajednice”, nego je član ekstremne fašističke organizacije HNO i zbog toga ga vodimo u obradi kao POO (prethodna operativna obrada, op.a.). Drugo, Predsjednik Republike nije odlikovao Bušić Lovru, nego je odlikovao “Hrvatsku bratsku zajednicu” u SAD sa kojom Bušić nema nikakove veze”.

Slijedi posebno zanimljiv dio procesa koji otkriva svu virtuoznost Vladimira Šeksa:

“Zatim je Šeks svoju obranu nastavio kako se Služba državne sigurnosti i njeni radnici služe metodom da najprije napiju svoje sugovornike, a zatim idu na razgovor kako bi lakše došli do informacija, pa je tako i pokojni Čuturilo tjerao Jurića da pije jer je sa njim imao namjeru razgovarati”.

Drugim riječima, Šeks je optužio i Službu državne sigurnosti i pokojnog Čuturila da su sami krivi za njegovu pogibiju jer se u svom radu služe opijanjem ljudi od kojih izvlače informacije pa su tako opili i Jurića. Pritom nije poznato je li Šeks Službu okrivio i za činjenicu da je Jurić, kako su utvrdili vještaci, bio kronični alkoholičar. Isto tako Šeks nije otkrio je li te spoznaje o opijanju suradnika temeljio samo na Jurićevu slučaju ili je možda imao i vlastitih spoznaja o takvim metodama Službe državne sigurnosti. Komentar u informaciji koju je pisao Đuro Anić najbolje opisuje apsurdnost cijelog procesa u kojem je glavnu riječ očito vodio Šeks: “Sve u svemu, iz čitave rasprave na kojoj je bio prisutan naš operativni radnik, može se izvesti zaključak kao da se sudilo Čuturilo Urošu i Službi državne sigurnosti, a ne Jurić Milanu (oštećena – supruga pokojnog Čuturila nije imala svog advokata). Kada je advokat Šeks Vladimir u svojoj izjavi napadao Službu državne sigurnosti da se služi nedozvoljenim metodama jer opija ljude i slično, nitko od prisutnih, a prije svega predsjednik vijeća nije opomenuo Šeksa da se ovdje sudi Juriću za saobraćajni udes, a ne Službi državne sigurnosti”.

Drugim riječima, iako je riječ o 1978. godini i strogom komunističkom režimu u kojem bi Služba državne sigurnosti trebala biti jedna od najmoćnijih institucija u državi, suci su veći značaj davali Vladimiru Šeksu nego toj moćnoj Službi. U informaciji se dalje navodi da o neobjektivnosti i pristranosti Sudskog vijeća govori činjenica da je Jurić osuđen na godinu i osam mjeseci zatvora, odnosno uvjetno na dvije godine, iako Kaznenim zakonom nije dozvoljeno izricanje uvjetne presude za kazneno djelo zbog kojeg mu se sudilo pa je tužilaštvo najavilo žalbu.

“Radi se o očitoj povredi KZ-a i to bi se moglo reći namjerno, jer je neshvatljivo da jedan sudac Okružnog suda ne zna da po osnovu ovog člana KZ-a ne može izreći uvjetnu presudu”, zaključuje se u informaciji. Da glavnu zaslugu za takvu odluku suca zapravo ima Vladimir Šeks svjedoči i ovaj citat iz informacije:

“Na osnovu primjene TKTR (prisluškivanja telefonskih razgovora, op.a.) koju vršimo nad Jurić Milanom i Šeks Vladimirom, posjedujemo informaciju od 11. – 13. 12. 1978. g. iz koje je vidljivo da je Šeks razgovarao s predsjednikom vijeća – sucem Sabolićem i sugerirao mu da ne žuri sa izradom presude, jer im je i dalje interes odugovlačenje postupka. O tome koliko su Šeks i Jurić zaista uspjeli odugovlačiti ovaj predmet na sudu govori činjenica da se saobraćajna nezgoda dogodila 3. 3. 1972. godine, a da je glavna rasprava održana tek 4. 12. 1978. godine na kojoj je Jurić uvjetno osuđen”.

Vladimir Šeks je, dakle, Službu državne sigurnosti cijelo vrijeme provocirao i svojim javnim istupima i nevjerojatnim sudskim manevrima, ali je evidentno istovremeno uživao njihovu zaštitu

U informaciji se opisuje i kako je Jurić problematična osoba koju Služba vodi u obradi zbog “neprijateljske djelatnosti s pozicija hrvatskog nacionalizma”, koja je uz to “kronični alkoholičar koji u pijanom stanju vrijeđa i napada druge ljude”, ali i da je “čovjek loših karakternih osobina, sklon korupciji i mitu” te da je bio uvjeren da neće biti osuđen. No još je zanimljivija opservacija Službe o Vladimiru Šeksu:

“Advokat Šeks Vladimir je također naša obrada (POO) zbog neprijateljske djelatnosti s pozicija hrvatskog nacionalizma. Do kraja je negativan i djeluje neprijateljski, a u pijanom stanju otvoreno istupa na javnom mjestu. Tako je jednom prilikom u lokalu cijepao naše novce i vrijeđao ličnost Predsjednika Republike, pa smo s njim išli na razgovor u cilju presijecanja njegove neprijateljske djelatnosti i upozorenja. On nam je tom prilikom između ostalog otvoreno rekao da ima veza na sudu i da Jurić neće biti osuđen. Otvoreno nam je rekao da je njegov interes Jurićev predmet što više odugovlačiti na sudu. Nakon dužeg isteka vremena sud neće osuditi Jurića, jer kazna neće imati efikasnost i smatrat će se odmazdom, a to nije princip našeg pravosuđa. U pijanom stanju Šeks se također krajnje nedolično ponaša na javnom mjestu. Smatramo da bi za njega i Jurića trebalo sugerirati Advokatskoj komori Hrvatske da im oduzme, odnosno zabrani obavljanje advokatskih poslova”.

Ono što ovdje nije napisano je činjenica da je isti operativac koji je sastavljao ovu informaciju vodio razgovore s Vladimirom Šeksom i na temelju toga sastavljao informacije koje mu je Šeks pod kodnim imenom “Dejan” davao o hrvatskim nacionalistima Vladimiru Veselici, Slobodanu Budaku i Dafinki Večerini, o čemu je Nacional pisao u prošlom broju. Šeks je, dakle, Službu državne sigurnosti cijelo vrijeme provocirao i svojim javnim istupima i nevjerojatnim sudskim manevrima, ali je evidentno istovremeno uživao njihovu zaštitu. Naime, unatoč tome što je cijepao jugoslavenske novčanice i vrijeđao moćnog predsjednika Tita, kojeg su desničari s kojima se Šeks družio nazivali isključivo diktatorom i zločincem, on nikakve posljedice nije snosio. Sve do 1981. kad je jednom prilikom u gostionici “Gaj” u Osijeku vrijeđao spremnost Jugoslavenske narodne armije i veličao Hitlera i Franca, o čemu je Nacional također pisao u prošlom broju. No i tada je Šeks dobio za ono vrijeme smiješnu kaznu od osam mjeseci zatvora. To mu je poslije poslužilo kao stavka u biografiji koju je gradio na slici “hrvatskog nacionaliste koji je bio žrtva Udbina progona”.

Smiješna je bila i kazna koju je na kraju, nakon gotovo deset godina sudskog procesa, dobio Šeksov kolega i prijatelj Milan Jurić. On je u konačnici osuđen na godinu dana zatvora, ali tretman prema njemu nije bio nimalo strog. Štoviše, prema dokumentima Službe državne sigurnosti u posjedu Nacionala, on je svako malo dobivao dopust za izlazak iz zatvora te je dosta vremena provodio u Đakovu.

Jurićev slučaj danas je bitan zato što najbolje ilustrira kako je Vladimir Šeks još od početka 70-ih godina prošlog stoljeća precizno gradio svoju mrežu utjecaja i moći u sudskom aparatu. Imao je izravne kontakte i utjecaj na suce, porotnike i sudske vještake koji su se naglo razbolijevali, imali neodgodive privatne probleme i pisali izvještaje u korist Šeksovih klijenata, pisali čak i presude izravno u suprotnosti sa zakonskim odredbama. I to u situaciji kad žrtva nije bio bilo koji obični građanin, već djelatnik Službe državne sigurnosti.

Slične manevre Šeks je nastavio izvoditi i dalje, a pogotovo 1981. kad se i sam našao na optuženičkoj klupi zbog spomenutog incidenta u gostionici “Gaj”. Kad bi netko posve neupućen čitao informacije Službe državne sigurnosti u kojima se opisuju Šeksove odvjetničke bravure, bio bi uvjeren da je bivša SFRJ bila posve neozbiljna i slaba država s korumpiranim i jednako slabim pravosudnim aparatom, a ne država u kojoj su ljudi godinama zatvarani na Golom otoku i u Staroj Gradiškoj zbog nacionalizma i verbalnih delikata. Ili da je Šeks bio toliko moćan da se mogao poigravati s kompletnim pravosudnim, represivnim i obavještajnim aparatom države u kojoj su drugi robijali za puno manje delikte.

Kakav je utjecaj Šeks imao na pojedine suce svjedoči i informacija broj 367 od 25. lipnja 1981., u kojoj se opisuje tijek prekršajnog postupka protiv Vladimira Šeksa i to zbog “neprijateljskog istupa” u kojem je jednom od svojih klijenata, Ramiju Iljaziju, rekao da s revera kaputa skine oznake SKJ, SUBNOR-a i SRVS pa će tek onda s njim razgovarati. U današnjim relacijama bilo ti to kao da Šeks nekom hrvatskom branitelju odlikovanom u Domovinskom ratu, ujedno i članu HDZ-a, kaže da najprije skine s kaputa značku HDZ-a i, primjerice, oznaku HVIDR-e, pa će tek onda s njim razgovarati. Zbog toga je Iljazi, izgleda, Šeksa prijavio, a prekršajni postupak tekao je, prema informaciji broj 367, ovako:

“Sudac za prekršaje Mario Vrbanić iz Osijeka vodio je postupak na vrlo tendenciozan i provokativan način. Cijeli tok postupka išao je u prilog optuženom, a građanin koji je dao izjavu osjećao se kao da je on okrivljeni. Sudac je u par navrata pokušao da Iljazi Ramija, koji je dao izjavu, uvjeri da je Šeks Vladimir cijenjen i pošten odvjetnik i građanin te ovakva izjava i postupak koji se vodi protiv njega štete njegovom ugledu. Potom je Vrbanić inzistirao da Iljazi prizna da je nekoliko puta bio u SUP-u, da ima problema sa sluhom, te možda nije dobro čuo što mu je Šeks Vladimir rekao”.

Služba državne sigurnosti našla se 1981. pred neočekivanim problemom kada su osječki suci kojima je ponuđen predmet Vladimira Šeksa svi redom odbijali preuzeti suđenje protiv njega

U informaciji se dalje navodi kako se Šeks “branio iskrivljujući smisao rečenice koju je kritičnog dana rekao Iljazi Ramiju”. Osim toga, svjedoka je sud više puta upozoravao da za lažno svjedočenje može krivično odgovarati, “što je kod svjedoka stvorilo posebno napeto stanje i osjećaj nelagodnosti”. Potom se opisuje kako se “sudac zadržavao na nebitnim stvarima kao što su veličina značaka koje je Iljazi imao na reveru, pod čijim je pritiskom i na čiju inicijativu prijavio Šeks Vladimira, da li je imao kapu kada je ušao u odvjetničku kancelariju Šeksa i tako dalje, što je razvodnjavalo bit stvari zbog kojih je postupak i vođen”. Slijedi još zanimljiviji dio u kojem se tvrdi da je nakon saslušanja svjedoka sudac Mario Vrbanić u svom uredu još neko vrijeme razgovarao sa Šeksom i njegovim odvjetnikom. “Rezultat svega toga je rješenje koje je donijeto tek poslije petnaest dana po kojom se Šeks Vladimir oslobađa krivnje”, stoji u informaciji. Šeks se u tom predmetu nastavio natezati sa sudom, postupak je bio vraćen na početak pa je Šeks ipak dobio kaznu od 20 dana zatvora, ali je nakon toga ponovno uložio žalbu. Osim ovog prekršajnog postupka u kojem je Šeks u konačnici ipak oslobođen, protiv njega se vodio i kazneni postupak zbog spomenutog incidenta u gostionici “Gaj”. Šeks je, inače, tvrdio da je u tom slučaju on bio žrtva provokacije. No Služba državne sigurnosti našla se pred neočekivanim problemom. Naime, suci kojima je ponuđen predmet Vladimira Šeksa svi su redom odbijali preuzeti suđenje protiv njega. Moglo bi se diskutirati o tome je li to bilo zbog utjecaja Vladimira Šeksa ili je to sve “sredila” Služba državne sigurnosti, kojoj je Šeks tijekom jednomjesečnog pritvora samoinicijativno ponudio suradnju na prokazivanju grupe oko Franje Tuđmana, o čemu je Nacional pisao u prošlom broju. Neovisno o tome, u informaciji broj 507 Službe državne sigurnosti iz Osijeka od 22. rujna 1981., dakle pet mjeseci nakon što je Šeks izašao iz pritvora, stoji sljedeće:

“Predmet Šeks Vladimira ponuđen je nekolicini sudaca Okružnog suda u Osijeku, koji su iz različitih razloga odbili da mu sude u krivičnom postupku koji se vodi protiv njega. Sudac Okružnog suda u Osijeku Haner Anđelko odbio je da sudi pod motivacijom da je ranije bio odvjetnik u Đakovu, te da je po toj osnovi često surađivao sa Šeksom u pogledu zamjena u krivičnim i drugim predmetima, te imajući sve to u vidu ne bi želio da mu sudi. Osim Haner Anđelka, i Sotirov Zlata, sudac Okružnog suda u Osijeku, odbila je da sudi Šeks Vladimiru iz tog razloga što je 1971. g. dok je Šeks bio zamjenik okružnog javnog tužioca djelila s njim kancelariju tri godine te smatra da je to opravdan razlog za odbijanje ovog predmeta”.

U informaciji se dalje navodi kako je Šeksu odbio suditi i Mladen Filipović i to zato što je “prije nekog vremena došao u konflikt sa okrivljenim koji mu je rekao da nije dobar Hrvat, jer mu je majka srpske nacionalnosti”. Potom se u informaciji navodi: “Još nekim sucima (Borčanin Momčilo) ponuđeno je da sude odvjetniku Šeksu, ali do sada nitko nije prihvatio ponuđeni predmet. U srpnju mjesecu je Sebauer Mato, koji je zamjenjivao predsjednika Okružnog suda Osijek Makarević Zorana, napisao izvještaj o ovom slučaju i uputio ga Republičkom vijeću za pravosuđe. Do danas još nije riješen problem oko toga tko će suditi Šeks Vladimiru, tako da su po kuloarima već počele kružiti priče o tome kako su se suci Okružnog suda u Osijeku solidarizirali sa odvjetnikom Šeksom”.

Ovu informaciju inače je potpisao djelatnik osječkog SDS-a Zdravko Pejić koji je kasnije vodio razgovore sa Šeksom, čije je transkripte Nacional objavio. Nakon Đure (Đuke) Anića, Pejić je očito preuzeo Šeksa s kojim je pokušavao uspostaviti suradnju, no razina informacija koju je Šeks u tom periodu Službi davao nije bila zadovoljavajuća. Proces protiv Šeksa počeo je tek krajem listopada 1981. i to nakon što je jedna od sutkinja, Zlata Sotirov, bila prisiljena preuzeti predmet jer je “donesena takva odluka”. Upravo je Zlata Sotirov dijelila sa Šeksom kancelariju, kako je sama rekla odbijajući isprva preuzeti njegov predmet, kad je on kao mladi pomoćnik javnog tužioca u Osijeku, sa samo 28 godina, javno prozvao Službu državne sigurnosti zbog nezakonitog otvaranja poštanskih pošiljki. Taj će slučaj izrasti u poznatu aferu PTT kojom se Šeks i danas ponosi. Bio je to svakako veliki udarac za moćnu Službu državne sigurnosti, ali je otvorilo i pitanja djeluje li možda tada mladi Šeks pod patronatom jedne druge, mnogo moćnije službe, vojne službe JNA odnosno KOS-a.

Sumnjalo se da se kroz napade na hrvatsku Službu državne sigurnosti, koja je za svoj rad odgovarala rukovodstvu Saveza komunista Hrvatske na čelu sa Savkom Dabčević Kučar i Mikom Tripalom, želi dodatno destabilizirati hrvatsko rukovodstvo u vrijeme Hrvatskog proljeća. Stigme moguće suradnje s KOS-om Šeks se nije riješio ni do 1990. kada su te sumnje prenesene i prvom hrvatskom predsjedniku Franji Tuđmanu koji je raspolagao sa Šeksovim dosjeom. Kao što je Nacional nedavno objavio, Tuđman je osobno dao uspostaviti nadzor nad Šeksom jer je Šeks djelovao u grupaciji radikalne struje HDZ-a za koju je Tuđman smatrao da djeluje protiv njegove politike, a u korist onih koji žele kompromitirati Hrvatsku na putu njezina priznanja. Tuđman je također imao saznanja da je Šeks s Matom Meštrovićem u Parizu razmatrao pitanje njegove smjene pa je to također bio jedan od glavnih razloga Tuđmanova nepovjerenja u Šeksa. To je bio jedan od razloga zašto Šeks za Tuđmanova života nije dobio ni jednu od važnih funkcija u državi.

Kroz svoje knjige, kao i kroz biografije koje o njemu pišu neki drugi autori, Šeks sada o svojoj povijesnoj ulozi kao i o svom odnosu sa Službom državne sigurnosti, nastoji napisati ono što bi želio da ostane poznato javnosti. Neke manje blistave epizode u maniri vještog manipulatora, upravo onakvog kakvim ga je prikazala i Služba državne sigurnosti, pokušava “ispolirati”.