MLADEN JURIĆ: ‘Nekorektni izvoditelji u obnovi posljedica su toga što je građevinsku tvrtku mogla osnovati svaka šuša’

Inženjer elektrotehnike iz Jasenovca Mladen Jurić ispričao je i dokumentirao kako je izgledao segment elektroinstalacijskih radova u procesu obnove u kojem je otpočetka sudjelovao, ali i kako su se morale obnavljati sve kuće pa i njegova u ratu razrušena kuća u Jasenovcu

Kako je točno izgledao proces obnove u Domovinskom ratu razrušenih kuća na području Sisačko-moslavačke županije, Nacionalu je opisao Mladen Jurić, umirovljeni inženjer elektrotehnike, dragovoljac Domovinskog rata i časnik Hrvatske vojske iz Jasenovca. Kao inženjer elektrotehnike osobno je sudjelovao u procesu obnove, ali ima i iskustvo obnove svoje roditeljske kuće u Jasenovcu koja je u ratu bila spaljena. I iz jedne i iz druge obnove ima sačuvanu kompletnu dokumentaciju pa je tako Nacionalu, između ostalog, pokazao dokument pod nazivom “Popis prijava Elektroinstalacije za Elektru – Petrinja, Strašnik – Građenje Susedgrad” s numeriranim popisom svih stanovnika Strašnika kojima su obnavljane kuće. Jurić je bio zadužen za nadzor elektroinstalaterskih radova na svakoj pojedinoj kući. Drugi, sličan dokument nosi isti naziv, samo je umjesto Građenja Susedgrad navedeno ime druge tvrtke, DAKU d.o.o. koja je obnavljala drugi dio kuća u Strašniku. Sljedeći dokument nazvan je “Popis izdanih atesta”, jedan se odnosi na Građenje Susedgrad, a drugi na DAKU d.o.o. Pored imena i adrese svakog korisnika naveden je i broj atesta. Primjerice: 1. Juraj Kožuh, Strašnik 5, atest br. 1024-ST/97. Na svakoj stranici je ukupno 30 adresa odnosno kućanstava. A to se odnosilo samo na elektroinstalaterske radove. Slična dokumentacija, ističe Jurić, morala je postojati i za sve ostale radove izvršene na kućama, posebno za one graditeljske. On je na procesu obnove počeo raditi još 1995. na području Jasenovca i Novske pa se prisjetio kako je to izgledalo:

“Prva obnova u Hrvatskoj općenito krenula je na području oslobođenom akcijom Bljesak, u kojoj sam i sam sudjelovao. Bljeskom su oslobođeni upravo Jasenovac, Novska i cijelo to područje zapadne Slavonije i odmah u svibnju 1995. krenulo se s obnovom. Kako sam bio član Poglavarstva Općine Jasenovac za gospodarstvo, ali i inženjer elektrotehnike s višegodišnjim radnim iskustvom u Končaru i Tempu, odmah su me delegirali i imenovan sam predsjednikom Komisije za procjenu ratnih šteta jer je ta komisija ustrojena na općini odmah čim smo se vratili s bojišta. Prve kontakte s Ministarstvom obnove i razvitka imali smo u Novskoj jer u Jasenovcu nije bilo uvjeta, s obzirom na to da je sve bilo razrušeno. Tada sam dobio prve upute i novi Zakon o obnovi koji je propisivao kako će se obnova vršiti te su bili propisani uvjeti za kategorizaciju objekata koje su vlasnici morali ispunjavati.

 

‘Kao član Poglavarstva Općine Jasenovac za gospodarstvo, ali i inženjer elektrotehnike s višegodišnjim radnim iskustvom u Končaru i Tempu, imenovan sam predsjednikom Komisije za procjenu ratnih šteta’

 

Gotovo nitko danas ne ističe da je bilo šest kategorija i da su za svaku bila pisana obrazloženja, što znači prva, druga, treća… Država je o svom trošku vršila obnovu 4., 5. i 6. kategorije. Općine su prema uputama formirale komisije za procjenu ratnih šteta, a Ministarstvo je slalo svoje inženjere, bilo ih je desetak, koji su onda kontrolirali kako pojedina lokalna uprava provodi obnovu i je li sve u skladu sa zakonom. Mi smo, primjerice, jednom mjesečno imali koordinacije u Novskoj na koje su dolazili i predstavnici Ministarstva. Na jednom od tih sastanaka dobio sam primjerak jednog projekta i uočio da osim građevinskih radova nije bilo navedeno ništa drugo od instalacija – ni elektroinstalacija, ni strojarska, ni kanalizacija. Na moj upit predstavnik Ministarstva rekao je da je to također uočio, ali da se to nije stiglo zbog brzine jer je trebalo što prije krenuti u obnovu te da će područni projektanti u svoje timove uključiti ljude stručne u pojedinim pitanjima za elektriku, za strojarstvo i kanalizaciju. Budući da sam bio ovlašteni elektroinženjer s dugogodišnjom praksom još iz Končara i položenim ispitom, zamolili su me da napravim upute za izvoditelje elektroinstalaterskih radova i dostavim Ministarstvu putem Općine ili osobno. To sam i učinio i nakon toga počeo raditi kao inženjer za nadzor te smo ja i moja ekipa vršili nadzor nad tim dijelom elektroinstalacijskih radova, najprije na području Jasenovca i Novske, a kasnije i na području Petrinje. Tijekom tog perioda upoznao sam gotovo sve te projektante, to su uglavnom bili građevinski inženjeri koji su imali tvrtke s jednim ili dvojicom zaposlenih. Jedan je kao voditelj gradilišta morao imati ovlaštenje, a drugi su uglavnom bili mlađi tehničari građevinske struke. Osim tvrtke Sirrah u kojoj su svi redom bili mladi ovlašteni inženjeri arhitekture i građevine.”

Dokumentacija Mladena Jurića pokazuje kako je, primjerice, za izvršene elektro-instalacijske radove postojao popis svih pregledanih objekata u Strašniku, a bilo je navedeno i koja je tvrtka izvodila te radove. Na svakom listu papira nalazila su se imena i prezimena vlasnika kuća, njihove adrese, kao i brojevi atesta za elektro-instalacijske radove, a sve su potpisivale nadležne osobe i mladen jurić kao nadzorni inženjer za taj dio radova. PHOTO: Privatna arhiva

 

Iako je bio zadužen za nadzor isključivo elektroinstalacijskih radova, na terenu je imao uvid u kompletnu situaciju, a upoznao je i veliki dio tvrtki koje su sudjelovale u obnovi. Na temelju tog neposrednog iskustva, a vezano uz medijske napise da je u obnovi bilo i kriminala i loše gradnje, zbog čega su se neke obnovljene kuće srušile, danas kaže:

“Istina je da je bilo nekvalitete i kod pojedinih izvoditelja, ali isto tako je bilo i nekorektnosti vlasnika kuća koji su zahtijevali više nego što im pripada i tu je bilo konflikata. Dolazilo je i do raznih izravnih usmenih dogovora između vlasnika kuća i izvoditelja pa je Ministarstvo tražilo da se ti dogovori rade u pisanoj formi. Naime, svaki vlasnik kuće imao je pravo na obnovu ovisno o kategorizaciji objekta, a izvođači su morali raditi točno po projektu. Ako je vlasnik želio dodatne radove, izvan onog što mu je bilo odobreno, to je ugovarao izravno s izvoditeljem i morao je to platiti o svom trošku. Tako je bilo situacija da su neki vlasnici kasnije odbili platiti. Čak sam jednom išao na sud kao svjedok u jednom takvom slučaju. Bilo je i dosta slučajeva da su se ljudi željeli prebaciti iz četvrte u šestu kategoriju, ili iz druge u četvrtu, kako bi dobili pravo na veći udio države u troškovima obnove, a isto tako obnovljeno je i puno vikendica u kojima kasnije nitko nije živio. Znam da se u slučaju Jasenovca, primjerice, kad je naša Komisija za procjenu ratne štete napravila procjenu, ispostavilo da na tom popisu nije bilo kuće tajnice u Gradu, kao ni kuće visokog općinskog dužnosnika. Pa je u tom smislu bilo ‘korekcija’, a u mnogim slučajevima radilo se o sirotinji kojoj si i morao izaći u susret. Rekli smo: ‘Neće država propasti ako obnovimo kuće ovoj našoj sirotinji.’ Slično je bilo i kod kupovine namještaja, znam da je na jednom popisu najprije bilo 400 kućanstava, da bi se preko noći broj popeo na više od 600. Naravno, bilo je i nekorektnih izvoditelja koji su muljali, međutim, to su sve bile posljedice toga što je na temelju Zakona o trgovačkim društvima omogućeno da svaka šuša može osnovati, primjerice, d.o.o. za elektroinstalaterske radove iako nisu imali kvalifikacije za taj posao. Pa nisam ja mogao naučiti nekoga kako raditi. Upute sam pisao za ljude koji su morali imati predznanje i potrebnu stručnost, a ne da ih ja učim poslu. A tako je bilo i u građevini. Otvarale su se firme po babama i stričevima.”

Prva obnova u Hrvatskoj počela je nakon operacije Bljesak na području zapadne Slavonije, a obnovljena je i kuća roditelja Mladena Jurića u Jasenovcu koja je u ratu bila spaljena, ali je zahvaljujući kvalitetnoj gradnji njezina konstrukcija ostala cijela pa se nova kuća gradila na postojećim temeljima. PHOTO: Privatna arhiva

 

Međutim, smeta mu što primjećuje tendenciju da se u javnosti kao jedan od glavnih krivaca za loš proces obnove, pokuša prikazati sisačko-moslavački župan Ivo Žinić.

“Kao kolega inženjer i dragovoljac, isto kao i on, imam potrebu reći kako je stvarno bilo i garantiram da on nije ni u čemu spornom tada sudjelovao. S njega treba skinuti stigmu jer on u obnovi Sisačko-moslavačke županije nije bio bitan. Kao glavni inženjer bio je koordinator, imao je samo kontrolno-savjetodavnu ulogu, ali ni o čemu nije odlučivao. Nije utjecao na gradnju ni izvedbu, nego je na to utjecao krovni konzalting, a to je bio Građevinski fakultet u Zagrebu. Zato mi smeta kad ga bez veze napadaju za ono što ne stoji, nije u redu da se na njega baca ljaga i kad kaže da se ponosi svojom ulogom u obnovi, ja mu vjerujem i slažem se s tim”, ističe Jurić.

 

‘Žinić je kao glavni inženjer bio koordinator, imao je samo kontrolno-savjetodavnu ulogu, ali ni o čemu nije odlučivao. Nije utjecao na gradnju ni izvedbu, nego je na to utjecao krovni konzalting’

 

Jurić je imao i neposredno iskustvo s obnovom jer je i kuća njegovih roditelja u Jasenovcu u ratu bila spaljena pa je odmah poslije rata bila procijenjena za obnovu. Međutim, sve se moralo raditi strogo po projektu. Pokazao je elaborat projekta obnove kuće svojih roditelja. Riječ je o dokumentu na više od 50 stranica koji je izradila tvrtka Eurograd za projektiranje i nadzor. Na tom dokumentu navedeni su naručitelj, a to je bilo Ministarstvo obnove i razvitka, zatim naziv projekta „Sanacija u ratu oštećenih obiteljskih kuća RH – Sisačko-moslavačka županija“, potom naziv elaborata „Upute za sanaciju obiteljske kuće“, zatim šifra SIMOJ 037, ime nositelja obnove, a to je bio Ivan Jurić, otac Mladena Jurića, lokacija odnosno adresa njihove kuće u Jasenovcu, potom ime voditelja projekta i konstruktora i na kraju potpis direktora tvrtke projektanta. Unutar elaborata nalazi se detaljan tehnički opis kuće, opisana je sanacija konstrukcije, prikazan tlocrt i presjek postojećeg i novog stanja kuće, sa svim pročeljima, a potom su vrlo detaljno prikazani svi radovi koje je na kući potrebno izvesti, s preciznim količinama, od čišćenja gradilišta, rušenja oštećenih dijelova kuće do popravka postojećih konstruktivnih elemenata, zidarskih, tesarskih, armiračkih i betonskih i armiračko-betonskih radova – ali sve do najsitnijeg detalja. Posebno su elaborirani radovi na krovištu i limariji, potom radovi na vanjskoj stolariji. Na kraju je priložena i fotodokumentacija, odnosno fotografije kuće prije obnove.

Projekt za obnovu roditeljske kuće Mladena Jurića u Jasenovcu napravljen je na više od 50 stranica i takve je projekte, koji su se nazivali ‘uputa za sanaciju obiteljske kuće’, trebala imati svaka obnovljena kuća i morale su sadržavati vrlo precizne tehničke opise, troškovnike, nacrte i fotodokumentaciju. PHOTO: Privatna arhiva

 

Iako je bila spaljena, vanjski zidovi kuće i temelji bili su relativno dobro očuvani jer je, kako kaže Jurić, još u ono vrijeme bila kvalitetno građena. Drugim riječima, obnova njegove kuće radila se na postojećim temeljima, ali ti su temelji, kaže, bili kvalitetni. Projekt je, međutim, između ostalog predviđao i vertikalne armirano-betonske stupove sa strane, takozvane serklaže. Upravo onaj element na kojem se, kako se čini, na pojedinim kućama tijekom obnove u Petrinji najviše štedjelo, a zbog čega su se neke od njih uslijed razornog potresa naprosto srušile.

‘Kao kolega inženjer i dragovoljac Domovinskog rata, isto kao i Žinić, imam potrebu reći kako je stvarno bilo i garantiram da on nije ni u čemu spornom tada sudjelovao’, rekao je Mladen Jurić o ulozi sisačko-moslavačkog župana Ive Žinića u procesu obnove na Baniji. PHOTO: Nikola Cutuk/PIXSELL

Komentiraj