U pedeset i četiri ovozemaljske godine Miroslav Antić se uspješno bavio poezijom, novinarstvom, filmom, slikarstvom, a prema vlastitim riječima, bio je i zidar, fizički radnik u pivari, radnik na pristaništu, mornar, stolar, radio je s kompresorima, obrađivao drvo, glumio u lutkarskom kazalištu, vodio televizijske emisije, bio konferansije…

Ovaj svestrani umjetnik proljeća, snova, zvijezda, krila, plaventila, o kome se previše šuti, a čije su knjige još uvijek nepročitane i nedočitane, veći dio svog života proveo je u Novom Sadu odakle je kretao na mnoga putovanja i stizao do bluesa u njujorškim predgrađima, do peterburškog hotela u kome se ubio Jesenjin, do upoznavanja sa Prevertom u Parizu, do pjeskovite letonske obale, do oduševljenosti Pradom u Madridu, do Bagdada sa 1001 danom umjesto 1001 noći, do Skandinavije, Australije, Portugala, Mongolije…
Bio je otac šestoro djece i imao tri braka koje je, prema njegovim riječima, doživio s mnogo ljubavi pretvorivši ih djelomično u poeziju.

Volio je boks, džudo i nogomet, more, svoj čamac, plovidbu Dunavom, kavanu, oduševljavao se znanošću, posebno nebom, svemirom, zvijezdama, rado se bavio vrtom, spremanjem ribe ili graha, više puta se liječio od alkoholizma, bio je zaljubljenik u život, u druženje s ljudima. Njegovi prijatelji bili su kako poznati slikari, kipari, glumci, pisci, novinari, kritičari, glazbenici, sveučilišni profesori tako i  zlatari, brijači, prodavači novina, čistači ulica…

Miroslav Antić je umro 24. lipnja 1986. u Novom Sadu.