Predstava „Bilo jednom na Brijunima“ redatelja Kokana Mladenovića, Kreativne produkcije Joca Art i Bitef teatra, 6. svibnja gostuje u zagrebačkom Satiričkom kazalištu Kerempuh. Polazi od istinitog povijesnog susreta dvaju bračnih parova – Josipa Broza Tita i Jovanke Broz te Richarda Burtona i Elizabeth Taylor – na Brijunima, sedamdesetih godina prošloga stoljeća. Podaci o samom susretu i vremenu koje su parovi proveli zajedno dostupni su kroz vrlo šture pisane i video tragove jugoslavenskih medija, biografske spise o životima tih četvero povijesnih ličnosti te u vidu kratkih crtica iz dnevnika Richarda Burtona. Osnovni povod susreta bilo je snimanje filma „Sutjeska“. Svi dostupni materijali poslužili su kao inspiracija i građa za predstavu, a sve ostalo plod je mašte. Koje sve uloge igra tih četvero ljudi? Koje uloge svi kao kolektiv igramo? To su pitanja na koja će se tražiti odgovori.

Glumačka ekipa je impresivna – Tito je Branislav Trifunović, Jovanka Broz je Sanja Marković, Tihana Lazović Trifunović je Elizabeth Taylor, a Richarda Burtona igra Milan Marić, 42-godišnji beogradski glumac. Marić je diplomirao glumu na Fakultetu dramskih umjetnosti u Beogradu u klasi Biljane Mašić 2013. godine te je odmah nakon diplome primljen u ansambl Jugoslovenskog dramskog pozorišta. Prva filmska uloga, u filmu „Rane“ Srđana Dragojevića, bila je veliki uspjeh pa je igrao u mnogim televizijskim i filmskim projektima. No uloga Tome Zdravkovića u filmu „Toma“ donijela mu je iznimnu popularnost u cijeloj bivšoj Jugoslaviji.

Milan Marić za Nacional otkriva kako je često znao zaplakati kad bi od nepoznatih ljudi, koji bi ga prepoznali zbog uloge u „Tomi“, čuo neke osobne priče koje im stoje na duši. Govori i o situaciji u kazalištu i kulturi u Srbiji, o nezavisnoj sceni za koju ne zna kako uspijeva preživjeti te o mnogo više poveznica među državama bivše Jugoslavije nego što su njihovi građani još uvijek spremni priznati.

NACIONAL: Predstava „Bilo jednom na Brijunima“, redatelja Kokana Mladenovića, gostuje u zagrebačkom Satiričkom kazalištu Kerempuh. Priča je to o stvarnim osobama, Elizabeth Taylor i Richardu Burtonu koji dolaze na Brijune u goste Josipu Brozu Titu i Jovanki Broz. Vi igrate Burtona, Tihana Lazović Trifunović je Liz, Branislav Trifunović je Tito, a Sanja Marković je Jovanka. Predstava zapravo nema predloška, već je Mladenović sam napisao tekst na temelju priča i dnevnika, nekih crtica o tom susretu. Kako ste doživjeli tu predstavu, kako je igrati Burtona?

Predstava je nastala od jedne fotografije s Brijuna na kojoj su njih četvero i koja nam je bila početna točka za istraživanje, kako života tih četvero ljudi tako i vremena u kojem su živjeli i u kojem se dogodio taj susret, a i toga što je zapravo ono o čemu bismo kroz predstavu mi željeli govoriti kroz vizuru tog susreta. Meni je taj susret višeznačan. Prvenstveno kao susret dvaju svjetova koji imaju potpuno različita načela – socijalistički i kapitalistički – a ta dva para najbolji su predstavnici tih svjetova. Liz i Richard kao najpoznatiji holivudski par, direktni produkti svega onoga što naivno zovemo “američki san”, a s druge strane imamo Tita i Jovanku, sudionike i pobjednike u ratu, predstavnike Nesvrstanih, predstavnike neke nove ideje koja će pokušati koketirati i balansirati između rigidnog komunističkog i u tom trenutku naizgled utopijskog kapitalističkog svijeta. S druge strane, svatko od njih bio je i previše snažna ličnost, jakih karaktera i ludih života. Sve to je nama djelovalo poprilično potentno za rad na predstavi i poigravanje s time što je laž, a što istina. Koje su to uloge koje su oni sve morali igrati, koje su to uloge koje svi mi svakodnevno moramo igrati? Što se krije iza tih uloga i na kraju krajeva, gdje smo u svemu tome mi, onakvi kakvi jesmo, ako uopće i dalje imamo kontakt s time što jesmo? Sva ta pitanja i poneki odgovor utkani su u predstavu.

Marić, Tihana Lazović Trifunović, Sanja Marković i Branislav Trifunović u ‘Bilo jednom na Brijunima’. FOTO: Press

NACIONAL: Na što ste stavili fokus u liku Burtona?

Nismo se bavili toliko likovima, više smo njih, kao simbole onoga što su u percepciji sviju nas, koristili kako bismo se igrali i od toga pravili dinamiku predstave. Mogu slobodno reći da ne igram Burtona u onom klasičnom kazališnom, realističnom smislu, već Burtona kao simbola jednog vremena sa svime onime što ime tog čovjeka nosi.

NACIONAL: Brijuni vam nisu strani, štoviše, ljeto provodite upravo ondje igrajući predstavu „Tko se boji Virginije Woolf?“ s Radom Šerbedžijom i Katarinom Bistrović Darvaš. Kako biste opisali to iskustvo? Ambijentalni teatar sigurno nosi nešto drugačije u sebi, pa još igrate sa Šerbedžijom…

Cijeli taj proces bio je poseban baš zbog toga što se nije događao u klasičnom kazališnom ambijentu, već u toj magičnoj prirodi koja ima terapeutsko djelovanje. Ona vas spusti na zemlju, prizove vas sebi samome. Zapravo, napravi vam sve ono što vam grad i gužve oduzimaju. U tim uvjetima je zaista specifično baviti se kazalištem jer kazalište zahtijeva neki vaš nemir koji vam more i to zelenilo ne dopuštaju. Međutim, tek tada počinjete zaista „kopati“ po sebi i igrati sa svime onim što ste vi. A posebna je priča igrati s tom ekipom posvećenih ljudi koji žive za taj posao. Nerijetko mi se događa na sceni da Radu počnem gledati potpuno privatno jer mi bude fascinantno kako nakon toliko godina i takve karijere i dalje ima želju, ali onu iskonsku, infantilnu želju za glumačkom igrom. Jako sam sretan što mi se pružila prilika da igram s njim zato što on voli igrati s mladim glumcima, ne remete ga, nema im potrebu išta dokazivati, nego se pusti i zaigra. Naravno, zna prepoznati trenutak u kojem bi te trebao posavjetovati i ako znaš čuti, ti savjeti su veoma korisni. Zapravo, jako sam sretan što imam priliku glumiti s njim.

NACIONAL: Susret povodom snimanja filma „Sutjeska“, o kojem govori nova predstava, dogodio se 1970-ih. Vi niste bili rođeni u to vrijeme, ali kako se Jugoslaviju doživljava u Srbiji, kakva su razmišljanja kad se spomenu SFRJ i Tito?

Mislim da je to manje-više u cijeloj bivšoj Jugoslaviji isto. Neki o njoj govore sa sjetom, o tome kako je bilo bolje, kako se znao neki red, neki smatraju da je to u startu bila umjetna tvorevina koja se nije trebala ni dogoditi, neki su potpuno indiferentni, a neki je se i ovako raspadnute plaše. Zanimljivo je gledati kako se Jugoslavije u svim tim zemljama, kao po pravilu, najviše plaše političari i ona nacionalistička ekipa koja je, kako se ispostavilo, najviše profitirala od njenog raspada.

NACIONAL: Kakav je vaš odnos prema SFRJ i Titu?

Nemam potpuno razvijen emotivni odnos prema Jugoslaviji kao državi pa joj više racionalno pristupam i o njoj razmišljam kao o nekoj potencijalno dobroj ili barem logičnoj ideji koja je katastrofalno završila i pitam se zašto se tako završilo nešto što je u osnovi bilo dobra ideja. Slično je i s Titom. On je nesumnjivo jedna od najbitnijih pojava dvadesetog stoljeća na ovim prostorima, kakav god vi o njemu stav imali. Možemo satima raspravljati o njegovu životu, njegovoj viziji Jugoslavije, dobrim političkim odlukama, greškama, o ljudima kojima se okružio, o njegovim posljednjim godinama i retorički postavljati pitanja bi li sve završilo kako se završilo da on nije napravio ovo nego ono. Međutim, mojoj generaciji i mlađima od nas dosta je priče o Jugoslaviji, a zapravo nam je dosta priče o mržnji. Žalosno je što je Jugoslavija skoro pa postala sinonim za mržnju, a ne za zajedništvo. Pa makar samo kao ideja o zajedništvu na ovim prostorima, i to bi bilo nešto. Žalosno je gledati kako više od trideset godina mislimo i nadamo se da će nas bolje razumjeti Austrijanac, Talijan, Mađar, Rus ili Amerikanac. Neće nikada. Koliko god to ne željeli prihvatiti, zauvijek će Srbe bolje razumjeti Hrvati i Hrvate Srbi. Pitanje je samo koliko ćemo još vremena izgubiti trudeći se dokazati da to nije tako. Umjesto da radimo na tome da vidimo koji su nam zajednički interesi i da se tako povezujemo jer je to logično, mi mlade ljude trujemo pričama koje većinu mladih ne zanimaju, a onda se čudimo i kukamo što ti mladi idu i stvaraju obitelji i karijere u nekim zemljama koje su prevladale međusobne razlike i bolne priče iz prošlosti, pružili ruku jedni drugima i počeli misliti o sutra, a ne o jučer.

NACIONAL: Jako puno gostujete u Kazalištu Kerempuh zato što predstava „Hotel 88“ tamo redovito igra. Zbog velikog interesa to jedno gostovanje pretvorilo se gotovo pa u repertoarnu predstavu. Prema vašemu mišljenju, zašto je predstava doživjela takav uspjeh?

Mislim da je tajna te predstave prije svega u ekipi koja tu predstavu igra godinama, koja je razvijala i čuvala tu predstavu, ja sam u nju „uskočio“ prije nekih godinu i pol. Naravno, mislim da su za tu predstavu veoma bitni i tekst i ta mješavina žanrova koja daje dodatno uzbuđenje. To je veliki izazov za glumce jer ta mješavina klasične komedije, vodvilja i komedije zabune s elementima melodrame, zahtijeva poseban fokus i trening. Da bi to publici djelovalo lagano, često kao improvizacija, vi kao glumci morate i osluškivati publiku i držati tempo koji je za komediju neophodan.

NACIONAL: Koliko su za umjetnike važna gostovanja? 

Mislim da su gostovanja i razmjene, ne samo za umjetnike, veoma važni kao princip razvijanja, spoznaje novih stvari, razumijevanja drugačijih škola, širenja vlastitih vidika. Mi imamo tu sreću da nam jezik ipak nije tolika barijera da ne možemo međusobno surađivati bez prevoditelja i nekog ekstremnog napora učenja drugog jezika. Kontekst i probleme svakako i jedni i drugi razumijemo, humor nam je sličan, temperament i mentalitet su nam slični, tako da je to dobra polazna točka. Inače, mislim da je princip razumijevanja nepoznatog i novog jedna posebna vrsta blagoslova koju sebi možete priuštiti čime god da se bavite i da od toga nikako ne bi trebalo bježati, naprotiv. Takve stvari nas oplemenjuju i šire na poseban način.

NACIONAL: Član ste ansambla JDP-a, ondje ste od diplome pa vam je sigurno lakše s obzirom na to da ste stalno zaposleni. U Hrvatskoj, a vjerujem da Hrvatska nije jedina, samostalni umjetnici jako teško žive, prosvjedovali su ispred Vlade tražeći veća prava i veće koeficijente. Nije tu riječ samo o glumcima već i o redateljima, dramaturzima, producentima, svim djelatnicima u kulturi. Kakva je situacija s vašim kolegama u Srbiji?

Kako u Hrvatskoj tako i u Srbiji, kultura je samo djelomično sustavno uređena i dugo se najavljuje novi zakon o kulturi koji bi trebao stvari pokrenuti s mrtve točke. Međutim, mislim da je podcijenjeno stanje problema s kojim se u biti suočavaju kulturni radnici i da zbog toga nije ni lako napraviti novi zakon jer kako jedan problem misliš da si riješio, niknu četiri nova. Potrebni su vrijeme, novac i politička volja da se te stvari urede. A problem je taj što na ovim prostorima kultura i obrazovanje političarima nisu fokus kao teme, oni to ne vide kao politički interesantna polja i onda je to neki drugi ili treći nivo.

NACIONAL: Kako biste ocijenili nezavisnu scenu u Srbiji? Ne igrate, naravno, samo u Jugoslovenskom dramskom pozorištu.

Jedna od stvari koje nisu sustavno uređene upravo je nezavisna scena i tu samo mogu čestitati svima koji su njen dio na entuzijazmu da ta scena uopće funkcionira. Lijepo je da ljudi žele raditi na off scenama, da te improvizirane prostore vole i kazališni radnici, ali i publika koja dolazi. Nezavisna scena je užasno bitna na kulturnoj mapi jedne zemlje jer ona daje puls. Neke kultne, veoma bitne predstave nastale su u off prostorima, neki veliki redatelji izgradili su svoj rukopis baš na takvim projektima, neki glumci i glumice otvorili su se prema glumi zahvaljujući radu u prostorima koji nisu klasične scene, neka mlada publika je baš na takvim predstavama zavoljela kazalište.

NACIONAL: Unatoč velikom broju uloga koje ste ostvarili na filmu i TV-u, uloga Tome Zdravkovića zaista vas je „izbacila“ kao zvijezdu na prostoru bivše Jugoslavije, a film je doživio velik uspjeh. Kako to objašnjavate?

„Toma“ je posebna priča, meni veoma draga i bitna, i iako sam dosta o tome govorio u intervjuima, i dalje ne znam sa sigurnošću objasniti sve oko tog filma. Ali jedino u što sam siguran, siguran sam da smo našli neki put do ljudi koji su ga gledali. Možda i nema potrebe objašnjavati. Meni je lijepo što ljudi koji su reagirali na film imaju neku svoju priču koju su u njega učitali i onda ni nema potrebe sve to demistificirati. Mnogi su imali potrebu sa mnom podijeliti neke svoje intimne stvari iz života nakon gledanja filma. Imao sam osjećaj kao da mi to pričaju jer se dobro poznajemo i jer sam započeo neku temu koja je njima veoma bitna i o kojoj rijetko govore, a stoji im na duši. Uopće nema veze to što se prvi put vidimo i što smo nasred ulice. Nekoliko puta sam s njima i zaplakao dok su mi pričali stvari o sebi. Kako to onda objasniti? A i zašto bih? Neka nešto ostane i nejasno.

S Tamarom Krucunović i Vladimirom Aleksićem u predstavi ‘Hotel 88’ koja često gostuje u Kerempuhu. FOTO: Dejan Rakita/PIXSELL

NACIONAL: Jeste li slušali Zdravkovića prije uloge, kako se sada osjećate kad čujete neku njegovu pjesmu?

Nisam bio neki fan Tome Zdravkovića koji zna sve njegove pjesme, više je to bilo po nekim slavljima da krene neki od hitova. Tek kada sam se počeo pripremati za snimanje, otkrio sam koliko on zapravo ima pjesama i tek sam ih onda počeo preslušavati jer sam ga tako pokušavao upoznati. On je pisao dosta tekstova za svoje pjesme i znao sam da ću ga tako mnogo bolje i iskrenije razumjeti nego kroz intervjue. Ti tekstovi su bili nešto što se kuhalo u njemu pa je izašlo uobličeno u tekst pjesme.

NACIONAL: Zašto ste odabrali glumu kao životni poziv?

 To me pitajte za nekih dvadeset godina, možda ću vam znati odgovoriti. Sada se još uvijek previše „ložim“ na glumu da bih mogao racionalno govoriti o tome zašto baš gluma. A možda i upravo zbog toga, ali me svakako pitajte kroz nekih dvadeset godina ponovno.

NACIONAL: Kakvi su vam planovi?

Za sada su planovi da privedem kraju ovu kazališnu sezonu koja je bila poprilično uzbudljiva i naporna, a za ostalo ćemo vidjeti.