Proslavljeni hrvatski pijanist Matija Dedić radi toliko puno i često da broj njegovih koncerata godišnje prelazi i 60 nastupa. Uz samostalne koncerte Matija Dedić nastupa s Merimom Ključo, Gibonnijem, Tamarom Obrovac, Zoranom Predinom, majkom Gabi Novak i mnogima drugima. Na ovogodišnjem Beogradskom jazz festivalu nastupio je sa svojim triom i Donny McCaslin Black Star Projectom, odnosno ekipom glazbenika koji su s Davidom Bowiejem realizirali njegov posljednji album “Black Star”. Uz sve nabrojeno Dedić radi i na inozemnoj karijeri kroz suradnju s mnogobrojnim jazz glazbenicima iz cijeloga svijeta, o čemu je, između ostalog, govorio u intervjuu za Nacional.

NACIONAL: Postoji li neki razlog za tako intenzivnu aktivnost ili je jednostavno došao takav period u vašoj karijeri?

Posljednjih pet, šest godina u prosijeku sam na 50 do 60 koncerata godišnje, izuzev 2016. godine kada sam zbog nevjerojatnog uspjeha albuma “Matija svira Arsena” dosegnuo brojku od skoro 80 koncerata. Slobodno mogu reći da sam u punom naponu snage te mi sposobnost vrlo dobrog snalaženja u svim glazbenim smjerovima otvara mogućnost da toliko nastupam.

NACIONAL: Gostujete na debi albumu mladog vibrafonista Šimuna Matišića kojega se sve češće naziva nasljednikom velikog Boška Petrovića. Kakva su vaša iskustva suradnje s Matišićem?

Šimun je predivna i nestvarno talentirana mlada osoba s kojom uživam svirati. Ako se zvijezde poklope, pred njim je vrlo lijepa karijera.

NACIONAL: Kako je došlo do suradnje s Goranom Vlajićem i rada na albumu koji je zapravo album klupske glazbe pun deep house i chill out beatova i kako ste se snašli u takvom glazbenom žanru?

Rado sam se odazvao s obzirom na to da sudjeluju i Ante Prgin Surka i Jakša Kriletić Jordes, koji su moji stari znanci iz mladosti. Nismo imali još priliku nastupiti uživo, ali vjerujem da hoćemo. I ovaj poziv dokaz je da su ljudi iz svijeta elektroničke glazbe svjesni vještine jazz glazbenika koji mogu njihove ideje dodatno ofarbati svojim umijećem, uz napomenu da interakciju i kolektivnu improvizaciju, koje su temelji moje vjere u glazbu, nikako ne mogu ostvariti samo uz ritam-mašinu. Albumi koji su isključivo pod mojim imenom i dalje imaju prednost pred ostalim suradnjama, s obzirom na to da svoj maksimum dajem ipak i jedino za akustičnim klavirom te na principu akustike i zvuka prirodnog drva i skladam i najbolje se mogu izraziti. To smatra jako puno ljudi. Pogotovo moje solo nastupe smatraju najboljim što mogu ponuditi. Suradnja s Goranom definitivno nije prva takve vrste ako govorimo o sferama elektroničke glazbe. Davno sam već surađivao i s Ivanom Mastermixom, Edijem i Dusom itd. Volim se pozabaviti sviranjem na groove te mi ponekad dobro legne neki house, volim poslušati i Stinga, Princea, Sade, brazilsku glazbu, a preko svoje kćeri Lu zavolio sam i Arctic Monkeys. Osim toga, svi volimo Hancocka, a on je odavno krenuo s takvim pristupom. Istina, radim to vrlo rijetko s obzirom na to da je akustika moj prvi izbor u životu, a sve suradnje izvan toga, uz dužno poštovanje i naklonost, spadaju u totalno off projekte.

NACIONAL: Pojavom grupa kao što su Chui ili Kozmodrum Janka Novoselića, jazz je dobio novi poticaj i u fuziji s aktualnim klupskim ritmovima postao je neočekivano zanimljiv novoj publici. Kako vi gledate na taj spoj?

Bend Chui dokaz je da se može uspjeti u sredini u kojoj je se forsira nekvalitetna i neukusna glazba te su mediji i razni lobiji veliki krivci što je stanje takvo. Podršku nemaju ni mladi klasičari, ni kantautori, ni džezisti kojih ima jako puno. Obrazovanje bi trebalo hitno osposobiti nove generacije čiji će mozak i srce prepoznati nešto lijepo i humano. Nisu oni sami ni toliko krivi što hrle u razne grozote jer im se bolje ni ne nudi.

NACIONAL: Slažete li se s primjedbom da jazz u Hrvatskoj posljednjih godina doživljava neku novu mladost, dok hrvatski jazz glazbenici sve više privlače pažnju izvan granica Hrvatske ili mislite da je to sve daleko od potrebne pažnje javnosti i uspjeha?

Jedina budućnost i nada mladih jazz glazbenika je u tome da netko izvan granica prepozna njihov potencijal. Ovdje velike budućnosti nema. Zahvalimo se i ovom prilikom cjelokupnom sustavu koji se potrudio da stanje bude mizerno. Spadamo sigurno u rang najgorih ako govorimo o podršci kulturi i samom stanju svijesti.

‘Ne podržavaju se ni mladi klasičari, ni kantautori, ni džezisti. Obrazovanje bi trebalo osposobiti nove generacije čiji će mozak i srce prepoznati nešto lijepo i humano’

NACIONAL: Zašto se, po vašem mišljenju, kultura u Hrvatskoj tako slabo i loše podržava?

Puno je lakše manipulirati neukom osobom.

NACIONAL: Prošle godine objavili ste album “Dedicated” za američku diskografsku kuću Ears and Eyes, na kojem su gostovali saksofonist Chris Cheek, violončelist Noah Hoffeld i kontrabasist Johannes Weidenmüller, a tu je i album “Hybrid” u suradnji sa saksofonistom i klarinetistom Juretom Puklom za englesku kuću Whirlwind Recordings, na kojem su gostovali Matt Brewer na kontrabasu i Jonathan Blake na bubnjevima. Oba albuma prošla su gotovo nezapaženo u Hrvatskoj. Kako to komentirate, pogotovo s obzirom na to da je “Dedicated” svojevrsni nastavak albuma “Matija svira Arsena”?

“Dedicated” je izašao za Ears and Eyes label iz Chicaga te kao i svi moji albumi za strano tržište nije u distribuciji i prodaji u Hrvatskoj, i to mojom odlukom. Smatram da se nemam potrebu dokazivati ili gurati u ionako vrlo mali teren jazz glazbe kod nas. Bitno je da su kritike izvana uvijek jako pohvalne i muzičari u svijetu jako dobro znaju za moje radove. Ubrzo u Parizu snimam i novi album. Za regionalne potrebe snimam albume kao što je “Male ljubavi”, koji je lijepo zapažen, a novim Porinom Merime Ključo za izvedbu s navedenog albuma dosegnuo sam brojku od 30 Porina. Takve suradnje, kao i sviranje Arsenove glazbe, prepoznate su i u svijetu, što me posebno veseli. Naravno da je album “Matija svira Arsena” iz raznih razloga nenadmašan, toga sam svjestan i to nikako ne znači da moram sve druge projekte nazivati manje uspješnima. Taj album je izvan konkurencije i spada, kako mnogi tvrde, u 10 najboljih instrumentalnih albuma posljednjih godina na ovim prostorima.

NACIONAL: Spomenuli ste da u Parizu snimate novi album. Je li riječ o samostalnom albumu ili je ponovo u pitanju neka internacionalna suradnja?

Snimam sa svjetski vrlo poznatim bubnjarom koji je poznat i našoj publici zbog nekih projekata na kojima je radio i nastupao u Hrvatskoj te s vrlo vjerojatno najboljim francuskim kontrabasistom kojeg u ovom trenutku još ne smijem spominjati. Radi se o mojim novim kompozicijama. Njih ukupno devet, a dio koji se tiče neizostavnog solo piano dijela snimljen je u veljači u Zagrebu. Album će biti objavljen, nadam se, do kraja 2018. godine te uskoro odlučujem za koju izdavačku kuću. Dakle, Amerika ili Europa.

NACIONAL: Pomalo je neobična činjenica da gotovo svaki svoj album objavljujete za neku drugu diskografsku kuću. Kako to da jedan jazz glazbenik vašeg statusa nema matičnu diskografsku kuću u Hrvatskoj?

Sve ugovore vani potpisujem samo za jedan album i procijenim katkad je li bolje da je to Amerika ili Europa. Croatia Records brine se jako lijepo o mojim projektima za ovo tržište.

NACIONAL: U travnju ove godine nastupili ste u Novom Sadu s Vojvođanskim simfonijskim orkestrom u povodu obilježavanja 120. godišnjice rođenja slavnog skladatelja Georgea Gershwina te izveli njegove “Rapsodiju u plavom” i “Porgy & Bess”. Kako je prošao nastup i kako je uopće došlo do te suradnje?

Da, imali smo dva divna nastupa u Novom Sadu i Beogradu te je izniman bio i treći koncert sa Simfonijskim orkestrom HRT-a u Lisinskom. Svi dobro znaju da dolazim iz svijeta klasične glazbe te sam nebrojeno puta bio idealno rješenje za takve projekte. Od Bacha, Dore Pejačević, Wagnera, Verdija do na kraju Vivaldija s Meštrovićem. Divan projekt.

‘Jedina budućnost i nada jazz glazbenika je u tome da netko izvan granica prepozna njihov potencijal. Zahvalimo se sustavu koji se potrudio da stanje bude mizerno’

NACIONAL: Prošle godine prvi put ste nastupili s proslavljenim srpskim jazz glazbenikom Vasilom Hadžimanovom na Liburnia Jazz Festivalu. Hadžimanova i vas često se naziva najboljim jazz glazbenicima danas na Balkanu. Kako to da ranije nije došlo do vaše suradnje i kako vam je bilo dijeliti s njim pozornicu?

Vasil je moj brat i divan glazbenik. Godinama smo planirali krenuti zajedno i onda nas je konačno Elvis Stanić spojio. Kao da sviramo jedan klavir. Divno iskustvo, isto kao i nastupi s Biserom i Gabi. Velike emocije i respekt. Bez ega i samo u svrhu pozitivnog. Ukratko. sve ono što je na današnjoj estradi izumrlo. Vladaju samo jal, ogovaranje, prebrojavanje prodanih karata i YouTube klikova te neophodna svakodnevna prisutnost u medijima. U tom svijetu rijetko tko zapravo nešto zna o glazbi. Uglavnom ne znaju ništa.

NACIONAL: Jednako je zanimljiva činjenica da je Vasil Hadžimanov sin poznatih glazbenika Zafira Hadžimanova i Senke Veletanlić, a vi Arsena Dedića i Gabi Novak. Kako komentirate činjenicu da ste, unatoč karijeri svojih roditelja, obojica odlučili karijeru izgraditi kroz jazz, umjesto zabavnu glazbu ili šansonu?

Okruženi takvim velikim karijerama koje su ipak u sferi komercijalnije odnosno zabavne glazbe, potpuno je jasno da smo se odmaknuli i svoj bunt, sreću, vjeru, radost i utočište pronašli u nekomercijalnom, makar smo dobro znali da idemo težim putem. A mogli smo u svakom slučaju na najgori mogući način zloupotrijebiti puno bolje startne pozicije od drugih. Ne, sjeli smo za klavir i ispekli zanat. I danas, nakon 25 godina, u to vjerujemo. Istina, obojica nastupamo i s komercijalnijim izvođačima, ali prije svega su sloboda i sam pristup poslu isključivi preduvjeti za daljnji rad. Hvala i Oliveru, Predinu, Gibonniju i ostalima što su me prihvatili takvog kakav jesam.

NACIONAL: Već smo spomenuli niz glazbenika s kojima ste surađivali. Koliko je teško doći do slavnih džezera i pridobiti ih na suradnju?

Dugo već snimam izvan Hrvatske, dobar broj glazbenika me poznaje i daje velike preporuke za daljnje suradnje. Velika imena kao što su Ballard, Grenadier, Antonio Sanchez, Colley, Blake, Brewer, Archer, Scott, Lenny White, Buster Williams, John Hollenback samo su dio mojeg CV-a i tako stvari idu same po sebi dalje.

‘Spadamo sigurno u rang najgorih ako govorimo o podršci kulturi i samom stanju svijesti. Vladaju samo jal, ogovaranje, prebrojavanje prodanih karata i YouTube klikova’

NACIONAL: Dobio sam dojam da sve češće nastupate sa svojom majkom Gabi Novak s kojom ćete nastupiti i početkom srpnja na Tabor Film Festivalu. Postoji li kakva ideja o tome da uskoro zajedno i nešto snimite?

S majkom nastupam konstantno od izlaska albuma “Pjesma je moj život” 2003. godine. Ti koncerti su nešto specijalno i divim se njenoj energiji u ovim godinama. Nezaustavljiva i apsolutno jedna od najvećih pjevačica svih vremena. Cijeni glazbenike oko sebe i krase je najdivnije osobine koje bi trebale biti primjer novoj plejadi mladih pjevačica koje, nažalost, već na samom startu karijere zaboravljaju na te stvari. Znam isto tako da bi moja majka ipak voljela nešto novo snimiti iako je rekla da je “Jazzarella” njezin diskografski oproštaj. Znam i da bi željela da album bude samo uz klavir ili gitaru. Pitanje je ima li nekih starih pjesama koje nije do sada snimila ili planira neke nove verzije poznatih pjesama, s obzirom na to da niti jednu novu ponuđenu s raznih strana jako dugo nije prihvatila.

NACIONAL: U svom intervjuu za Nacional prije nekoliko godina izjavili ste da umjetnik i njegova umjetnost moraju biti i stajati sami. Koliko vam je u Hrvatskoj teško biti izvan klanova, lobija i raznih grupacija i baviti se jazzom?

Divno je biti izvan klanova. Nikome ne dugujem ništa te sam krojač svoje sreće. Upravo kad sam se i odmaknuo podosta od svega, krenulo mi je nabolje. Takav je bio i otac, a takva je i Gabi. Tako su, osim glazbenog, ostavili i veliki moralni trag. Svoj put ionako sam izgradio sam, a moje ime zbog raznih stvari nije povezano samo uz jazz. Želim reći da, s obzirom na to da nastupam dosta i izvan granica, sada u mojoj 45. godini zasigurno je isključivo na meni da svakoga dana radim i vježbam i vjerujem da i dalje neću morati sastančiti i obilaziti razne fotelje. Jednostavno nisam taj lik.

NACIONAL: Koliko vam nedostaju kritike i komentari vašeg pokojnog oca i mislite li da bi bio zadovoljan vašim posljednjim albumima?

Stari svima nama nedostaje zbog svojih osebujnih kritika. Za današnje samoprozvane glazbene magove i bolje je da su njegovim odlaskom izbjegli teške riječi koje bi ih sigurno sustigle.