Film „Šesti autobus“ Eduarda i Dominika Galića priča je o mladoj ženi koja pokušava saznati gdje, kako i zašto je muškarac iz njezine prošlosti umro tijekom rata koji je zaprepastio Europu i svijet. Ta potresna drama o padu Vukovara uporište ima u istinitoj priči o tzv. šestom autobusu kojim su zarobljeni branitelji i ranjenici odvezeni iz Vukovarske bolnice, a sudbina im nije poznata ni nakon više od 30 godina. Nakon premijere 15. studenoga, nekoliko dana prije obilježavanja Dana sjećanja na žrtvu Vukovara, film kreće u kino-distribuciju. Glavnu mušku ulogu u „Šestom autobusu“ igra 35-godišnji zagrebački glumac Marko Petrić.

Petrić je diplomirao glumu na Umjetničkoj akademiji u Splitu. U kazalištu je odigrao više od 35 uloga te osvojio mnoge nagrade. Nagrada hrvatskog glumišta dodijeljena mu je čak dvaput, 2012. te 2014., zatim Mali Marulić, Mala Judita te nekolicina regionalnih nagrada. Od 2017. je stalni član ansambla Gradskog dramskog kazališta Gavella.

NACIONAL: U filmu „Šesti autobus“ igrate Josipa Filipovića, vukovarskog branitelja, pomalo mirnog, povučenog čovjeka koji se po dolasku američke novinarke vraća u 1991. Kako ste zamislili Josipa, koliko ste ga stvarali i na što ste stavili fokus?

U narativnom smislu, rekli ste sami, Josip je miran i povučen čovjek. Koji se trudi nastaviti život i iza sebe ostaviti rat i tragediju koju je proživio. U domeni glumačkih rješenja, dugo sam tražio male unutarnje i vanjske geste te karakterne osobine koje će biti spoj Josipa i mene. Vodio sam se izrekom “manje je više”. Lik Josipa se proteže od samog početka do kraja filma, i svaki višak, manirizam, bi u jednom trenutku počeo smetati. Trudio sam se držati ga s dvije noge na zemlji i u svakom kadru pronaći istinu, i nadati se da će se to u konačnici spojiti u konzistentan glumački karakterni luk.

NACIONAL: Znam da ste razgovarali s braniteljima Vukovara, koliko vam je važno bilo to iskustvo? Sigurno vam je to dalo neku novu perspektivu?

Apsolutno je dalo novu perspektivu. Do tih susreta u glavi sam imao mnoštvo izmaštanih, općenitih informacija, ali kroz njihovo osobno iskustvo dobio sam uvid u ljudski dio priče. To je ono što mi je nedostajalo. Jer sam do tog trenutka imao samo informacije iz razgovora s redateljem, dokumentarnih filmova i knjiga. Nečije svjedočanstvo iz prve ruke, bez filtera, odabranih riječi i kalkuliranja, značilo mi je jako puno i na tome sam beskrajno zahvalan.

NACIONAL: Što vas je najviše iznenadilo u razgovorima s braniteljima? Je li vam iznenađenje bilo to što su, unatoč paklu kroz koji su sigurno prolazili, mnogi od njih ostali jaki, jakog duha, nisu dozvolili da pobijede negativne emocije? Kako gledate na to? Nitko od tih ljudi nije želio da ga se sažalijeva, pretpostavljam da vam je to saznanje bilo ključno u kreiranju lika Josipa, da su ljudi unatoč nezamislivim mukama kroz koje su prošli, nastavili živjeti, našli svoj put i smisao?

Sve ste točno rekli i djelomično odgovorili na pitanje. Bilo mi je prekrasno i inspirativno što su i u najgorim trenucima zadržali humor. Toliko duha i duhovitosti u nezamislivo tragičnim okolnostima iz ljudi izvlači ono najgore, ali i najbolje. Zajedništvo, snagu, želju za životom. I nakon svega, branitelji ne tragaju za sažaljenjem nego za poštovanjem. Ta saznanja su zbilja bila od presudne važnosti u stvaranju lika Josipa.

NACIONAL: Film „Šesti autobus“ ima uporište u istinitoj priči o tzv. šestom autobusu kojim su zarobljeni branitelji i ranjenici odvezeni iz vukovarske bolnice, a čija sudbina nije poznata ni nakon više od 30 godina. Kako vam je kao glumcu prolaziti kroz scene, tekst, znajući da je to istinita priča? Je li se imalo promijenilo vaše razmišljanje kroz iskustvo na snimanju?

Prilično su me pogodile sve priče koje sam čuo. Nažalost, tih priča ima toliko da bi se o svakoj mogao snimiti film. Saznanje da se to sve stvarno dogodilo samo mi je dalo još jedan dodatni motiv da u danim okolnostima „povučem“ još više. To je najmanje što ja kao glumac mogu napraviti. Prema svim pričama i ljudima koje sam upoznao tijekom procesa pripreme i snimanja, gajim ogromno poštovanje i suosjećanje.

NACIONAL: Rođeni ste 1987., dakle, niste još išli u školu dok su trajale najžešće borbe tijekom Domovinskog rata. Što ste naučili iz ovog glumačkog iskustva?

Moja prva sjećanja vezana su uz rat, sirene, uzbune. I članovi moje uže obitelji bili su aktivni sudionici Domovinskog rata. Tako da sam kao dijete svjedočio pričama iz prve ruke. Međutim, Vukovar je priča za sebe. Simbol otpora. Vukovar je mala grupa hrabrih ljudi s improviziranim oružjem, odsječena od ostatka zemlje, bez komunikacije, bez pojačanja, protiv vojne velesile, tenkova, teške artiljerije. David protiv Golijata. Iz ovog glumačkog iskustva sam izvukao zbilja puno, na više razina. Imao sam ekskluzivnu priliku baviti se tom toliko teškom temom, naučiti i čuti toliko puno. Nakon što se baviš takvom vrstom sadržaja, teško je biti ravnodušan prema bilo kojem ratu, stradanjima, žrtvama, izbjeglicama. Naučio sam da u ratu svi gube. I jedan izgubljeni život je izgubljeni život previše.

NACIONAL: Film se snimao u Vukovaru, u hangaru pokraj Spomen-doma Ovčara, jednom od najpoznatijih simbola stradanja grada, u vukovarskoj bolnici, u hangarima Veleprometa. Mnogima sam spomen tih lokacija izaziva strahopoštovanje, kako ste se osjećali kao netko tko nije imao tu nesreću biti svjestan da je rat?

Biti u tim prostorima, gdje sada vladaju mir i tišina, sa sviješću o tome što se tu sve odvijalo, zaista te ispuni osjećajem strahopoštovanja i ogromne tuge. Ne bih rekao da nisam bio svjestan rata. Na koncu, moj djed je poginuo u ratu, kao što sam već rekao, bliski članovi obitelji bili su aktivni sudionici Domovinskog rata. Tako da je rat ipak obilježio moje najranije godine.

NACIONAL: Film se snimao više od tri godine, uslijed pandemije i potresa, koliko je bilo teško držati kontinuitet lika? Koliko vas je to ojačalo kao glumca?

Bilo je izrazito teško držati kontinuitet. Prvo, zbog nepravilnih i dugih pauza, gdje sam u međuvremenu snimao i radio druge stvari, predstave, serije. Puno je jednostavnije kad se snima, primjerice, četrdesetak dana u komadu. Onda malo pomalo usvajaš materiju, ulaziš u kondiciju, lakše prizivaš i emocije i stanja nego kad je sve isprekidano. Teško je “uhvatiti zalet”. Pa i sada kad pišem o procesu, puno toga mi je izblijedjelo. Prve kadrove smo snimili 2018. godine. A sada je kraj 2022. Ali takav način rada te natjera da budeš pažljiviji. Zapisuješ mentalne zabilješke što si radio, na što si se fokusirao, gdje si eventualno pogriješio i što možeš i trebaš ispraviti. Rad na „Šestom autobusu“ zbilja me osnažio kao glumca. Spremio sam još nekoliko iskustava u svoju “vreću glumačkih trikova”. I do neba sam zahvalan Edi Galiću koji mi je dao povjerenje i vodio me kroz cijeli proces.

NACIONAL: Tijekom snimanja bilo je puno fizički zahtjevnih scena, poput one u kojoj nosite ranjenog suborca niz blatni kanal dubok dva metra, a pada kiša i skliže se kao na toboganu, ili kad ste se skrivali od tenkova u jarku, u vodi toploj osam stupnjeva. Kakvo je to bilo iskustvo za vas kao glumca?

To su sve izazovi koje volim i priželjkujem dok god ih budem u stanju izvoditi. Smatram da mogu puno ponuditi i volio bih dobiti prilike da to pokažem. Fizički zahtjevne scene nisu mi predstavljale problem jer se cijeloga života bavim raznim sportovima te se nisam morao dodatno pripremati da bih bio u stanju izvesti navedene scene. Štoviše, odjednom je taj cjeloživotni sportski fanatizam dobio viši smisao. Jako zanimljivo iskustvo i zbilja se nadam da ću uskoro opet dobiti tako veliku priliku.

NACIONAL: Kako pišu producenti i redatelji, u ratu je jedina istina ona koja se dogodi tog dana. Što više vremena prođe, sve je teže doći do prave istine: sve manje ljudi od nje ima koristi i sve je manje onih kojima je zanimljiva. Upravo to je bio dodatan izazov snimanja. Beogradski transkripti sa suđenja za zločine na Ovčari integralni su dio scenarija prilagođen filmu. Kako to komentirate?

Eduard i Dominik Galić zbilja su eksperti po pitanju Vukovara, zbog njihova entuzijazma i želje je nastao dokumentarni serijal “Heroji Vukovara”, oni posjeduju zbilja ogromnu količinu znanja i materijala na tu temu tako da me ne čudi što su transkripti našli svoje mjesto u scenariju.

NACIONAL: Namjera je da film potakne govor o nestalima, s obzirom na brojku od više od tisuću nestalih osoba na području Vukovara. Koliko umjetnost može pomoći da se o nekim stvarima razmišlja, da se neke stvari možda promijene?

Umjetnost ima moć da senzibilizira. Da potakne na razmišljanje. Volio bih da film nešto promijeni.

NACIONAL: Rekli ste da su vam najteže scene bile iz perioda 1991. jer su na setu bili ljudi koji su to preživjeli. Jesu li vam oni pomogli, što ste od njih naučili?

Imati svjedoke perioda o kojem snimaš zbilja je bilo od velike pomoći. Puno je lakše proniknuti u bit tematike. Nisam morao izmišljati kako bi lik Josipa, naprimjer, reagirao u određenoj situaciji, jer je kraj mene bio čovjek koji mi je to detaljno mogao opisati. Kao što sam već rekao, mirnoća i lakoća s kojima govore o strahotama su nevjerojatne. Naučio sam koliko čovjek može biti snažan.

NACIONAL: U filmu je prijateljstvo Srbina i Hrvata, bez obzira na sve strahote, uspjelo preživjeti, koliko je važna ta poruka ljudske dobrote?

To je možda i najvažnija poruka. Dobar čovjek je dobar čovjek. Prijateljstvo i ljubav nemaju nacionalnost. Jako sam sretan što Edo i Dominik nisu pristupili toj delikatnoj temi prvoloptaški ili provokativno, već vrlo ljudski i objektivno.

NACIONAL: Ovo je vaš prvi film nakon 2018., čini mi se, ali igrali ste u kazalištu. Dobitnik ste Nagrade hrvatskog glumišta 2012. Kako danas, nakon pandemije, živi jedan glumac? Što najviše volite u svom poslu?

Od 2018. do danas sam u svom matičnom kazalištu Gavelli radio „Pijane“, „Stelu poplavu“, „Zagreb 2020“, „Djetinjstvo u Agramu“, uskakao sam kao alternacija i u predstave „Obavezan smjer“, „Kako je počeo rat na mom otoku“, „Kiklop“, a trenutačno smo u procesu proba za predstave „Galaktički žongleri“ i „Moderni oblici patnje“. Također sam se u tom periodu bacio u izazove i formate koji su daleko od moje zone komfora, a to su „Zvijezde pjevaju“ i „Ples sa zvijezdama“, gdje sam otkrio neke potpuno nove oblike izražavanja. Možda je vrijedno istaknuti da sam također za to vrijeme igrao manje uloge u TV serijama „Senke nad Balkanom“, „Drugo ime ljubavi“, „Kumovi“, „Blago nama“, „Zauvijek susjedi“. A 20. studenoga putujem u Talin, u Estoniju, na premijeru filma „Pelikan“ u čijem sam procesu stvaranja izuzetno uživao. Dao sam glas u nekoliko animiranih filmova, ali bih posebno istaknuo prvi hrvatski 3D crtić „Cvrčak i Mravica“ gdje smo Tara Thaller i ja dali glasove protagonistima. Tom animiranom filmu predviđam svijetlu budućnost. Tijekom pandemije počeo sam pisati neke svoje materijale pa se nadam da će i to jednom ugledati svjetlo dana. Nažalost, Gavella je stradala u potresu te je u procesu obnove, ali kako stvari stoje, ubrzo ćemo se vratiti u zgradu i to me jako veseli. U svom poslu najviše volim raznolikost igre koju mi pruža. Danas snimam ratni film, sutra igram komediju u kazalištu, preksutra dajem glas u crtićima, a onda učim pjevati ili plesati. Kad sam bio klinac, to je zvučalo kao san. Teško je dobiti priliku, ima jako puno divnih kolega i glumaca i zbilja sam zahvalan sam na svemu što mi se događa.