Otkako je sa 16 godina potpisao za Barcelonu, Luka Šamanić smatra se najvećim košarkaškim talentom u Hrvatskoj. Atletičan i iznimno pokretljiv za nekog tko je visok 211 cm, a uz to sin nekadašnjeg košarkaša Cibone Marka Šamanića, već je tada smatran sigurnim NBA potencijalom. S 18 godina prešao je u ljubljansku Olimpiju, a s 19 prijavio na NBA draft, gdje su ga s 19. pozicije odabrali San Antonio Spurs. Prvu sezonu igrao je u razvojnoj G League za Austin Spurse, što je uobičajen početak NBA karijere za svakog mladog igrača San Antonio Spursa.

U cijeloj prvoj sezoni Šamanić je odigrao samo 48 minuta za San Antonio Spurse. I drugu sezonu započeo je u Austin Spursima, ali nakon što je u prvih sedam utakmica postizao 21,8 poena, 11,3 skoka i 2,2 asistencije po utakmici, San Antonio Spurs vratili su ga u svoju momčad. K tome, nekoliko igrača San Antonio Spursa oboljelo je od koronavirusa pa je od 24. veljače do 4. ožujka Šamanić igrao 17,7 minuta po utakmici i to uz prosječno 7 poena i 5,6 skokova.

Budućnost je svjetla za Šamanića jer je prvo LaMarcus Aldridge napustio Spurse, a očekuje se da će se to dogoditi i s Rudyjem Gayom, čime se mjesto u prvoj postavi oslobađa za ovog 21-godišnjaka. Sve to zasjenila je sredinom svibnja ozljeda Šamanića zadobivena na utakmici protiv Brooklyn Netsa, kada ga je James Harden udario po lijevoj ruci i slomio mu prst. Harden mu se nije ispričao, Šamanić nam govori na početku razgovora za Nacional, te dodaje kako vjerojatno nije ni znao što se dogodilo.

TEMPO: Vi ste s 19 godina izašli na NBA draft. Često se, naročito za europske igrače, smatra da je to prerano za izlazak na draft, da bi trebali igrati u Europi još dvije do tri godine. Kako je došlo do odluke da s 19 godina izađete na draft?

To je bila moja odluka. Imam potporu svoje obitelji, agenata, ljudi koji su meni bliski, ali na kraju je to bila moja odluka. Bio sam u Olimpiji, došao sam na Draft Combine, okupljanje i testiranje budućih NBA igrača, nakon čega sam odlučio da želim ostati na draftu. Osjećao sam se spremnim, možda ne toliko da bih odmah svojim igrama mogao utjecati na igru svoje ekipe, ali spreman na rad i sve ostalo što ide uz dolazak u NBA. Znao sam da ću prvu godinu i dio druge igrati u G League jer to tako ide kada te odaberu San Antonio Spursi. Došao sam rano kako bih naučio kako oni žive i da se što lakše prilagodim. Kada si zrelija osoba, teže se prilagođavaš nekim stvarima. Možda bi ostanak u Europi imao nekih prednosti, ali ja sam odabrao ovaj put.

TEMPO: Izabrani ste kao 19. na draftu, što se u američkim medijima smatralo iznenađenjem jer su vam predviđali niže mjesto, čak i odabir u drugom krugu drafta. Kako su izgledali posljednji dani pred izbor na draftu?

Ja sam u sezoni prije drafta, kada sam počeo igrati za Olimpiju, smatran za košarkaša koji će imati visoku poziciju na draftu. Tijekom sezone sam išao malo dolje, malo gore, trebalo mi je i vremena da se prilagodim seniorskoj košarci, da bi mi na kraju predviđali poziciju između 15. i 35. mjesta na draftu. Došao sam na Draft Combine u Chicago da pokažem da mogu. Nakon toga i nakon treninga s NBA ekipama rečeno mi je da očekujem poziciju između 15. i 35. mjesta. Na draftu se svašta može desiti, netko tko zaslužuje 15. mjesto može biti izabran s niže pozicije. No draft je početak, a ne kraj. Za mene je 19. mjesto super. Uostalom, Nikola Jokić je bio izabran tek u drugom krugu drafta pa pogledajte gdje je sada. Puno ljudi misli da je nakon odabira na draftu postao obavljen. Financijski je to možda i bitno jer posljednje dvije godine jako dobro plaćaju košarkaše izabrane s vrha drafta, ali to je tek početak. Najteži posao slijedi nakon drafta. Pogotovo za mene jer planiram što duže ostati ovdje.

TEMPO: R.C. Buford, izvršni direktor San Antonio Spursa, izašao je nakon drafta pred novinare i rekao im da se ne trebaju čuditi što su vas izabrali jer klub stoji iza vas. Kako je ta izjava utjecala na vas?

Kada ti takva osoba to kaže, onda dobiješ na sigurnosti. No ako nakon godine, dvije ili tri ne iskoristiš priliku, onda ti neće pomoći to što je netko stao iza tebe. Bilo je super to čuti od njega, ali treba raditi i boriti se, najvažnije je da ja svoj dio odradim.

TEMPO: I onda su vas prvo poslali u teretanu kako biste dobili 10 kilograma i ojačali a da pri tome ne izgubite na pokretljivosti.

To mi je bilo super. Draft je bio u lipnju, nakon čega sam jedva čekao da krenem s pripremama. Igrao sam Ljetnu ligu, zatim sam se pripremao sa svojim kondicijskim trenerom Slavenom Hlupićem, a onda sam se vratio u San Antonio gdje sam provodio vrijeme u teretani i počeo igrati u G League. To je život u Americi koji mi je super.

TEMPO: NBA košarka puno se promijenila u posljednje tri godine, igra se tzv. smallball košarka u kojoj svi igrači ispucavaju šutove za tri poena. Je li vam bilo čudno kada ste shvatili da se od vas, koji ste visoki 211 cm, očekuje da ubacujete trice?

Za mene je dobra stvar bila ta što sam u mlađim kategorijama bio ili najviši ili jedan od najviših u momčadi. No nisam zato što sam bio najviši igrao na poziciji centra. To se često dešavalo u mlađim kategorijama i to je pogrešno. Andrej Tesla, moj trener u KK Zagreb, omogućio mi je da s loptom radim sve što mi padne na pamet. Tako da mi je uvijek bilo normalno imati loptu u rukama i šutirati. Šutnuti trojku, to mi je najdraže. Malo je visokih igrača koji mogu šutirati trice i zato su jako vrijedni. To je jedna od stvari na kojima ću posebno raditi ovog ljeta, kao i cijele godine.

TEMPO: Mladi igrači San Antonio Spursa, u koje spadate i vi, uvijek prvo kreću iz G League, svojevrsne druge NBA lige. Znači li to da ste u tim počecima morali biti strpljivi?

Točno, ali mislim da mi je to do sada bila najveća prepreka. Evo, završila mi je druga godina u San Antoniju i vidim da je strpljivost najvažnija u NBA ligi. Puno ljudi to ponekad uopće ne shvati ili shvati kada je već prekasno. Najbitnije je čekati svoju priliku. Ljudi u klubu stalno govore „radi i čekaj priliku“. Najbitnije je zadržati pozitivan stav čak i ako ne igraš. Meni se u prvoj sezoni događalo da ne igram, zbog čega sam bio frustriran, a onda dođem na trening pa sam loš i na treningu. Spursi super rade, vidim to i na primjerima drugih igrača, tako da sada, i kada ne igram, a to mi se puno puta događalo, nastavljam raditi i čekati priliku.

TEMPO: Ta prilika ukazala vam se početkom ožujka kada su se Spursi razišli s LaMarcusom Aldridgeom, a vi ste ga zamijenili i time dobili veću minutažu u prvoj momčadi.

To je ono o čemu govorimo, čekaš priliku za koju nikada ne znaš kada će doći. Zato je bitno raditi i biti spreman. Nije bilo naznaka da će LaMarcus Aldridge otići, a ja dobiti priliku u petorci. Tako se desilo, iskoristio sam tu priliku, sve je bilo super. Ne znam kako rade s mladim igračima u drugim klubovima, ali u Spursima je super. Svakog dana se posebno radi, vode se razgovori, radi se i na psihološkom jačanju igrača. Super je što možeš raditi sa sportskim psihologom, kao što radiš na tijelu, treba raditi i na umu. Raditi na mentalnoj snazi je jednako bitno, ako ne i bitnije, pogotovo u ovom ritmu utakmica kada tebi ne ide sve onako kako želiš. Svaki drugi dan igraju se utakmice, a neće svaki puta sve ići onako kako ti zamisliš. To su frustracije. Ja stvarno volim košarku tako da, kad mi ne ide, dolazi do frustracija. Zato treba raditi na tome.

TEMPO: Kada govorimo o utakmicama koje se igraju svaki drugi dan, stariji hrvatski NBA igrači znali su pričati kako nakon nekoliko gostujućih utakmica ponekad nisu znali u kojem se gradu bude i protiv koga te večeri igraju. Jeste li i vi to osjetili?

Ne znam kako je to nekada izgledalo, ali ova je sezona zbog pandemije koronavirusa bila najzahtjevnija u posljednjih nekoliko godina. Mi smo od ožujka do kraja sezone svaki drugi dan igrali utakmice. Znalo se igrati šest gostujućih utakmica u nizu, što znači ritam – letiš avionom, utakmica, opet letiš avionom, utakmica. Jednom prilikom igrali smo protiv Pistonsa, sletjeli smo u Detroit, ušao sam u autobus a da nisam znao u kojem se gradu nalazim. U prvoj sezoni igrao sam G League, to je manje utakmica i manje putovanja, k tome se zbog pandemije sezona prekinula. Zato mi je ovo prva prava godina s NBA ekipom. Imao sam nekakvo iskustvo iz Olimpije jer smo igrali tri natjecanja, slovensku ligu, ABA ligu i Ligu prvaka, a putuješ autobusom. Igre za Olimpiju, prije toga Barcelonu, spreme te na sve. I ne žalim se ni na što.

TEMPO: Kako ste „preživjeli“ koronu u Americi, kako je bio organiziran život u tim uvjetima?

U ožujku i travnju prošle godine, dakle u mojoj prvoj sezoni, došlo je do vrhunca pandemije. Liga je prekinuta, morali smo biti kod kuće, meni je mama tada bila u Americi tako da smo bili zajedno. Ove sezone nisi mogao nigdje izlaziti, živio si na relaciji utakmica-dom, u prvom dijelu sezone nije bilo ni cjepiva. Nije bilo lako, dva puta dnevno smo se testirali, ujutro prije treninga i navečer. Puno je bilo tih bolnih testiranja, ali nije to najgora stvar na svijetu.

TEMPO: U čemu, kao NBA igrač, najviše uživate?

Imaš priliku svake večeri natjecati se s najboljim igračima na svijetu. Sve što radiš, radiš da bi došao na utakmicu i onda s druge strane imaš, primjerice, Kevina Duranta. Prije ozljede igrali smo protiv Brooklyn Netsa, dođem na trening prije utakmice, a Kevin Durant stoji ispred mene. A na utakmici ga upravo ja čuvam. Meni je on najdraži igrač. Nema boljeg od toga.

TEMPO: Puno NBA igrača dolazi s Balkana. Kako izgledaju vaši susreti na utakmicama?

Amerikanci se čude kada čuju naš jezik, pitaju me jesu li ti igrači iz Hrvatske ili Balkana. Meni je drago susresti se sa svakim tko govori jezik s Balkana, uvijek mi je drago kada se vidimo. Nedavno sam bio s Dariom Šarićem, on mi je top.

TEMPO: S druge strane, u Americi igrači imaju veliku medijsku pažnju tako da se prati svaki njihov korak i prate im se objave na društvenim mrežama.

Društvene mreže imaju prednosti i mana, ali ja ne trošim puno vremena na Instagram i ostale društvene mreže. Imam ih, ali ih nastojim što manje koristiti i što više prisustvovati u stvarnom životu.

TEMPO: Na internetu sam pronašao da vam prigovaraju zbog nekih objava? Je li to zato? Neki mediji pisali su da objavljujete fotografije s broda dok, primjerice, vaš suigrač i vršnjak Keldon Johnson objavljuje fotografije iz teretane.

Prvi put čujem za to. Imaš sezonu koja traje devet mjeseci, nakon čega odeš na brod. Bilo je to prošlo ljeto, došao sam doma na četiri dana, odmoriti se i vidjeti svoju obitelj. Sve mi je to smiješno. Ne znam što to znači, da ako ne objavljujem slike s treninga, onda ne vježbam?! To mi nema smisla i zato nastojim što manje biti na društvenim mrežama, želim živjeti svoj život.

TEMPO: Što vam je u sportskom kontekstu savjetovao vaš otac, bivši profesionalni košarkaš?

Da svakodnevno radim, puno i pametno. I da je bitno kakav sam kao suigrač i kakav sam izvan terena. Što se tiče same košarke, nije mi puno govorio niti davao savjete. To ću sam shvatiti. On ima više iskustva od mene, možda želi da učim na svojim greškama. On je uvijek tu za mene. Na kraju su ipak sve odluke samo moje.

TEMPO: Koliko znam, već imate financijskog savjetnika, Mihu Ureka. Na čiji savjet ste ga angažirali?

Kada dođeš na draft, upoznaš ljude iz NBA-a, ljude koji su vidjeli dobre i loše primjere, i uspješne i neuspješne košarkaše. Ulaskom u NBA mladi igrači dobiju jako puno novaca i onda je lako ne uspjeti. Teško je ostati na zemlji. I tata i klub i agenti su mi savjetovali da uzmem financijskog savjetnika. Prošlog ljeta, nakon moje prve godine, počeo sam raditi sa Slovencem Mihom Urekom. On ne samo da mi govori što ćemo napraviti s mojim novcem, on želi da ja razumijem što će se raditi s mojim novcem. Želim u jednom trenutku to i sam raditi. Ako bude zdravlja i sreće, s 35 ću godina završiti karijeru, a onda ću živjeti i proživjeti više no do tada. Normalno je da si priuštiš mnogo toga, ali on me je naučio što je razumno, a što nije, govorio mi je o dobrim i lošim investicijama i o tome kako je bitno štedjeti.

TEMPO: Vaša bruto godišnja plaća u Spursima iznosi nešto manje od tri milijuna dolara, što je milijun i pol dolara neto. Jeste li došli u iskušenje da kupujete skupocjene automobile kakvima se često hvale NBA košarkaši?

Jesam, jer 90 posto ljudi koji dođu mladi u NBA imaju nešto što posebno vole. Netko voli satove, netko voli automobile, netko nešto treće. Treba priuštiti nešto što ti se sviđa. Sa 16 sam godina otišao od doma, nije mi bilo lako, i normalno je da si priuštiš nešto. No, treba znati, jedan automobil je dovoljan, ne trebaš ih četiri. Ja sam sebi kupio auto koji mi se sviđa, ali vam neću reći koji. Treba štedjeti, ali treba i uživati u životu. U NBA-u ne zarađujemo svi jednako, ako godišnje zarađuješ 30 milijuna dolara, onda možeš kupiti ne četiri, već 40 automobila. I nećeš to financijski ni osjetiti. Nikoga ne osuđujem, svatko troši novce kako želi. Ja gledam svoja posla.

TEMPO: Je li vam nešto savjetovao Tim Duncan, jedan od najpoznatijih košarkaša San Antonio Spursa?

Sjećam se početka prve sezone, kada se u rujnu održavao Open Gym, gdje smo mi mlađi igrali pet na pet, a stariji su nas došli posjetiti. Tim Duncan nas je svakog dana dolazio posjetiti te bi i igrao s nama. Najbitniji savjet koji mi je dao bio je da koristim svoju brzinu, da trčim od reketa do reketa, da se ne zaustavljam na trici, a ja sam sve to kao spužva upijao.

Slaven Hlupić poznati je kondicijski trener koji već godinama radi s Lukom Šamanićem. PHOTO: Privatna arhiva