Lino Veljak, 73-godišnji redoviti profesor Filozofskog fakulteta u Zagrebu rođen u Rijeci, prošloga je tjedna na simpoziju o značajnim praksisovcima govorio o Gaji Petroviću, jednom od vodećih hrvatskih filozofa u prošlom stoljeću sa značajnom međunarodnom reputacijom. Iako je u mirovini, profesor Veljak i dalje na Filozofskom fakultetu u Zagrebu drži jedan od izbornih kolegija: Filozofiju povijesti na Odsjeku za filozofiju. Kako danas živi na dvije lokacije, u Zagrebu kao sveučilišni profesor, a u Beogradu sa suprugom, osvrnuo se i na aktualne oporbene prosvjede u Beogradu za koje smatra da u kraćem razdoblju neće postići značajniji uspjeh. Procjenjujući buduće poteze predsjednika Srbije Aleksandra Vučića ocijenio je da će Vučić, koji je podnio ostavku na dužnost predsjednika Srpske napredne stranke, pokušati primijeniti Putinov model očuvanja i opstanka na vlasti. Evo što je o tome Veljak rekao za Nacional: „Po uzoru na Putinov Narodni front Aleksandar Vučić sada stvara državotvorni pokret koji će okupiti sve za koje se smatra da nisu neprijatelji Srbije i podržavaju njegov budući pokret za narod i državu. Bit će osnovan na Vidovdan, a to nije slučajno. Vidovdan je važan datum u srpskoj povijesti. Na Vidovdan se 1389. godine dogodila Kosovska bitka koju su, doduše, Srbi izgubili. Na taj dan 1914. izvršen je i atentat na austro-ugarskog prijestolonasljednika Franju Ferdinanda u Sarajevu, a to je bio neposredan povod i za početak Prvog svjetskog rata“.

Lino Veljak je u drugoj polovici osamdesetih godina bio i aktivni sudionik budućih demokratskih promjena zalažući se za raspisivanje višestranačkih izbora, ali kao član UJDI-ja, Udruženja za jugoslavensku demokratsku inicijativu, političke stranke osnovane 2. veljače 1989. u dvorani broj VII Filozofskog fakulteta u Zagrebu, a kasnije označene kao stranke ekstremno lijevog usmjerenja. U povodu Veljakova 70. rođendana, ali s malim zakašnjenjem zbog pandemije, Hrvatsko filozofsko društvo i Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu objavili su zbornik pod naslovom ‘’Praktička ontologija’’. Osim što je nedavno sudjelovao na obilježavanju godišnjica praksisovaca, Lino Veljak je 3. lipnja ove godine u Zagrebu bio i jedan od voditelja i organizatora na simpoziju „Religija i ekologija“ na Fakultetu filozofije i religijskih znanosti koji je taj fakultet organizirao s Internacionalnom akademijom znanosti i umjetnosti u BiH. U toj bosansko-hercegovačkoj akademiji znanosti i umjetnosti Lino Veljak je voditelj Razreda za humanističke nauke i kulturu.

NACIONAL: Govorili ste prošloga tjedna o hrvatskom filozofu Gaji Petroviću na tribini posvećenoj proskribiranim praksisovcima s Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Kojim povodom je bila organizirana ta tribina?

Arhiv Srba u Hrvatskoj i znanstveni časopis Tragovi, koji izdaje SNV, organizirali su prošloga tjedna simpozij o istaknutim predstavnicima zagrebačke škole filozofije prakse. Bilo je to u povodu stoljeća od rođenja filozofa Milana Kangrge i Danka Grlića te u povodu 30. obljetnice preuranjene smrti Gaje Petrovića. Svi su oni bili ne samo poznati nego i međunarodno priznati i utjecajni filozofi. Govorio sam o Gaji Petroviću, Hrvoje Jurić o Milanu Kangrgi, a Goran Sunajko o Danku Grliću. Uz Branka Bošnjaka, čiji će se 100. rođendan također obilježiti ove godine, oni spadaju među najveće hrvatske filozofe premda nisu isključivo hrvatski, nego su zasigurno i filozofi europskog ranga i značaja. S obzirom na porijeklo dvojice od njih, moglo bi se reći da su i srpski filozofi. Međutim, to bi bilo redukcionističko shvaćanje. Gajo Petrović od oca Srbina i majke Hrvatice nikada se nije nacionalno deklarirao, a Milan Kangrga od oca Srbina i majke Slovenke uvijek se deklarirao kao Hrvat. Danko Grlić neupitno je bio Hrvat. Gaju Petrovića i Milana Kangrgu svojatali su i u povijesti srpske filozofije.

NACIONAL: Kako god bilo, ostaje činjenica da su Gajo Petrović i Milan Kangra okupljali europske i svjetske filozofe u Hrvatskoj, zar ne?

Točno. Okupljali su ih u Zagrebu i na Korčuli. U Zagrebu je to bio Filozofski fakultet zagrebačkog sveučilišta, a i redakcija časopisa Praxisa bila je u Zagrebu. Na Korčuli je djelovala filozofska Korčulanska škola od 1964. do 1974., kada je partijskim dekretom bila ukinuta s časopisom Praxis. Na Korčuli se doista okupljala svjetska filozofska krema. Zagreb i Korčula bili su vrlo značajna mjesta, rekao bih i metropole, svjetske filozofije u tom razdoblju.

NACIONAL: Kako biste opisali Gaju Petrovića? Među ostalim napisao je i udžbenik iz logike za gimnazije u Hrvatskoj.

Recimo, taj udžbenik iz logike do danas nije nitko dosegnuo, a djelovanje Gaje Petrovića bilo je znatno šire od same logike ostavivši u nasljeđe velika filozofska dostignuća.

NACIONAL: Osim što je praxis bio filozofski pojam, je li mu časopis Praxis dao i širu dimenziju?

Praxis kao filozofijski pojam u najkraćem znači kriterij prosuđivanja i vrednovanja u oblikovanju svijeta revolucionarnim djelovanjem, ali ta revolucija nije primarno trebala biti ni politička, ni socijalna revolucija, nego dnevno potvrđivanje vlastite čovječnosti svakog pojedinca, svake osobe. Bit te revolucije je da nastojimo u svakom trenutku sebe potvrđivati u svim svojim potencijalima. Korijeni Praxisa sežu od kritike dogmatskog marksizma koja je svoj vrhunac doživjela 1960. godine na čuvenom simpoziju u Bledu o teoriji odraza. Tada je bio marginaliziran dogmatski marksizam-lenjinizam importiran iz Sovjetskog Saveza nakon 1945.

NACIONAL: Nije li ipak taj dogmatski marksizam uspio preživjeti u Jugoslaviji sve do 1990. i raspada države?

Dogmatski marksizam je nastavio živjeti i do kraja Jugoslavije kada su njegovi zastupnici postali predvodnici nacionalizma, čak i fašizma, a sve pod krinkom tzv. „antibirokratske revolucije“ u Srbiji na čelu sa Slobodanom Miloševićem. Zanimljivo je da je ekstenziju te „antibirokratske revolucije“ u Vojvodini, a pod nazivom „jogurt revolucija“, kao član Predsjedništva Srbije vodio Mihalj Kertes, vojvođanski Mađar za kojeg mi kolege iz Vojvodine tvrde da nije znao govoriti mađarski.

NACIONAL: Na ovom simpoziju nije bilo riječi također o važnom filozofu Branku Bošnjaku. Zašto?

Bit će obilježena i stogodišnjica rođenja Branka Bošnjaka jer je i on bio značajno ime među praksisovcima. O njemu će također biti riječi. Očekuje nas i obilježavanje 110 godina od rođenja Rudija Supeka, koji je diplomirao filozofiju u Zagrebu, studirao je kliničku psihologiju u Parizu, a 1952. doktorirao na prestižnoj Sorboni u Parizu. Neke su godišnjice bile obilježene još proljetos na simpoziju Mediteranskih korijena filozofije u zajedničkoj organizaciji Filozofskog fakulteta u Splitu i Hrvatskog filozofskog društva.

NACIONAL: Je li Hrvatska onda bila važna misaona i geografska točka i u razvoju europske filozofije?

Definitivno je tako, iako zbog toga više osjećam odgovornost nego što sam ponosan na tu činjenicu. Ta moja odgovornost je donekle ublažena činjenicom da imam kvalitetne nasljednike koji razumiju važnost Praxisa i s tim časopisom povezane novije tradicije. Moglo bi se reći da ponovo dolazi vrijeme Praxisa.

NACIONAL: No partija, Savez komunista, ugasila je taj časopis i pokret sredinom sedamdesetih godina prošlog stoljeća, a s druge strane, doživljavan je i kao projekt ortodoksne, ekstremističke ljevice, dakle i kao partijski projekt. Što je od toga točno?

Partija je Praxis ugasila, a onda ga je kasnije demonizirao i Franjo Tuđman s Vlatkom Pavletićem koji je bio jedan od predvodnika partijske harange protiv Praxisa sedamdesetih godina, da bi potom postao i jedan od HDZ-ovih predvodnika te iste harange protiv Praxisa kao navodno izdajničkog, unitarističkog legla koje je radilo sve protiv stvaranja hrvatske države.

‘Nisam bio sudionik maspoka. Mogu reći da sam predvodio ljevičarsku kritiku maspoka na Filozofskom fakultetu’, kaže profesor Lino Veljak. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

NACIONAL: Jesu li praksisovci doista bili protiv stvaranja hrvatske države?

Nisu, ali kritika nacionalizma, koja je bila jedna od konstanti u djelovanju Praxisa, nije bila sklona nacionalističkoj varijanti državotvornosti. To nije bilo nužno vezano uz onemogućavanja stvaranja samostalnih država, a pogotovo ne protiv nacija kao takvih. Ali svakako je bilo protiv ekskluzivnog hrvatstva, kakvo se očitovalo kada je HDZ preuzeo vlast, kao istovjetno i ekskluzivnog srpstva koje danas i dalje dominira u Srbiji u neprekinutoj liniji kontinuiteta od Slobodana Miloševića do današnjeg srpskog predsjednika Aleksandra Vučić. Kritika nacionalizma praksisovaca direktno opovrgava takve vrste etnocentrizma, pa se zato nacionalistima ne dopada njihova pozicija. Zato su ih godinama prešućivali, a ponekad i zabranjivali.

NACIONAL: Postoje li u Srbiji ipak i poklonici koji žele prisvojiti praksisovce?

Postoje. Nažalost, trojica značajnih predstavnika praksis filozofije u Srbiji stupila su koncem 80-ih godina u službu „antibirokratske revolucije“ i srpskog nacionalizma. Jedan od njih, Mihailo Marković, čak je bio i potpredsjednik Slobodanu Miloševiću u Socijalističkoj partiji Srbije. Svetozar Stojanović bio je glavni savjetnik Dobrice Ćosića dok je Ćosić bio predsjednik tzv. Savezne Republike Jugoslavije. Filozof Ljubomir Tadić i otac bivšeg srpskog predsjednika Borisa Tadića bio je senator Republike Srpske kao vanjska podrška Radovanu Karadžiću i Ratku Mladiću. U svakom slučaju, odrekli su se od svega onoga za što su se praksisovci zalagali. Zahvaljujući toj žalosnoj činjenici ti su ljudi izdali i sami sebe.

NACIONAL: Kako to tumačite?

U etnocentričkim krugovima u Srbiji pokušava se prisvojiti Praxis, iako bi se moglo reći da je to bio izvorno hrvatski proizvod. Gotovo svi praksisovci su definirani i kao srpski filozofi. To me pomalo podsjeća i na onu priču o srpskom Dubrovniku i Ruđeru Boškoviću kao Srbinu.

NACIONAL: Kad je riječ o Ruđeru Boškoviću, budućem aerodromu u Trebinju u Republici Srpskoj žele dati naziv Ruđera Boškovića. Kako to komentirate?

To je po meni opet jedna žalosna činjenica. Doduše, nema dokaza da je Ruđer Bošković bio samosvjesni Hrvat, ali zasigurno nema dokaza da je bio Srbin. Izvjesno je da je bio Dubrovčanin. Ono što pouzdano znam to je da je pradjed Vojislava Šešelja bio Hrvat. Doduše, ne znam je li se baš deklarirao kao Hrvat, ali bio je katolik. Srpska akademija nauka i umjetnosti izdala je Vojislavu Šešelju potvrdu da je Srbin unatoč činjenici što mu je pradjed bio katolik, koji je zbog nasljeđivanja neke crkvene zemlje prešao na pravoslavlje. Tako su neki Šešelji postali Srbi, a njihov daljnji rođak Stjepan Šešelj bio je prvi tajnik HDZ-a BiH. I on je bio iz iste kuće Šešeljevih.

NACIONAL: Kako onda tumačite zločine Vojislava Šešelja kao haškog optuženika za ratne zločine u Den Haagu?

Ovdje imamo na djelu nešto što sam naučio iz životnog bavljenja filozofijom. To je da izvor zla nastaje onda kada se nešto parcijalno, djelomično i partikularno proglasi univerzalnom i apsolutnom vrijednošću identiteta. Kada netko uzme nešto parcijalno kao što je nacija i to postane apsolut i kriterij svega proizvodi zlo, od diskriminacije pa sve do genocida.

NACIONAL: Kako tumačite vašu ulogu u maspoku? Jeste li sudjelovali u njemu?

Nisam bio sudionik maspoka. Mogu reći da sam predvodio ljevičarsku kritiku maspoka na Filozofskom fakultetu. Žarko Puhovski je to isto radio na Fakultetu političkih znanosti. On je diplomirao na politologiji. Do spora oko uloge Puhovskog i moje uloge dolazi nakon što su Budiša, Čičak i ekipa pohapšeni. Žarko Puhovski svjedočio je na sudu, a Budiša i Čičak su mi potvrdili da ih nije ni po čemu lažno optužio. Rekli su mi da je Puhovski postupajući legalistički iznosio samo činjenice. S druge strane, ja i Marijan Bobinac, germanist, izvrgli smo ruglu ideju svjedočenja i zbog toga nismo bili pozvani na glavno suđenje. Ukratko, smatrali smo da poredak koji je proizveo maspokovce nema pravo da ih proganja jer su bili proizvod te partije i njezinih grešaka.

NACIONAL: Jeste li za to smatrali odgovornima Savku Dabčević Kučar i Miku Tripala?

Ne samo njih nego i dublje od toga. Smatrao sam odgovornima i Tita i Bakarića. Maspokovci su bili njihov proizvod, a onda su ih iskoristili kao žrtvene jarce da bi Tito i Bakarić navodno obranili revoluciju koja je već bila ispražnjena od sadržaja. Odnosno, branili su svoju vlast koja je postala samosvrhovita moć. To je moć koja ne služi ničem drugom nego sebi samoj. Politika koja posreduje među različitim interesima sama po sebi nipošto nije nešto loše. Loša je ona politika koja apsolutizira samo interes očuvanja vlasti.

NACIONAL: S obzirom na to da danas živite na dvije lokacije, osim u Zagrebu, živite sa suprugom i u Beogradu, kako ocjenjujete ove prosvjede u Beogradu protiv Aleksandra Vučića?

To je nastavak političke bitke započete protiv režima Slobodana Miloševića. Što se dogodilo? Nakon tzv. Petog oktobra 2000. kada je pao Slobodan Milošević i završio na suđenju u Den Haagu, nije se dogodio, da tako kažem, „šesti oktobar“. Nije bilo lustracije. Poražene snage vratile su se na vlast, a nekadašnja petooktobarska vlast koja je bila heterogena, nije imala snage, niti je postojala politička volja da se izvrši radikalni raskid sa zločinačkom prošlošću. Zato danas imamo protagoniste Miloševićeve politike na ključnim pozicijama u Srbiji. Srbija se našla u situaciji da se ubrzano refeudalizira. Dojadio joj je taj permanentni osjećaj poniženja i besperspektivnosti.

NACIONAL: Kakav rasplet očekujete?

Srbija se ubrzano prazni. Oko 80 posto studenata očekuje da će naći svoju sreću negdje na Zapadu, a lokalni feudalci u nizu mjesta u unutrašnjosti Srbije ponašaju se poput turskih begova iz vremena Otomanskog Carstva. Sada je ovim prosvjedima na djelu jedan otpor tomu koji bojim se da u kratkom neće uspjeti. U vodstvu tog protesta još uvijek se nije profilirala izgledna alternativa postojećem režimu. Hoće li se to dogoditi u srednjoročnom razdoblju, to ne znam. Činjenica je da je na djelu urušavanje samih temelja društva u Srbiji. Ima toga i u drugim zemljama, ali u Srbiji je to najgore.

NACIONAL: Ima li elemenata urušavanja društva u Hrvatskoj?

Ima tih elemenata urušavanja društva i u Hrvatskoj, ali u daleko manjoj mjeri.

NACIONAL: Od počeka osamdesetih godina, a posebno nakon dolaska na vlast Slobodana Miloševića, glavni narativ u srpskoj politici je priča o ugroženosti Srbije albanskim pitanjem na Kosovu. Je li to kosovsko pitanje na neki način bilo i samouništavajuća politika za Srbiju?

Slažem se s tom tezom koja nije nova. Nakon izjave Slobodana Miloševića na Kosovu da „niko ne sme da bije ovaj narod“ i nakon prve pobune Srba na Kosovu, slijedi Osma sjednica Saveza komunista Srbije i smjena beogradskog vodstva SK. Nakon te sjednice politički je bio likvidiran Ivan Stambolić, da bi 2000. bio i fizički likvidiran kada su Mira Marković, Miloševićeva supruga, i Slobodan Milošević osjetili opasnost da bi mu Stambolić mogao postati protukandidat na izborima. Zakopani posmrtni ostaci Ivana Stambolića kasnije su pronađeni na Fruškoj gori.

NACIONAL: U Zagrebu ste govorili i na temu filozofije i okoliša na simpoziju, koji su organizirali Fakultet filozofije i religijskih znanosti i Internacionalna akademija Bosne i Hercegovine. Kakva je filozofija u okolišu?

Nije jednostavna. Osnovni problem je taj da je nakon antropocentričnog obrata, a to znači da je nakon kozmosa koji je na samom početku zapadne filozofije bio u središtu, sa sofistima i Sokratom čovjek došao u središte svega. S tim obratom jača tendencija da ljudi zagospodare ne samo prirodom, nego da zagospodare i drugim ljudima. Prema nekim tumačenjima, na to ukazuje već i Homerova ‘’Odiseja’’. Dakle, riječ je o gospodarenju svime oko nas u cilju stjecanja koristi, dobiti, profita. To postaje problematično s novovjekom filozofijom koja je direktno odgovorna i za razvitak novovjekovne znanosti.

NACIONAL: Ali ta novovjeka znanost uspostavila je kao cilj profit, pa onda i gospodarenje dobrima, ali i ljudima. Zašto je za to odgovorna filozofija?

Zato što je stvorila teorijske pretpostavke, pa je zahvaljujući tehničkoj primjeni rezultata prirodno-znanstvenih otkrića omogućen napredak industrije i općeg bogatstva. A sve je to u svrhu ovladavanja prirodom i drugim ljudima. Dakle, i filozofija je, Francis Bacon i Descartes u prvom redu, odgovorna za stvaranje pretpostavki učinkovita grabežljivog odnosa spram prirode i ljudi.

NACIONAL: Smatrate li onda filozofiju odgovornom i za pojavu neoliberalizma?

Naravno. Odgovorna je filozofija ekonomije razvijena u Čikaškoj školi ekonomije. Tu nije riječ o ekonomiji kao egzaktnoj znanosti, nego o ekonomiji kao teoriji maksimalizacije profita. Da neoliberalni model može funkcionirati najprije se pokazalo u Čileu nakon svrgavanja čileanskog predsjednika Salvadora Allendea. Pokazalo se da se unatoč dramatičnom povećanju razlika u bogatstvu među ljudima društvo ne mora nužno raspasti. Poslije se taj model primijenio i u zemljama istočne Europe, pa i u državama bivše Jugoslavije nakon pada Berlinskog zida, dakle u tranzicijskom razdoblju. To tranzicijsko razdoblje još nije završilo. U 20. stoljeću se pokazalo da taj napredak nastao na novovjekom razvoju prirodnih znanosti i njihovoj tehničkoj primjeni ima i svoje granice i naličje.

NACIONAL: Kakvo je naličje tog industrijskog napretka?

Proizvodnja čelika omogućila je savladavanje velikih udaljenosti u kratkom vremenu. Brodovima, željeznicom, automobilima, zrakoplovima. Ali pokazalo se da taj napredak ima i svoje naličje. Topovi postaju mnogo djelotvorniji, jednako kao i ratni brodovi i zrakoplovi , pa mogu uništavati ono što se do tada nije moglo zamisliti da se može lako uništiti.

NACIONAL: U ratu u Ukrajini uništena je i brana Nova Kahovka na rijeci Dnjepar pod ruskom kontrolom, a spremnik te brane osiguravao je vodu i za hlađenje šest reaktora u nuklearnoj elektrani Zaporižje. To je i najveće nuklearno energetsko postrojenje u Europi. Iako to nije genocid, dobilo je oznaku ekocida. Tko je odgovoran za taj zločin?

Tko je odgovoran za taj zločin još ne znamo. Vjerojatno je to učinila Rusija, ali za to ne postoje egzaktni dokazi. Znat će se jednoga dana. Možda će se jednoga dana saznati i tko je poslao dron koji se srušio u Zagrebu na Jarunu kod studentskog doma Stjepan Radić na Savi. No, vratimo se filozofiji, malo smo zalutali. U odnosu na dotadašnju vjeru u svemoć napretka koji će riješiti sve ljudske probleme, javljaju se razni odgovori u filozofiji. Napredak uključuje i bespoštednu eksploataciju prirode, ali i drugih ljudi, a to stjecanje u svrhu profita vodi u autodestrukciju. Dakle, vodi uništenju pretpostavki života na Zemlji.

NACIONAL: Kakvi su ti, kako kažete, razni odgovori na naličje tog napretka?

Odgovori se traže inzistiranjem na etici odgovornosti. Razvitak bioetike krajem 20. stoljeća pokazao je da svi ti pristupi ako ne vode dovoljno računa o grabežljivom odnosu ljudi spram prirode – čiji je rezultat dominacija logike profita kao samosvrhe – osuđeni su na neuspjeh. Industrija, proizvodnja, ekonomija ne eksploatira prirodu zato što su ljudi zli, nego zato što logika profita, koja dominira svijetom, pokazuje da propada svatko tko pokušava djelovati protiv te logike. Zbog toga smo u problemu, a zadaća filozofije je oblikovati alternativu postojećem poretku. Tu logiku profita treba nadomjestiti principom solidarnosti, a tu može pomoći i filozofija, uključujući i bioetiku pod uvjetom da ona upućuje na korijene autodestruktivnog eksploatiranja prirodnih resursa u svrhu stvaranja profita.