Neprimjereno natezanje između dva brda vlasti oko Marakeškog sporazuma pokazuje da Hrvatska nema konsolidiranu politiku prema izbjeglicama i migrantima. Predsjednica je otpočetka, još u prvoj izbjegličkoj krizi, koju je tadašnja Milanovićeva vlada sjajno odradila, dizala paniku i zagovarala stavljanje žice i izvođenje vojske na granice

Prvo su bili Srbi. Pa lijeva ili barem nenacionalistička Hrvatska, proglašavana komunjarama i jugoslavenčinama. Onda gay populacija, implicite oko Istanbulske konvencije i žene. Sada migranti. Tvrda desnica izmislila je novi razlog za podizanje tenzija. Dileri desne panike strašnu prijetnju vide u tragičnim ljudskim rijekama koje se preko Hrvatske žele domoći zapadne Europe. Praktično podupirući ksenofobiju predsjednica Republike odjednom objavljuje da ne ide na UN-ovu inauguraciju globalnog sporazuma o migracijama u Marakešu.

Nije nikakva drama što šefica hrvatske države neće idućeg mjeseca prisustvovati okupljanju svjetskih lidera u Maroku. Problem su razlozi zbog kojih ovoga puta odustaje od tako joj dragog produciranja na međunarodnoj sceni. Poznato je da Kolinda Grabar-Kitarović takve zgode ne propušta. Još ljetos objavila je da dolazi. “Iznimno mi je drago što ću sudjelovati na usvajanju ovog važnog dokumenta”, pisala je glavnom tajniku UN-a Antoniju Guterresu. Potvrdila je to i u svom nedavnom obraćanju Općoj skupštini Ujedinjenih naroda u New Yorku, kada je najavila svoj put u Marakeš i pozdravila sporazum o migracijama, nazivajući ga “prekretnicom u rješavanju globalne izbjegličke krize”. O razlozima iznenađujućeg odustajanja na Pantovčaku ne žele govoriti. Predsjednica valjda smatra da stavove može mijenjati kao toalete.

IZMIŠLJENA OBRANA HRVATSKE

Ozbiljan je, međutim, problem što je o njenom rikvercu prije obaviješten Velimir Bujanec, nego premijer Andrej Plenković, s predsjednicom države sukreator vanjske politike. Još je veći problem što se gospođa Grabar-Kitarović očito predomislila kad ju je medijski glasnogovornik ljute desnice pozvao na red. Naime, osvjedočeni ljubitelj crnih košulja prvi je na svom Facebook profilu objavio kako mu je s Pantovčaka potvrđeno da predsjednica dijeli njegovu zabrinutost oko Marakeškog sporazuma te ga ona posve sigurno neće potpisati. Dobro, potpisivanje tog dokumenta nije ni predviđeno, ali ovdje takva rečenica služi kao jasan znak protivljenja. Što se dogodilo da je predsjednica države napravila luk od hvalospjeva globalnom kompaktu o migracijama, od njegova proglašavanja prekretničkim dokumentom, do zabrinutosti i odbijanja?

Dogodilo se to da je radikalna desnica i u Hrvatskoj, kao i drugdje po Europi, a posebno trenutno u Americi, zaigrala na kartu raspirivanja antimigrantskih raspoloženja. Kao okidač poslužilo je zatvaranje graničnog prijelaza Maljevac kod Velike Kladuše, gdje je dvjestotinjak migranata danima kampiralo na otvorenom tražeći slobodan prolaz kroz Hrvatsku. Drama ljudi koji su već tjednima i mjesecima u neljudskim uvjetima zaglavili s one strane bosanske granice pretvorila se u izmišljenu dramu obrane Hrvatske. S pumpanjem atmosfere kao da tisuće migranata stoje na granicama Hrvatske, spremni na invaziju i nasilje.

Kampanju protiv Marakeškog sporazuma pokrenuo je zastupnik Hrasta Hrvoje Zekanović, koji se baš u to vrijeme – dokumentirano – druži s Tomislavom Karamarkom. Topničku pripravu obavljaju desničarski komentatori i portali, migrante proglašavajući lopovima i kriminalcima, silovateljima i koljačima, a nevladine udruge koje im pomažu istodobno torpedirajući optužbama kao krijumčare ljudi i mafijaše, koje treba izložiti kaznenom progonu. Prati ih lavež mržnje s društvenih mreža. Most, koji se sve više pozicionira desnije od HDZ-a, izvlači svog asa iz rukava: našli su Sirijca koji bi Hrvatskoj dijelio savjete kako se izgradnjom fortifikacijskog sustava i izvođenjem vojske na granice mora braniti od izbjeglica. Od državnog vrha, a posebno od predsjednice države desničarski kor traži distanciranje od sporazuma koji će, navodno, migrantskim hordama omogućiti da pregaze Hrvatsku.

U tom trenutku notorni Bujanec objavljuje da Kolinda Grabar-Kitarović dijeli njegovu zabrinutost zbog dokumenta kojemu je još koliko jučer pjevala laude i neće u Marakeš. Čovjek koji je karijeru izgradio koketirajući s ustašlukom nije se samo raspitivao o stavu predsjednice, nego ju je zapravo pozvao na raport. Na što su se s Pantovčaka glatko odazvali. Odmah dojavljuju da se šefica države prekopicnula, što će premijer morati saznati iz medija. Štoviše, očito je do promjene odnosa prema UN-ovu dokumentu o migracijama, katalogu poželjnih mjera za rješavanje tog vrućeg globalnog pitanja, došlo pod utjecajem Bujancu bliskih krugova. Činjenica da predsjednica Hrvatske podnosi raport jednom dokazanom desničarskom huškaču, da mu dojavljuje kako razmišljaju na sličan način, prilično je skandalozna. Možda se udvara svojim biračima? Vidjela je kako Donald Trump u predvečerje izbora raspiruje protumigrantsku histeriju, pa je i ona odlučila zajahati furiju? Ali ta računica zaboravlja da joj birači desnice nisu dovoljni za pobjedu na predsjedničkim izborima.

BOMBARDIRANJE LAŽIMA

Hoću-neću oko Marakeša otkriva silno narasle razmjere manipulacije kojima se desničarski krugovi služe praveći od migranata novo sredstvo za plašenje građana i stvaranje masovnih psihoza. Prvo, UN-ov dogovoreni kompakt o sigurnim, uređenim i zakonitim migracijama, globalni dogovor kako upravljati migracijskim procesima, nije pravno obavezujući dokument, pa time i ne ugrožava suverenitet uključenih država, kako to njegovi protivnici sada konfabuliraju.

Drugo, migrantski je problem vrlo realan, ali njegove se dimenzije trenutno ekstremno napuhuju. U prvoj izbjegličkoj krizi 2015. i 2016. u Europu se ulilo više od milijun migranata i izbjeglica. U Grčku, zemlju koja za bjegunce s istoka i juga predstavlja vrata Europe, ove je godine stiglo oko dvadeset tisuća ljudi, broj koji bi europske zemlje bez problema mogle apsorbirati. Ali Europa se u međuvremenu promijenila. Nesretnici više nigdje nisu dobrodošli jer raste strah od ekstremne, destruktivne desnice koja jaše na protumigrantskim raspoloženjima. Međutim, činjenica da su ksenofobija i odium prema izbjeglicama najjači u zemljama koje njihovi valovi uopće nisu dotakli, govori o nekim dubljim, strahom od migranata prikrivenim poremećajima.

Treće, strašne priče o migrantima kao kriminalcima i teroristima, ubojicama i silovateljima koje se valjaju društvenim mrežama obično nemaju osnove. Naravno da posvuda ima ološa. Hrvatski su zatvori puni Hrvata koji su počinili teške zločine, pa to ne znači da su Hrvati generalno zločinački narod. Rijeke očajnih ljudi koji bježe od rata i bijede, koji godinama na svom putu prema Europi nose glavu u torbi pokušavajući se domoći pristojnog života, sigurno nisu uzor uređenosti. Ali bombardiranje lažima, konstruiranje fake priče vezano uz migrante više nije rezultat samo gladi za senzacijama, ni nekontrolirane iracionalne mržnje, nego se pretvara u pravi propagandni rat.

DRAMA JE NA ZAPADU

Na koncu, neprimjereno natezanje između dva brda vlasti oko Marakeškog sporazuma pokazuje da Hrvatska nema konsolidiranu politiku prema izbjeglicama i migrantima. Predsjednica je otpočetka, još u prvoj izbjegličkoj krizi, koju je tadašnja Milanovićeva vlada sjajno odradila, dizala paniku i zagovarala stavljanje žice i izvođenje vojske na granice. “Angažman vojske je neizbježan, ne samo na granici, nego na cijelom području”, doslovce je tvrdila. Sada bi, zajedno s ergelom trumpića s desnice, malo oponašala američkog predsjednika. Istina, još ne govori da treba pucati u migrante, ali veću empatiju pokazuje prema svojoj navodnoj miljenici, kujici Kiki, nego prema djeci u izbjegličkim kolonama.

Plenkovićevoj Vladi najbitnije je pokazati se pred Europom, demonstrirati nepropusnost hrvatske granice za migrante, bez obzira na cijenu. Nevladine udruge, kao i UNHCR, UN-ova agencija za izbjeglice, upozoravaju na pojačano policijsko nasilje prema migrantima. Uzalud! Ministar Božinović ignorantski tvrdi da je sve to neutemeljeno. Međutim, pučka pravobraniteljica Lora Vidović s pravom alarmira da će policija, koja danas tuče migrante, sutra razigravati pendreke po leđima hrvatskih građana.

Za razliku od korifeja desnice, koji rame uz rame s predsjednicom lože vatru, Hrvatska općenito pokazuje ravnodušnost. Zemlja koja je i sama ne tako davno bila u izbjegličkim kolonama, danas je gotovo potpuno indiferentna prema ljudima koji se nalaze u sličnoj situaciji. Umjesto humanosti, demonstrira vlastitu društvenu brutalizaciju. Ni srca, ni solidarnosti, ni volje da u njima možda potraži dio rješenja za svoju sve veću ispražnjenost. Hrvatska nije ni pokušala osmisliti nekakvu imigracijsku politiku, premda bez novih ljudi i novih radnika nema budućnosti. Umjesto otvaranja i privlačenja, Hrvatska se poput ježa zatvara, sva užasnuta da bi netko sa strane mogao doći i ostati. Ali prava se drama ne odigrava na njenim istočnim granicama, tamo gdje nevoljnici iz migrantskih kolona pokušavaju ući u Hrvatsku, ne da ostanu, nego da bi preko nje samo prošli dalje. Prava se tragedija događa na zapadnim granicama, preko kojih iz Hrvatske curi egzodus najperspektivnijeg dijela nacije.