LINIJA ŽIVOTA: Slike srama, stupovi banditizma

Autor:

Nacional

Nije iznenađenje da je Milan Bandić krao. Zapanjujući su samo razmjeri njegova grabeža. U dvadeset godina vladanja Zagrebom gologuzan iz Pogane Vlake zgrnuo je više nego što u tri života može potrošiti. Pogotovo jer svoje blago nije smio pokazati. Na koncu je grob na Mirogoju bio sve što mu treba

Pola godine od smrti Milana Bandića, o pokojnom zagrebačkom gradonačelniku nitko više ne govori kao o političkoj i ljudskoj veličini. Ni njegova sljedba, koja je uz odar širila priču kako je „živio i umro za Zagreb“, ni premijer Plenković koji ga je ispratio laudom da će ostati zapamćen po svojim nastojanjima da čini dobro. Danas su mediji preplavljeni detaljima potrage za njegovom materijalnom ostavštinom. Kuće, imanja, stanovi, satovi, dijamanti, devizni računi… Kao u nekakvoj Alibabinoj pećini sa skrivenim blagom, otkrivaju se šokantni razmjeri njegova bogatstva. Ponešto će se tim slikama srama baviti i državne institucije.

Nekoliko je ljudi pohapšeno. U nekoliko mjeseci Bandićeva praćenja i ozvučenja istražni su organi otkrili nekoliko krakova njegova koruptivnog pogona. Zagrebački Advent, stambene interpolacije, Dječja bolnica na Srebrnjaku, mito na svakom koraku kao uhodani sistem funkcioniranja gradske vlasti. U javnost su dospjeli i dijelovi stotinu tisuća sati njegovih snimljenih razgovora. Priprosta lopovska formula koja kaže da „nema džabe ni u stare babe“, bila mu je modus operandi. Sliku kompletiraju medijska otkrića, Nacionala prvenstveno, o njegovim raskošnim hacijendama po Hercegovini ili oko tri milijuna eura vrijednoj kolekciji satova. Nije iznenađenje da je Milan Bandić krao. Zapanjujući su samo razmjeri njegova grabeža. U dvadeset godina vladanja Zagrebom gologuzan iz Pogane Vlake zgrnuo je više nego što u tri života može potrošiti. Pogotovo jer svoje blago nije smio pokazati. Pola milijuna dolara vrijedan Patek Philippe morao je skrivati, sa skupocjenih je Fendi sofa uklanjao etikete. Njegova se mahnita strast za imovinom pjenila s one strane zakona, morala i zdravlja. Bila je potpuno bolesna. Na koncu je grob na Mirogoju bio sve što mu treba.

Razmjeri drpeža

Možda i više nego o pokojniku, recentna otkrića koja potvrđuju tezu da je Zagrebom vladala kriminalna organizacija, govore o onima koji su ga nadživjeli. Prije svega o njegovim prijateljima, suradnicima i poslovnim partnerima. Čak ako i nisu izravno sudjelovali u njegovim prljavim poslovima, nisu mogli ne znati što gradonačelnik zapravo radi. Previše je ljudi bilo uključeno. Razmjeri su drpeža onemogućavali skrovitost, nešto se moralo primijetiti. Ali su se gotovo svi pravili ludi. Mnogi su odlučili ne vidjeti, zažmiriti, okrenuti glavu, premda je korupcija u Zagrebu iskakala iza svakog prometnog stupića, iza svakog koša za smeće, da o velikim projektima pročistača voda ili žičare ne govorimo. Bandićevi su jarani pristajali da im dođe s katalogom i zaokruži sat koji mu moraju pokloniti. Suradnici su prihvaćali da mu svojim sposobnostima i obrazom servisiraju hobotnicu. Doktori, profesori, poslovnjaci vlastiti su renome investirali u jedan lopovski lanac, koji se protezao sve do vrhova države. Bez obzira na to jesu li se i sami u tome okoristili, jesu li poput njegovih šofera izgradili viletine po Istri ili nisu, faktički su bili sudionici ili jataci Bandićeva kriminalnog sustava.

 

Da premijer Plenković funkcionira kao čuvar Bandićevih struktura, pokazuje i njegov odnos prema šefici zagrebačke Turističke zajednice. Premda je bila jedan od ključnih igrača korupcijom impregniranog zagrebačkog Adventa, gospođa je Bienenfeld i dalje na mjestu na koje ju je njen prijatelj, pokojni gradonačelnik, postavio

 

Sada je prekasno da se to promijeni. Mogu se samo jadati novinarima, cvileći kako ih je pokojnik, uvijek gladan blaga i skupe gizde, nezasitan, puno koštao. Mogu – pokušavajući se oprati – tvrditi kako je Bandić pomagao sirotinji. Premda je sirotinja dobila šaku kikirikija, a bogati su mastili brk, svojim interesima udjenuti u veliku pljačku građana Zagreba. Mogu se novoj vlasti rugati, nazivajući je dezorijentiranim diletantima, kako to običava bivši Bandićev šef financija, koji bi se – da je časti i pameti – trebao pokriti ušima. Nije dobro što stupovi bivše, duboko korumpirane gradske administracije ostaju u sustavu. Možda više nisu na ključnim funkcijama, ali nisu ni jako daleko od toga. Dobro je da novi gradonačelnik Tomislav Tomašević od donedavno najbližih Bandićevih suradnika, kao i od vlasnika tvrtki koje su se u nezakonitim poslovima s Gradom okoristile, traži povrat više od 227 opljačkanih milijuna. Logičan, ali svejedno hrabar potez, moguća točka preokreta!

Nedodirljiva gospođa Bienenfeld

Posmrtna razotkrivanja potpuno opskurnog karaktera vlasti Milana Bandića jako mnogo govore i o njegovim političkim saveznicima. Pogotovo onima koji su po prirodi svojih funkcija morali biti informirani bolje od ostalih građana. Poput premijera Plenkovića ili njegova HDZ-a, koji su mu bili partneri u vladanju Zagrebom. Nemoguće da se lopovluk događao mimo njihova znanja, pa i sudjelovanja. Premijer je koristio političkom korupcijom sakupljene Bandićeve žetone, stranka lukrativne pozicije po gradskoj upravi i zagrebačkim poduzećima. Zato je malo gadljivo kad s tom hobotnicom godinama utaljeni HDZ danas novoj vlasti skače u oči, tvrdeći da je jako slična ili čak gora od Bandićeve. Kada oni koji su aktivnom ili prešutnom potporom omogućavali i u sedlu držali bandićevštinu, sada posve paušalnom, ali bijesnom kritikom šibaju svaki potez Tomaševićeve ekipe.

Da premijer Plenković funkcionira kao čuvar Bandićevih struktura, pokazuje i njegov odnos prema šefici zagrebačke Turističke zajednice. Premda je bila jedan od ključnih igrača korupcijom impregniranog zagrebačkog Adventa, gospođa je Bienenfeld i dalje na mjestu na koje ju je njen prijatelj, pokojni gradonačelnik, postavio. Neko se vrijeme nakon njegove smrti bila malo pritajila, ali opet nastupa samouvjereno, kao da je od teflona. Gradonačelnik Tomašević najavljuje da će tražiti svu dokumentaciju kako bi utvrdio činjenice o ulozi TZ-a u organiziranju Adventa, ali je smijeniti, izgleda, ne može. Oni koji mogu – neće. Gospođa je Bienenfeld, naime, isposlovala svoje sklanjanje pod premijerove skute. Iz njenih se izjava može razumjeti da svoj ured smatra dijelom državne Turističke zajednice, podređen Ministarstvu turizma, a da Tomašević – premda po funkciji predsjednik TZ-a Zagreba – na njenu poziciju ne može utjecati. O tome će se odlučivati u Banskim dvorima, gdje stoluju njeni prijatelji, premijer Plenković i još bliži ministar Božinović, a kojima njena uključenost u suspektnu Bandićevu piramidu očito ne smeta. Premda istodobno pišu novu protukorupcijsku strategiju.

Mutave i potkupljive institucije

Na koncu, činjenice koje se u nizu, kao u kakvoj sapunici, otkrivaju o bogatstvu, navodno stotinjak milijuna eura, i modelu vlasti pokojnog Milana Bandića, pričaju priču o hrvatskoj državi i njenim institucijama, represivnim organima i sudbenoj vlasti. Čovjek koji je toliko furiozno i relativno otvoreno grabio na sve strane, otišao je u grob neosuđen. Usto, ispraćen svitom najviših državnih dužnosnika, nepokolebanih činjenicom da država protiv njega vodi više ozbiljnih kaznenih postupaka. Ali ti su se procesi godinama razvlačili, s tendencijom da se potpuno rasplinu. U svakom slučaju, nisu mu smetali da i dalje sjedi na gradonačelničkom mjestu i raspolaže ogromnom financijskom moći, po veličini drugom u državi. Indikativno je da su nedavna hapšenja pokrenuta tek kad je Milan Bandić završio na Mirogoju, a njegova stranka izgubila izbore i ostala bez političke moći. Kao i to da je i ovoga puta pohvatana uglavnom stoka sitnog zuba, nitko od poslovnih kapitalaca i Bandićevih najvažnijih suradnika.

Milana Bandića više nema, ali strukture koje su ga proizvele i sponzorirale još se prilično čvrsto drže. Pokojnik više nije problem, problem je sve ono što iza njega ostaje. Izgleda da se tog zla Hrvatska ne može osloboditi. PHOTO: Borna Filic/PIXSELL

Pokojnik se vjerojatno ne slučajnoj insuficijenciji hrvatske varijante pravne države drsko izrugivao, često koristeći onu floskulu o institucijama koje neka rade svoj posao. Znao je da institucije ne rade svoj posao, da je kraj njih, mutavih i potkupljivih, prilično siguran. U njegovu su se korist upregnuli i najviši pravosudni organi, pa čak i Ustavni sud, odlukama vrlo problematična karaktera. Policija i Državno odvjetništvo, sudovi i druge državne institucije, svi su oni odgovorni za razmjere njegove monster-vlasti u Zagrebu. Nisu ga zaustavili, upravo suprotno, svojom su mu jalovošću jačali poziciju, čeličili njegovu do visokog stupnja već razvijenu kriminalnu volju i ohrabrivali bandićevštinu po Hrvatskoj.

Milan Bandić – kao da ga nikad nije ni bilo – otišao je prije pola godine. Ali su – kao da se ništa nije promijenilo – ostali gotovo svi oni koji su činili njegovu grabežnu piramidu. Cijela mreža koju je postavio i godinama armirao, privremeno možda obezglavljena, tek tu i tamo nekim hapšenjima malo pocijepana. Partneri u lopovluku, mafiozi i mufljuzi, moćne poslovne strukture i kokošari, koji sada pokušavaju sabotirati promjene u Zagrebu. Politički prijatelji, kojima je bio koristan i koji su mu koristili. Institucije države koje su mu, eventualno, pokušale staviti soli na rep, ali tako da pokažu vlastitu nemoć i nesposobnost. Bandića više nema, ali strukture koje su ga proizvele i sponzorirale još se prilično čvrsto drže. Pokojnik više nije problem, problem je sve ono što iza njega ostaje. Izgleda da se tog zla Hrvatska ne može osloboditi. Stupovi su banditizma još nerasklimani.

Komentari

Morate biti ulogirani da biste dodali komentar.