Nikad veća gomilica milijuna, koji su iz europske blagajne upravo sletjeli u Zagreb, izaziva pravu erupciju samohvale u vladajućim redovima. Na talambasanje u vlastitu slavu uvijek spremni premijer Plenković govori o „sofisticiranom šlagu na torti“, koji će omogućiti razvojni iskorak i Hrvatsku podiže u šampionsku ligu zemalja. Do kraja desetljeća, kaže, hvatamo korak s bolje razvijenim, zapadnim članicama Europske unije. Jedan od njegovih ministara izjavljuje kako je Hrvatska fenomenalna zemlja. „Plaće i penzije rastu, vraćaju nam se Hrvati iz inozemstva, doseljavaju stranci, država nam je fenomenalna za život“, tvrdi mlađahni Aladrović. Možda ako si premijer ili ministar. Možda je u tom slučaju Hrvatska zaista fenomenalna za život.

Za one druge Hrvatska sigurno nije tako bajno mjesto za život. Bez obzira na to što Duo Fantastico o tome tvrdi. Plaće i penzije rastu, ali inflacija raste još brže. Hrvatski su građani i dalje među najsiromašnijima u Europi. Gore stoje samo oni u Bugarskoj. Slovenija s kojom je Hrvatska nekad bila gotovo alpari, danas je više nego dvostruko bogatija. O pravom Zapadu da se ne govori. Standard je ovdje ni pola onoga u Njemačkoj. Po udjelu prekarnih radnika, onih koji nemaju nikakvu sigurnost u životu, također smo među rekorderima EU-a. Mirovine su porasle najmanje u regiji, manje nego u realno ekonomski mnogo slabijim zemljama. BDP trenutno skače u nebo, ali po razvijenosti Hrvatska i dalje grebe po dnu Europe. Velika će sredstva iz Bruxellesa dobiti ne zbog svoje uspješnosti, nego upravo zato što se vuče po začelju, kao najveća sirota.

Nepovjerenje u pravosuđe

Ekonomist Mladen Vedriš navodi da je hrvatsku državu u zadnjih pet-šest godina napustilo deset posto ukupnog stanovništva, i to probranoga, u najboljoj radnoj dobi, s najboljim kvalifikacijama. Vraćaju se rijetki, mahom oni koji su zbog covid-pandemije ostali bez posla. Ukratko, Hrvatska je šampion uglavnom u onome s čim se nije hvaliti – u nepovjerenju u institucije, posebno pravosudne, ili u raširenosti korupcije, u čemu trenutno drži neslavno prvo mjesto u cijelom EU-u. Ali Vlada tu ne planira neke rigorozne promjene. Zadovoljava je ako će do kraja ovog desetljeća 80 posto ljudi misliti da je Hrvatska jako korumpirana država. Tako stoji u Plenkovićevoj najnovijoj antikorupcijskoj strategiji. Istina, to bi bilo 17 posto manje nego danas, ali svejedno vrlo daleko od zemalja koje vlastiti građani ne smatraju generatorima lopovluka.

Dobro je da premijer, čini se, prihvaća sugestiju ekonomskih stručnjaka kako bi Hrvatskoj strateški cilj moralo predstavljati dostizanje 75-postotne razine prosječnog BDP-a u EU-u, najkasnije do kraja desetljeća, jer bez toga nema zaustavljanja daljnjeg pada broja stanovnika. Pitanje je, međutim, može li i kako to postići. Naravno, ogromnih šest milijardi kuna ili 818 milijuna eura, koliko je Hrvatska prošloga tjedna dobila iz Bruxellesa, velika su šansa. Sjajan vjetar u leđa. S takvim pogurancem čuda se mogu napraviti. Ali šef se Vlade odmah raspištoljio pa nabavlja skupe francuske avione, od kojih su i neke mnogo bogatije zemlje morale odustati, najavljuje – napokon, no izgleda najviše radi balansa – delimitiranje porodiljnih naknada, kupuje žetončiće obećavajući povećanje obiteljskih mirovina…

Upropaštene šanse

Nije dobro što su pristigle pare zasjenile sve drugo u državi. Predsjednik Milanović čak izjavljuje da je euro šuška jedini smisao sudjelovanja Hrvatske u Europskoj uniji. Za nedavnog posjeta Americi pred tamošnjim je Hrvatima ustvrdio da članstvo u EU-u „nema nekog dubljeg smisla“ ako Hrvatska iz europskih fondova ne povuče svaki mogući euro. Ništa europske vrijednosti o kojima se jako govorilo u procesu pristupanja, kada se Zagreb s njima pokušavao harmonizirati! Naravno, Hrvatska mora dati sve od sebe kako bi iskoristila svaki raspoloživi novčić, ali lova sigurno nije jedini smisao njene uključenosti u zajednicu europskih država.

Pare su važne, ali jednako su važne, pa možda i mnogo važnije neke druge stvari. Velika je sredstva i mnoge razvojne šanse Hrvatska znala upropastiti. Neslavno su propale jer ih vlast nije znala iskoristiti. Jer se nije htjela ili mogla mijenjati. Godinama gledamo kako je volja za provođenje reformi nikakva. Reformska će se potkapacitiranost ili bezvoljnost ubuduće pokušati mijenjati tako što se prema obavezujućem Nacionalnom programu oporavka pritjecanje briselskih sredstava uvjetuje transformacijskim zahvatima. Svejedno, veliko je pitanje hoće li ta vrsta financijskog pritiska biti dovoljna za pokretanje Hrvatske. Skepsa raste zbog činjenice da bi reforme trebali voditi i realizirati oni koji su ih dosad iz lijenosti, ali možda još više iz grupnih i stranačkih interesa sustavno eskivirali i opstruirali. Prvo premijer Plenković, koji nije reformist nego se pokazao kao debeli konformist. Pa njegovi uglavnom nesposobni ministri koji su uvreda za državu. Pa indolentna i zahrđala državna administracija, s potpunom nebrigom za javno dobro. Nigdje prave reformske energije!

Da pare nisu dovoljne, nego je presudna sposobnost njihove produktivne upotrebe, govori i sudbina nekih i dosad Hrvatskoj dostupnih sredstava. Milijuni pristigli za postpotresnu reparaciju Zagreba još su uglavnom na hrpi, neraspakirani valjda, i veliko je pitanje hoće li se do krajnjeg predviđenog roka, ljeta iduće godine, stići angažirati ili će se nepotrošeni vratiti u briselsku blagajnu. Godinu i pol dana nakon razornih udara iz utrobe zemlje, koji su mnoge ostavili bez krova nad glavom, u razvalinama, u Hrvatskoj se praktično ništa ne obnavlja, osim Zakona o obnovi. Premda komadi fasada s državnih zgrada i ovih dana usred Zagreba padaju po glavama prolaznika. Potpuni debakl s uklanjanjem posljedica potresa najbolji je pokazatelj dramatične nesposobnosti aktualne vlasti. Nema važnijeg posla u državi ni tako iritantno zanemarenog.

Krivi smjer

Općepoznata je i neslavna obnova željezničke pruge Dugo Selo-Križevci, vrijedna oko 1,5 milijardi kuna, od čega čak 85 posto financira EU, a koja je trebala biti gotova lani, ali nije se stiglo pa je nakon nekoliko prolongiranja njezin završetak sada pomaknut na ljeto 2023. godine. Valja tu spomenuti i recentnom havarijom magistralnog vodovoda u zagrebačkoj Selskoj ulici aktualiziranu priču o 300 milijuna eura, koliko je prije četrnaest godina tadašnji gradonačelnik Bandić preko obveznica uzeo za rekonstrukciju vodne mreže, a spiskao kojekuda, pa cijevi po Zagrebu danas pucaju poput kokica. Zadah propadanja koji dolazi s periferije države još je intenzivniji. U glavnom gradu zamračene su veće pare, ali je s čemerom Banije, Like ili Slavonije to nemoguće mjeriti.

Premijer Andrej Plenković nije se pokazao kao reformist nego kao debeli konformist, a njegovi su uglavnom nesposobni ministri uvreda za državu. FOTO: Igor Soban/PIXSELL

Kako bi Hrvatska postala dobrim mjestom za život, za što potencijali nesporno postoje, ni povlačenje svih sredstava iz europskih fondova neće biti dovoljno ako se njihov angažman krivo usmjeri. Brda love, kao u Zagrebu za vodovod, mogu se potrošiti ni u što tako da ekonomski učinci izostanu, bez ozbiljne opće koristi. Vrsni će ekonomisti Nacionalnom programu oporavka i otpornosti zamjeriti kanaliziranje većine predviđenih financija u infrastrukturne projekte, odnosno prema građevinskoj operativi, dok su ulaganja u proizvodnju i industriju vrlo skromna. Po Hrvatsku takav scenarij, tvrde, neće biti dovoljno produktivan jer osigurava uglavnom jednokratan rast BDP-a, bez potencijala za trajnu promjenu gospodarske karte države. Dugoročni efekti ostaju upitni. Posve je realna i opasnost da će najviše profitirati strane tvrtke. Građevinski je sektor ovdje jako reduciran, s izgubljenih oko 50 tisuća radnih mjesta samo u zadnjih pet, šest godina. Hrvatska je ostala bez poduzeća sposobnih graditi ceste ili mostove, pa su Pelješki most napravili Kinezi, a velike će poslove u izgradnji željezničke mreže vjerojatno dobiti Turska.

Na koncu, gospodarskom dinamizmu i ekonomskom oporavku Hrvatske ne pomaže ni Plenkovićeva dogma o političkoj stabilnosti. Pitanje je čemu toliko prizivana stabilnost služi. Ako se koristi za produktivne promjene, onda bi mogla biti vrlo korisna. Ali netalasanje kao trajno stanje vodi u inertnost i zaparloženost. Stabilnost koju već pet godina više-manje neometano uživa, hrvatski premijer nije iskoristio za reforme. Iskoristio je da reforme ne pokrene. Da cementira status quo. Inicijative koje ne kontrolira na svakom koraku pokušava suzbiti. Tuđu živost ne podnosi. Zato se njegova Hrvatska pretvorila u močvaru. Naravno, i baruština je neki oblik stabilnosti. Čini se baš po mjeri Andreja Plenkovića i njegovih lažnih glasnika za život navodno fenomenalne države. Koji ne vide ili samo neće priznati da se Hrvatska suši i guši i sve je manje ima.