LINIJA ŽIVOTA: Izgubljeni u Jugoslaviji

Predsjednica koja prije pet godina nije prestajala govoriti o zajedništvu, ne precizirajući na što točno zapravo misli, danas dijeli Hrvatsku. Još gore, ljude, sportske klubove, čitave gradove ili etničke skupine proizvoljno sumnjiči, bez bilo kakvih čvrstih argumenata, potpuno konfabulirajući, prokazuje kao neprijateljske

Znači, za traume hrvatske predsjednice iz vremena djetinjstva u bivšoj državi nije kriv Titov režim, nego lokalni trgovac. Tako barem proizlazi iz njenog najnovijeg intervjua. Odbijajući prigovor da opsesivno karikira život u Jugoslaviji, šefica hrvatske države ispalila je svoj vrhunski argument: „Stvarno, u mojem dućanu nije se moglo kupiti nego jednu vrstu jogurta“, izgovorila je u kamere N1 televizije.

Situaciju iz malog Grobnika gospođa Grabar-Kitarović preslikava, dakle, na cijelu Jugoslaviju. Vlastito iskustvo generalizira. Činjenicu da se u tadašnjoj državi proizvodilo nekoliko desetaka vrsta jogurta i da je – barem što se mliječnih prerađevina tiče – postojala mogućnost izbora, jednostavno preskače. Za svaku elementarno obrazovanu i istinoljubivu osobu takva bi fake interpretacija bila potpuno nedopustiva. Ali hrvatska predsjednica uopće ne pokazuje neugodu ni kad govori notorne neistine. Nju se ne može posramiti. Jugoslavija je bila neslobodna ili ograničeno slobodna zemlja iz razloga posve drugačije prirode. Bila je jednopartijska, nedemokratska, opresivna, u nekim razdobljima i totalitarna država. Jogurt ne može biti metafora za pomanjkanje političkih sloboda. Takvim banaliziranjem povijesti Kolinda Grabar-Kitarović govori prije svega o vlastitim intelektualnim kapacitetima.

Licitiranje s domoljubljem

Ali njenom zaslugom već skoro tri desetljeća definitivno mrtva Jugoslavija postaje ključna tema predsjedničke kampanje. Željezna zavjesa i jogurti, crveni pasoši i navodno zabranjene hrvatske pjesme, licitiranje s domoljubljem nogometnih klubova i nacionalnim identitetom hrvatskih gradova – to su teme kojima se u posljednje vrijeme intenzivno bavi dvor na Pantovčaku. Na ješku koju je predsjednica bacila odmah se kao som upecao i glavni protukandidat Zoran Milanović, svojim opservacijama o dimenzijama zvijezde na Hajdukovom grbu. „Hajduk je igrao s petokrakom na prsima, mogao si se nabosti na nju, to je ružno izgledalo“, blebnuo je, doslovce, propuštajući priliku da na glupavoj izjavi predsjednice, kojom je NK Rijeku proglasila rezervnim klubom Partizana i Zvezde, sam poentira. Štoviše, svojim omalovažavanjem petokrake na Hajdukovu dresu, simbolu slavne antifašističke povijesti tog kluba, Milanović pruža ruku pomoćnicu Kolindi Grabar-Kitarović, sam se pretvarajući u problem, odnosno predmet žestokih sporenja. Oboje zabludjeli i izgubljeni u Jugoslaviji. S tim da je u njegovu slučaju riječ o jeziku koji je brži od pameti, dok je njeno talambasanje o prošlosti ciljano, možda i strateške prirode. Svojom retorikom predsjednica cilja na privlačenje glasača desnice, dok se predsjednički kandidat ljevice uspio nabosti na zvijezdu, što će na dio njegova biračkog tijela posve sigurno djelovati razočaravajuće i odbijajuće.

Problem je u tome što Kolinda Grabar-Kitarović u svom forsiranom bavljenju Jugoslavijom pokazuje potpuno nehajan, zapravo ignorantski odnos prema činjenicama. U svakoj malo ozbiljnijoj zemlji takvo bi se zaobilaženje fakata s tako visokog mjesta smatralo neoprostivim skandalom. Hrvatska predsjednica nije tako skrupulozna. Kad je uhvate u laži, vozi dalje, kao da se ništa nije dogodilo. Svoju izmišljotinu o Jugoslaviji smještenoj navodno s krive strane željezne zavjese, s drugim zemljama Istočnog bloka, uporno ponavlja. Naknadna tumačenja te izjave jednako su problematična. Pozivanje na Winstona Churchilla, koji je 1946. godine govorio o tome kako se „željezna zavjesa spustila na Europu od Baltika do Trsta“ pa je među zemlje s one strane linije podjele stavio i Jugoslaviju, ignorira činjenicu da su se stvari ubrzo promijenile, da se dvije godine kasnije Tito razišao s Moskvom i Jugoslaviju pozicionirao negdje između Istoka i Zapada. Dvadeset godina kasnije Kolinda Grabar rađa se u državi koja nije bila s pogrešne strane željezne zavjese.

Željezna zavjesa

Slično je s tvrdnjama da željezna zavjesa služi kao metafora za komunizam, da je navodno dijelila demokratske od nedemokratskih zemalja. „Željezna zavjesa nije postojala fizički, to je metafora za komunizam, a neka država ne može biti malo manje ili malo više fašistička ili malo manje ili malo više komunistička. Dakle, ili si demokracija ili nisi“, tumači predsjednica, preslikavajući na društveno uređenje logiku koja se koristi u dijagnozi nekih posve drugačijih stanja. Za trudnoću se obično kaže da jest ili nije. Ne možeš biti malo ili puno trudan. Ali u političkim pitanjima takva jednoznačnost ne vrijedi. Kao akademski obrazovana osoba predsjednica bi morala znati da postoje manje i više demokratske zemlje, kao što su postojali više ili manje tvrdi komunistički, odnosno socijalistički režimi. Žarko Puhovski na portalu Ideje.hr, referirajući se na već spomenuti Churchillov govor, piše da se terminom „željezna zavjesa“ opisivala podjela Europe u „striktno geostrategijskom, hladnoratovskom kontekstu“, a nikako nije riječ o podjeli na demokratske i nedemokratske države, što će potkrijepiti podsjećanjem na činjenicu da „Španjolska i Portugal žive u tom razdoblju pod većim terorom nego, primjerice, Čehoslovačka ili Bugarska“.

Hrvatska predsjednica uopće ne pokazuje neugodu ni kad govori notorne neistine. Nju se ne može posramiti. Jugoslavija je bila neslobodna ili ograničeno slobodna zemlja iz razloga posve drugačije prirode. Bila je jednopartijska, nedemokratska, opresivna, u nekim razdobljima i totalitarna država. Jogurt ne može biti metafora za pomanjkanje političkih sloboda

Jednako se pogrešnom pokazuje i tvrdnja da je NK Rijeka funkcionirao kao rezervni srpski klub, što bi kao impliciralo neku njegovu nehrvatsku ili nedovoljno hrvatsku orijentaciju. Dok su, prema tumačenju predsjednice, Dinamo i Hajduk bili pravi simboli hrvatstva. Znalci, međutim, podsjećaju da su veze Partizana i Crvene zvezde s klubovima u Zagrebu i Splitu bile mnogo intenzivnije nego s onima u Rijeci. A i da nisu, čemu takvo prebrojavanje služi? Nije li, uostalom, Franjo Tuđman svojedobno bio predsjednik sportskog društva Partizan? Hoće li se i prvom hrvatskom predsjedniku sada prikrpiti da je bio rezervni igrač Beograda? Od takve interpretacije nogometne prošlosti, kojom gospođa Grabar-Kitarović cijelom jednom gradu insinuira povezanost sa Srbijom, kao da su neki srpski jataci ili peta kolona, našao se potrebnim ograditi čak i riječki HDZ. Slučajno ili ne, ali gotovo istodobno frizerka hrvatske predsjednice, inače redovita gošća državnih primanja na Pantovčaku, šovinistički napada suprugu Miroslava Škore zbog njenog srpskog porijekla. Bilo bi, piše na Fejsu, nedopustivo da Srpkinja postane prva dama Republike Hrvatske. Ni na taj antisrpski ispad predsjednica nije reagirala. Kao što ni inače ne reagira kad se Srbi nađu na meti govora mržnje i nasilja.

Zaboravljeno zajedništvo

Svoj rat protiv Jugoslavije, odnosno protiv činjenica koje bi mogle balansirati njen isključivo negativistički stav prema nekadašnjoj državi, Kolinda Grabar-Kitarović u posljednje vrijeme intenzivira radi potreba svoje izborne kampanje. Tumačeći da je život ovdje apsolutno bio identičan onome u zemljama Istočnog bloka, posve je skrenula na put tvrde hrvatske desnice koja i danas svoju političku agendu kuje na tri kontre: kontra Jugoslavije, kontra komunizma i kontra Srba. Ništa drugo za njih kao da ne postoji. Pogotovo nedostaje bilo kakvog pozitivnog određenja. Ni svoje navodno domoljublje ne mogu definirati bez antikomunizma, antijugoslavenstva i antisrpstva. Komunizam je mrtav, Jugoslavije više nema, Srbi su u Hrvatskoj desetkovani, ali ljuta desnica gudi po starom. U čemu im se predsjednica sada otvoreno pridružila.

Usto samu sebe pokušava predstaviti gotovo kao žrtvu bivšeg sustava. Kao da je maltene Marko Veselica, hrvatski Mandela, koji je zbog hrvatskog nacionalizma kao politički zatvorenik iza rešetaka morao odležati više od deset godina. Dok se ona školovala po Americi. Ali tamo je, kako je izjavila u recentnom intervjuu, nije poslao Tito, nego njezin tata mesar. Njeno jahanje na povijesnim temama služi, između ostalog, i kompenziranju osobnih političkih hendikepa. Dok se histerizira o željeznoj zavjesi ili crvenim pasošima, dok se prebrojavaju krvna zrnca i kao nedovoljno hrvatski targetiraju pojedinci ili čitave skupine, nedostatak političkog sadržaja i vrijednosno glavinjanje ostaju u drugom planu. Na početku prvog mandata hvalila se da će Hrvatska s njom na čelu biti među najuspješnijim zemljama svijeta. Sada Kolinda Grabar-Kitarović najavljuje veće plaće za sve građane, na što apsolutno ne može utjecati jer u tom pogledu nema baš nikakve ingerencije. Ili, također lažno, obećava da će borbu protiv korupcije učiniti okosnicom svoga drugog mandata. A voditelj njene kampanje u Zagrebu u imovinskoj kartici, navodno slučajno, zataji više stotina kvadrata zemljišta. Ili Zorana Milanovića optuži kao krivca za to što su Mađarska i Slovenija 2015. granicu prema Hrvatskoj oplele žilet žicom, premda je osobno u Budimpešti – nimalo domoljubno, nego faktički izdajnički – povlađivala Orbánovoj politici ograđivanja.

Predsjednica koja prije pet godina nije prestajala govoriti o zajedništvu, doduše samo načelno, ne precizirajući na što točno zapravo misli, danas dijeli Hrvatsku. Još gore, ljude, sportske klubove, čitave gradove ili etničke skupine proizvoljno sumnjiči, bez bilo kakvih čvrstih argumenata, potpuno konfabulirajući, prokazuje kao neprijateljske i faktički označava kao metu. Iz vlastitih karijernih interesa, pokušavajući osvojiti drugi mandat na Pantovčaku, u Hrvatskoj raspiruje atmosferu konstantnog političkog obračuna.

Komentiraj