Andrej Plenković propustio je priliku da na pospremanju Ivice Todorića u Remetinec stekne reputacijsku korist. Kad je u srpnju 2011. Ivo Sanader izručen Hrvatskoj, prethodno uhvaćen u bijegu na nekoj austrijskoj prometnici, tadašnjoj premijerki Jadranki Kosor – koja je upravo uspješno okončala pristupne pregovore s Bruxellesom – popularnost je narasla za značajnih pet posto. Isto je toliko skočio i rejting HDZ-a. Sanaderovo hapšenje javnost je dočekala kao dokaz početka čišćenja Hrvatske i ozbiljnog obračuna s visokorangiranom, sistemskom korupcijom. Stavljanje nekadašnjeg nedodirljivog Gazde iza rešetaka javnost ne doživljava kao znak bilo kakve ozbiljne promjene u Hrvatskoj.

BLAMAŽA OKO GAZDE

Ivica Todorić u širokoj je publici omiljen po prilici baš onako kako je u ono vrijeme kad su mu se počele rojiti optužnice, bio Ivo Sanader. Nitko suzu za njima ne bi pustio. Dapače, sudbina koja ih je snašla generalno se doživljava zasluženom. Tim bi slijedom onda i ruka koja ih privede zakonu trebala imati status izvršiteljice pravde te kao takva u narodu željnom neke generalne pravice, slavljena i nagrađena. Međutim, za razliku od Jadranke Kosor, koja se može smatrati zaslužnom za otvaranje antikorupcijske kampanje, Andrej Plenković u aferi Agrokor nije imao takvu presudnu, prekretničku ulogu. Nije njegova odluka bila prijelomna. Nije on proglasio nultu toleranciju prema kriminalu. Štoviše, njegovom zaslugom slučaj je kompromitiran novim mutnim spregama i sumnjivim poslovima. Više se izblamirao, nego što se afirmirao. Zato od Todorićeva hvatanja premijer, po svoj prilici, neće baš profitirati. Niti će osobno dobiti na rejtingu niti će se profilirati kao terminator za lopovluk i korupciju.

Način na koji se vodi cijeli slučaj ne implicira nikakve ozbiljne promjene ni u HDZ-u, ni u profilu vlasti, ni u karakteru države. Iz Vlade naveliko reklamirana teza o slomu ortačkog kapitalizma, u javnosti se nije primila. Slučaj koji je imao potencijal obračuna s ortačkim modelom ustroja države, pretvara se u krunski dokaz ortačkog funkcioniranja Hrvatske. Sve je isto, samo je Gazda u Remetincu. Umjesto demontaže naopako postavljenog sustava, javnosti se nude zvečke. U vrijeme Todorićeva izručenja užurbani medijski krvosljednici publiku zasipaju dramatično intoniranim razglabanjem hoće li nekadašnji faraon iz Kulmerovih dvora biti smješten u jednokrevetnu ili višekrevetnu ćeliju. Ili kako je u avionu na povratku iz Londona djelovala njegova žena. Trivijalije o nekad svemoćnom kapitalcu koji je stolovao u rezidenciji ponad Zagreba, kao opijum za narod.

Da nema nikakvih dubinskih promjena pokazuje, kao prvo, HDZ-ovo nepristajanje na to da se slučaj Agrokor politički rastvori i istraži pred očima javnosti. Vladajući su se na svaki način opirali formiranju saborskog povjerenstva, a onda ga sve do brzopoteznog gašenja sustavno opstruirali. Najviši Vladini dužnosnici tjednima su i mjesecima zametali tragove, bezobrazno građanima lažući u oči. Čak i kad govore o ortačkom kapitalizmu, od njih se ne može čuti tko je to iz politike bio ortak Ivici Todoriću. Tko mu je pogodovao, tko omogućio stvaranje poslovnog imperija. Koji premijeri, koji ministri, koji moćnici?

PRANJE MUTNOM VODOM

Od javnosti se skrivaju i bitni detalji recentne prošlosti Agrokora, one otkad je Vlada odlučila da svojom intervencijom uđe u tu kompaniju. Mediji su morali otkrivati sve što su Plenkovićevi pobočnici uporno pokušavali zatajiti. Ni pompozno najavljivana knjiga Martine Dalić nije povećala transparentnost tog procesa. Nekadašnja je potpredsjednica Vlade ispisala svoju verziju priče i ostala dužna odgovore na mnoga intriganta pitanja. Nije otkrila zašto je iz lex Agrokor izostavljena odredba o sprečavanju sukoba interesa, što je piscima zakona omogućilo da se kasnije pojave u ulozi skupo plaćenih savjetnika. Nije objasnila ni zašto je u posljednji tren u zakon ugrađena odredba o roll-up aranžmanima, koja je osigurala ekspresnu zaradu jednom američkom fondu, iako se u dramu Agrokora uključio u vrlo dubioznim okolnostima. Martina Dalić pokušala se oprati, ali vrlo mutnom vodom.

Drugo, ne samo skrivanje, nego o izostanku promjena još mnogo gore govori repriziranje stare prakse, samo s novim glumcima u glavnim ulogama. Sve što je mogao zaraditi na Todoriću, premijer Plenković profućkao je s Martinom Dalić. Koja je priredila, a on blagoslovio navodni obračun s ortačkim kapitalizmom ortačkim sredstvima. S neformalnom skupinom za pisanje zakona, kasnijim krezovski plaćenim savjetnicima, umjesto Ivice Todorića. Tako je operaciju navodnog spašavanja Agrokora premijer kontaminirao dopuštajući da se u nju ugrade privatni interesi kružoka okupljenog oko potpredsjednice Vlade. Sjaši Kurta da uzjašu njeni prijatelji.

PREMIJER JE MALO PARANOIČAN

Ignorantski odnos prema sumnjivim dealovima, zapravo prešutno pristajanje, Andrej Plenković dodatno je podebljao pojavljivanjem na promociji knjige Martine Dalić. Kao da se ništa nije dogodilo, kao da ona nije morala otići iz Vlade zbog svoje ozloglašene skupine Borg, premijer je svoju bivšu suradnicu počastio dolaskom, implicitno tako pristajući uz njenu verziju priče da u vezi s Agrokorom nije napravljeno ništa nedolično, suspektno ili kriminalno. Dalić se tamo prodavala kao junakinja bez mane, Ivana Orleanska u borbi protiv ortačke aždaje i navodna žrtva namještaljki. Po njoj, afera Borg je izmišljena, a njeno su amputiranje iz Vlade organizirali protivnici spašavanja Agrokora. Morala se povući bez razloga, zbog pogrešne percepcije, a ne pogrešnih postupaka. Ozbiljne indicije – koje su alarmirale javnost – da je u procesu što ga je vodila bilo trgovanja povlaštenim informacijama i zloupotrebe položaja, potpuno je zanemarila.

Plenkoviću se vjerojatno sviđa njena bajka o tome kako na njegovoj operaciji sprečavanja katastrofe u Agrokoru, a onda i u hrvatskom gospodarstvu, nije bilo nikakve sjene. A sviđa mu se vjerojatno i ona izmišljotina kako je pritom bio izložen strašnoj pogibelji, da mu se radilo o glavi. Činjenica da ta priča nema mnogo veze sa stvarnošću kao da mu baš ništa ne znači. Premijer je, čini se, malo paranoičan. Sve dovodi u vezu sa svojom pozicijom. Svaki šušanj vidi kao neprijateljski udar na vlastitu osobu i pokušaj rušenja svoje vlade. Ali čak i kad bi njegove zasluge za opstanak Agrokora bile poput Velebita, to ne potire činjenicu da je cijeli proces zatrovan teškim zloupotrebama, s kojima se on akomodirao. Jednako tako da svojim prisustvom na promociji nije pokazao rezervu, nego je praktički podupro ponašanje koje pleše u zoni političke korupcije.

Blještavo predstavljanje knjige Martine Dalić otkriva zašto je Hrvatska lopovska zemlja. Zato što pogodovanja, lopovluk, pa ni kriminal ovdje nisu sramota. Njihovi se počinitelji ne izoliraju, nego se diviniziraju. Oko njih se ne stvara sanitarni kordon, nego krug udivljenika. Ne moraju se skrivati po mišjim rupama, nego paradiraju po elitnim prostorima. U slavu smijenjene potpredsjednice Vlade ovom su se prilikom okupili premijeri i guverneri, ministri i top privrednici, stupovi hrvatske politike i društva. Prvaci skupine Borg kao karijatide Hrvatske. Ljudi koji ne nalaze ništa zazorno u tome da nastupe kao promotori, izrijekom ili prisustvom, jednog pothvata kojim bi se morali baviti istražni organi. Ništa čudno da persone opterećene kaznenim postupcima obnašaju funkcije gradonačelnika ili visokih HDZ-ovih operativaca. Kad premijer Plenković i guverner Vujčić s Martinina domjenka zapravo poručuju da im se družba koja ima komotan odnos prema zakonu uopće ne gadi. Dapače, čini se da im je baš poželjno društvo. Lopovluk se u Hrvatskoj lijepo nosi!

POVRATAK NEDODIRLJIVIH

Treće, za razliku od vremena hvatanja Sanadera, kada su se pravosudni organi pokazivali spremnima hapsiti čak i prvake države, premijere i ministre, pa se činilo da definitivno više nema nedodirljivih, danas ni policija ni Državno odvjetništvo više ne demonstriraju takvu rigoroznost. DORH će brzopotezno, preko koljena, navodno ne nalazeći u njemu nikakve nezakonitosti, odbaciti prijavu u slučaju Borg, koji smrdi do neba. Jednako kao što će i pravosuđe sada pokazivati višak stege u tretmanu pritvorenog Ivice Todorića. Jedno i drugo sugeriraju isto: tešku političku instrumentalizaciju institucija zaduženih za funkcioniranje pravnog poretka.