Davor Visnjic/PIXSELL

LIKOVNO POVEĆALO Tijelo kao mučna pozornica života

Iako je u modernoj i suvremenoj umjetnosti cijeli niz umjetnika afirmirao kroz različite performativne prakse i motive svojih djela temu autoakta, odnosno svojeg tijela kao glavnog objekta umjetničkih radova, snaga ovog motiva uvijek nas iznova snažno emotivno pokrene. Jedna od najpoznatijih hrvatskih fotografkinja, Mara Bratoš, u zagrebačkoj galeriji Kranjčar ogolila je svoj intimni fotografski dnevnik koji je stvarala u tri serije, 1995., 2005. i 2015. godine. Međutim, u njezinim se serijama autoakta „95-05-15“ ne radi o ekshibicionizmu, autoerotičnosti ili narcističkim elementima, već o suočavanju s protjecanjem vremena, o tragovima života koji su u različitim desetljećima upisani na tijelo kao naš najveći ekran prema svijetu i drugima. Izložbeni koncept jednako tako ne pati od pretencioznosti prikaza teme jer autorica potresno na fotografijama prikazuje vlastiti osjećaj boli, nemoći, samoće, tjeskobe i izgubljenosti.

Naime, prva serija nastala je 1995. kao svjesna evokacija fotografiranja iz 1990. jer te godine Mara ostvaruje prva intenzivna iskustva s fotoprikazom svojega golog tijela, kao model fotografa Pava Urbana s kojim je bila u vezi i koji je poginuo u prosincu 1991. dok je snimao razaranje Dubrovnika. Marino tijelo pojavljivalo se u simboličko-alegorijskim aranžmanima tog mladog autora, u dubrovačkim interijerima punima povijesti i simboličke polutame.

Ubrzo je uslijedio rat, a zatim i Marina osobna dvostruka tragedija – pogibija oca i mladića. Nakon razdoblja teškog duševnog stanja, nekoliko godina poslije, Mara se upisala na Akademiju dramskih umjetnosti u Zagrebu, na Odsjek filmskog i TV snimanja. U prvoj seriji autoaktova, iz nostalgije prema vremenu ljubavnog i radnog zajedništva, koristi se vlastitim tijelom kao inkarnacijom sjećanja, odnosno kao sredstvom parafraze Pavovih uprizorenja. U drugoj i trećoj seriji već ironizira žanr pin-up fotografije, prisutno je mnogo više naturalizma, nema retuša i jasno je podcrtan osjećaj praznine i boli: pred nama je lijepa mlada žena čija lijepa fizička ljuštura ipak nije dovoljna za sreću u životu. Neke su fotografije prožete osjećajem mučnine i ona je duboko metaforička i egzistencijalna. Mara Bratoš na ovoj se izložbi još jednom dokazala kao vrlo senzibilna i uvjerljiva umjetnica koju ne smijemo površno percipirati i valorizirati kroz drugi segment medijski „vidljivije“ i prisutnije modne i life-style fotografije. Time bismo joj nanijeli veliku nepravdu.

Komentiraj