LIKOVNO POVEĆALO: Denis Kraškovič – monografija o zaigranom kiparu ozbiljnih poruka

Nedavno je promovirana opsežna monografija „Sve je moguće“ o djelu kipara Denisa Kraškoviča (Zagreb, 1972.), umjetnika koji bez dvojbe zaslužuje da u nekoj ranijoj srednjoj dobi može svoj izniman opus predstaviti knjigom, kao jedan od povlaštenih hrvatskih umjetnika koji nije morao čekati visoku dob da mu se netko smiluje za monografiju, po čestom principu ‘’neće još dugo, brzo mu financirajmo knjigu’’. U ovom slučaju, to je više nego zasluženo. Autorica teksta je povjesničarka umjetnosti Jerica Ziherl, knjigu je odlično oblikovao Igor Kuduz, izdavač je Skaner studio iz Zagreba, a na 240 stranica tvrdog uveza uvršteno je čak 724 fotografije umjetnikovih djela.

Denis Kraškovič diplomirao je 1994. kiparstvo na ALU u Zagrebu u klasi prof. Stanka Jančića. Studirao je i grupu pedagoških znanosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Osim skulpture, stvara i u mediju videa, animacije, slikarstva i stripa. Dobitnik je nekoliko nagrada: Grand Prix na Salonu mladih u Zagrebu te za video u Olmucu u Češkoj 2010. godine. Autor je niza vrlo zapaženih skulptura u javnim prostorima. Predaje na Umjetničkoj akademiji u Osijeku.

Bio je jedan od kipara koji je na ‘’velika vrata’’ ponovno u hrvatsku suvremenu skulpturu devedesetih godina 20. stoljeća uveo figuraciju i boju u motivima životinja, koje je u pravilu radio od drveta. Kritika je to povezivala s povratkom pop-arta u to doba u hrvatskoj umjetnosti, no Kraškovič je osjećao stvari izvan tih stilskih okvira i utjecaja: trebalo je proći dosta godina da njegove skulpture zapravo prepoznamo kao koncept ekoloških korijena, uz empatijsko osvještavanje i vraćanje dostojanstva životinjama koje s nama žive ravnopravno na Zemlji. Njegova skulptura plavog kita postavljena na zagrebačkom Jarunu 1999. i danas je jednako snažna atrakcija za djecu i odrasle. U nekim će se radovima referirati duhovito na dadaističke postavke, no uvijek uz neizostavnu dozu humora (motiv kruha, kruške, toaletne školjke), što će kasnije kopirati niz mladih umjetnika. Kraškovičeva autentičnost vidi se upravo u tomu što značajne ranije autore ili njihove ideje nikada ne prepisuje, već se inventivno nadograđuje s novom interpretacijom na neke njihove postavke, što je potpuno legitimno. Sklon je i intimističko-analitičkim djelima u kiparstvu, videu i crtežu, s mnogo emotivnog raspona. Jedan od takvih prvih radova je Krevet (1998.), autobiografski rad, odnosno stvarna kopija u drvu kreveta na kakvom je umjetnik godinama spavao. No, Kraškovič nije sklon nihilizmu: u svaki rad upisuje vrlo istančane emocije i daje kroz pažljivo odabrani naslov djela promatraču mogućnost da se na nekoj razini poveže s djelom. Mogli bismo čak ustvrditi kako Kraškovič pripada onoj starinskoj generaciji kipara koji poštuju dijalog s promatračima ili ljubiteljima umjetnosti, i nikada se ne poigravaju s njihovom naklonošću prema skulpturi, da ne kažem inteligencijom. On ne smatra kako značenjsko polje skulpture mora ostati toliko hermetično da nikada ne dopre do promatrača, što na koncu može privući samo snobove. U tom kontekstu, Kraškovič stoji na razmeđi između djela Šime Vulasa, Jasne Bogdanović i Petra Dolića, odnosno kao srednja karika iste linije suvremene hrvatske skulpture u drvu. Sve te odlike Kraškovičevih radova prepoznaje i prati u tekstu monografije Jerica Ziherl: „Posezanje za literarnim predloškom kao uvodom u rad i stvaralaštvo Denisa Kraškoviča izlazi iz uobičajenih okvira, no ipak, ta priča s nenametljivom etičkom porukom, kao kod rijetko kojeg umjetnika, uspijeva biti ispunjena i ispunjujuća u isti mah. Kada se sagleda postojanost umjetničkog djelovanja i stvaralaštva Denisa Kraškoviča u razdoblju koje obuhvaća ova knjiga, dakle gotovo tri desetljeća, saželi bismo je, baš kao i kod literarnog lika, da je ona vrijedna divljenja“. Od uvažene kolegice koja se baš često ne divi umjetnicima bez dobrog argumenta, Kraškovič je dobio ozbiljan i analitički tekst. „Kraškovič objedinjuje različite pozicije i strategije iz prirodnog svijeta koje razvija formalnim elementima likovne scenografije, interpretirajući ih dalje u simbiozi skulptura, slika, fotografija, videa, crteža, glazbe ili grafike. Superponirajući medije i poigravajući se žanrovima, kodovima i konvencijama suvremene vizualne kulture, pri tome ne prekidajući sponu s klasičnom kulturom, posebice onom preuzetom iz kršćanske ikonografije, Kraškovič konstruira jednostavne, podjednako zaigrane i ozbiljne, začudne i banalne te sugestivne ambijente na razmeđu vlastitog raslojavanja jezika i umjetnosti. U središtu umjetnikova poimanja je koncept matrie za koju je čitav svijet dom, čitava planeta Zemlja kao pravo na život svih oblika života temeljenog na civilizacijskom narativu o skladu i ravnoteži. I ljudskog i životinjskog i biljnog. Svjestan toga da je naša civilizacija uspjela narušiti – a i dalje se korporativno trudi da uništi još više – osnovne vrijednosti prava i jednakosti svih oblika života na Zemlji, ipak, i usprkos toj poraznoj zbilji, Denis Kraškovič, ustrajno i opetovano, dokazuje i sebi i drugima da su mentalni svjetovi drugačijeg svijeta ipak mogući, doduše malo drugojačiji, malo neobičniji. Jer kroz svoju umjetnost pokušava urediti malo bolji svijet koji vjeruje u one kategorije dobra, plemenitosti i prava sve prirode pa i onda kad je ljubav ona točka u kojoj je sve istodobno i izvjesno i neizvjesno“. To je precizno pogođena analiza Kraškovičeva umjetničkog creda koja se osjeća u svakom njegovu djelu.

Komentiraj