Bivši ukrajinski veleposlanik u Hrvatskoj Oleksandr Levčenko u nedjelju se za nacional.hr osvrnuo na Dan grada Moskve i dijela povijesti između Kijeva i Moskve.

“Ukrajinska vojska već oslobodila tri tisuće kvadratnih kilometara svoje privremeno okupirane teritorije i to uglavnom u istočnoj regiji Harkiva. Ostalo još samo 50 kilometara do granice s RF da bi čitava ova regija bila oslobođena od ruskih osvajača. Danas je dan Grada Moskve, koja je osnovana u 1.147 g. sinom Velikog Kijevskog kneza Jurijem koji dobio nadimak Dolgoruki. To znači da je s dugim rukama  prigrabio za sebe što veći teritorij. Grad Moskva je dobio naziv po rijeci na kojoj se nalazi i gdje su oduvijek živjela finsko-ugarska plemena pod imenom Merja, a pored su bila plemena isto finsko-ugarskog porijekla Meščera, Mokša i Jerzja. Sredinom 8. st. na teritoriju sadašnjeg europskog dijela Ruske Federacije počela su masovno dolaziti slavenska plemena s područja današnje Poljske, koja je kao i Ukrajina,  pradomovina  mnogih slavenskih naroda. Tako u regiju rijeke Moskve i južnije dolaze sa istočne Poljske slavenske plemena Vjatiča, s njima isto iz ove regije došli su slavenska plemena Radimiči, koji za sebe izabrali za život teritorij sadašnje istočne Bjelorusije i dijelove sadašnjih ruskih regija Brjansk i Smoljensk. Radimiči došlji na prostore gdje oduvijek živjeli plemena Balta – preci sadašnjih Litvanaca i Latvijaca.

Druga velika slavenska migracija iz sadašnjeg prostora sjeverne Poljske u sadašnju sjevero-zapadnu Rusiju krenula je sjevernom rutom na istok isto sredinom 8. st. što je zemljopisno više odgovaralo za put. Tako je bio koloniziran široki prostor oko sadašnjeg Novgoroda, koji tada još nije ni postojao, a tamo su došla poljska plemena pod nazivom Slovene. Oni su se miješali s domaćim finsko-ugarskim plemenima Čudj, Vodj, Ižora i Vesj. U sadašnje ruske regije  Pskov i Smoljensk gdje domaće stanovništvo je bilo pola finsko-ugarsko, pola baltsko dolaze isto sa sjevera Poljske slavenska plemena Kriviči. Tako se i sada u Litvi i Latviji Rusi nazivaju samo kao Kriviči.

Sadašnja ruska država vuče svoje korijene od Moskovske kneževine koja je bila formirana kao posebna tvorevina u 1299. g. u doba mongolske okupacije. Sam Jurij Dolgoruki nikako nije prihvatio kulturu domaćih finsko-ugaraca Merja i pridošlih iz Poljske Slavena Vjatiča. On je odrastao u Kijevu, koji bio najstariji i najveći slavenski grad, po razmjeru treći u Europi. Tako da život u šumama i močvarama regije Moskve njega apsolutno nije oduševljavao i on je želio postati veliki knez Kijeva. Za to je koristio potporu od finsko-ugarske Merja i  lokalnih Slavena porijeklom iz Poljske (Vjatiči). On se je na kraju života vratio u rodni Kijev, gdje je i otišao u vječnost. Stanovnici velegrada nisu mu mogli oprostiti izdaju interesa Kijeva na korist Merja i Vjatiča, zato su ga otrovali. A njegov sin Andrej, koji se rodio u regiji Moskve potpuno je bio prihvatio lokalni mentalitet i opet pokušao uz nagovore Merja i Vjatiča uništiti snagu grada Kijeva. On je prvi od potomaka Kijevskog kneza koji se je usudio napasti Kijev i spaliti dosta kvartova. Za ovo je Kijevski mitropolit, koji je bio glavni duhovni pastor za čitavu državu Rus, njega prokleo.

Za nekoliko stoljeća nekanonski stvoreni Moskovski patrijarhat  proglasio je kneza Andreja svecem. Tako je od prvih koraka finsko-ugarsko stanovništvo regije Moskve nagovaralo lokalne knezove, koji su vukli svoje porijeklo iz Kijevske dinastije, da oni unište utjecaj velegrada Kijeva. To njima nije uspjelo, pa je Kijev ostao glavni grad do 1240. g. kada su ga spalile horde Mongola i Tatara. Ali iskonski slavensko stanovništvo Kijeva nikad nije smatralo regiju Moskve za svoju eventualnu podršku u upravljanju državom Rus. To je bila samo pokoreni teritorij koji je plaćalo poreze, ali nikad nije bio potpora za Velikog Kijevskog kneza. Zato je vrlo čudno kada su sredinom 18. st. u Peterburgu pridošlice iz Njemačke i lokalni povjesničari smislili priču da je Moskovska kneževina produžila državnu tradiciju Kijeva. Od 1240 g. povijest Moskve bila je vezana za mongolske okupatore i državu Zlatna Horda, a Kijev ide u blisku suradnju s novom državom na usponu – Litvom. Tako se još od sredine 13 st. Kijev nastavlja orijentirati na Europu, a Moskva na nomadsku Aziju, što je i sada vidljivo u službenoj politici Ukrajine i Rusije.

Tako da Moskva nikako ne može produžavati tradiciju oduvijek slavenskog Kijeva i druge Kijevske države Rus, koja nikako nije Kijevska Rusija. Moskovska država tek je u 1718 g. sebe preinačila u nazivu i postala Rosija (Rusija). A Moskovljani su postali Rosijane (Ruskije), ali nikako ne Rusi, što je velika smišljena greška u prijevodu.

Za Kijev, koji oje snivan u 482 g., dan osnivanja Moskve ne znači gotovo ništa. To je regija koja je od samih početka mrzila i imala zavist prema velegradu smatrajući ga osvajačem tuđih teritorija. Ona je od samih početka bila neprijateljski raspoložena prema autohtonim Slavenima Kijeva i Černigova, koji su pokorili ovu regiju u drugoj polovici 10. st. Moskva ostaje na tome i poslije tisuću godina. Ali mržnja nije preduvjet za razvoj, nego više za propast. Moskva je sada postala domovina Z-la, koje želi širiti okolo sebe na susjedne narode. A to je opasnost europskih razmjera, kojoj moraju svi slobodarski narodi stati na grlo. Zato prije svega tu su Kijev i Ukrajinci.

Na svoj Dan grada, Moskva dobiva „pozdrav“ i poruku iz toliko izopačenog od ruskog bombardiranja grada Harkiva i tek oslobođene od ruskih agresora Harkivske regije. Ova poruka jednostavna – sve svoje vraćamo do milimetra!”.