Bivši veleposlanik Ukrajine u Hrvatskoj Oleksandr Levčenko u nedjelju je za nacional.hr analizirao završen summit Šangajske organizacije u Samarkandu, kao i odnos svjetskih političara prema ruskom predsjedniku Vladimiru Putinu.

“U uzbekistanskom gradu Samarkand svoj je rad završio summmit Šangajske organizacije za suradnju. Ova međunarodna organizacija osnovana je 2001 godine. Sada u njoj sudjeluju Kina, Indija, Ruska Federacija, Kazahstan, Kirgistan, Tadžikistan, Uzbekistan i Pakistan. Kao promatrači sudjeluju Iran, Bjelorusija, Afganistan  i Mongolija. Status zemlje partnera imaju Turska, Azerbajdžan, Armenija, Šri Lanka i Nepal.

U Samarkand je doputovao osobno Vladimir Putin. Obavio je sastanke sa predsjednicima Kine, Indije, Turske, Irana i imao mogućnost za razgovore sa nizom šefova država iz bivših sovjetskih republika. Sve bi išlo po planu, ali na ovom summitu šef Kremlja osjetio je da je bio potpuno degradiran iz prve lige važnih gostiju u drugu. Predsjednika Kine u zračnoj luci dočekao je domaćin predsjednik Uzbekistana, a Vladimira Putina uzbekistanski premijer. Moram napomenuti da u ovom dijelu Azije predsjednik države praktički obavlja funkciju vođe nacije. Tamo predsjednik vlade više nalikuje na zaposlenika ureda predsjednika države. Tako pri izlasku iz zrakoplova Putin čak nije dao ruku premijeru domaćinu koji ga je dočekao u zračnoj luci. To je bio drugi hladni tuš za kremaljskog vođu. Prvi ga je dočekao, kad je dan prije kineski predsjednik, prije dolaska u Samarkand, doputovao u posjetu u Astanu, gdje obavio predmetne razgovore s predsjednikom Kazahstana. U rezultatima pregovora bilo je objavljeno da Kina garantira teritorijalnu cjelovitost Kazahstana od bilo kojih pokušaja njezinog narušavanja. A svi dobro znaju da Kazahstan nitko od susjeda ne može ugrožavati – osim Rusije. Još prije dva mjeseca zamjenik Vladimira Putina u Vijeću nacionalne sigurnosti i obrane RF Dmitrij Medvedev prijetio je Astani zbog njenog stav što se tiče rata u Ukrajini. On je ponovio tezu Putina još iz 2014. godine da Moskva ne razumije kako je to Kazahstan postao tako velika država što povijesno, po mišljenju Moskve, nikad nije bila. Na ovakav način Putin je uzvratio tadašnjem predsjedniku Kazahstana Nazarbajevu za njegovo neprihvaćanje pokušaja ruske aneksije ukrajinskog Krima. Tako je izjavu šefa Kine Moskva morala jednostavno progutati i osjetiti da ona nije više vršitelj sudbine kazahstanskog naroda kojim je bila do veljače ove godine”, piše Levčenko.

Dodao je da tijekom kinesko-ruskih pregovora Peking nije pokazivao previše sklonosti ‘moskovskoj avanturi u Ukrajini’. “Putin je morao objašnjavati zašto je s ogromnom vojskom krenuo na Kijev. Na sastanku s indijskim predsjednikom, šef Kremlja bio je prisiljen slušati poruku Delhija da sada nije vrijeme za ratove. Nekoliko dana ranije, predsjednik Armenije, zbog porasta vojnih sukoba sa azerbajdžanskom vojskom u Nagornon Karabahu, koji je svojedobno od Azerbajdžana vojnim putem bio oduzet,  zamolio je Putina za hitnu vojnu pomoć, kao i vojnu podršku Organizacije Ugovora o zajedničkoj sigurnosti (ODKB). Ali Erevan je faktički dobio odbijenicu od Moskve i od ODKB-a. To je bio pravi šok za armensku stranu koja nema vojnu snagu suprotstaviti se Azerbajdžanu, koji svemoćno podupire Turska. Zbog kritične vojne situacije predsjednik Armenije čak nije bio u mogućnosti doputovati u Samarkand. Iako je Putin tamo doputovao, ali ipak faktički nije izgovorio ni riječi podrške Armeniji u razgovorima s predsjednicima Turske i Azerbajdžana.  Zbog ove situacije Erevan sada razmišlja donijeti odluku o izlasku iz ODKB-a, zbog neučinkovitosti organizacije. I sama je Moskva dobila ogromni politički minus od Erevana, koji je dobio čvrstu podršku Pekinga i Kazahstan u razmišljanjima oko izlaska iz ODKB-a. Onda bi tamo ostale samo RF, Bjelorusija, Tadžikistan i Kirgistan. Prije Samarkandskog summita, na granici Kirgistana i Tadžikistana izbili su veliki granični vojni sukobi između dvije strane. Moskva opet ne zna što da radi”, poručio je Levčenko.

Bivši veleposlanik Ukrajine ističe da se dobro sjećamo koliko je puta Putin prisiljavao svoje strane goste da čekaju njegov dolazak na pregovore. “To su bili poznati svjetski predsjednici država i vlada, čak i preminula engleska kraljica Elizabeta II.. Sada se ovo sve vraćae šefu Kremlja. Ne tako davno, predsjednik Turske bio je prvi koji je ostavio Putina da ga dosta dugo čeka u Teheranu. Sada je to u Samarkandu napravio čak i predsjednik Kirgistana. Već je evidentno da su Putin i Rusija izgubili moralni autoritet kod puno zemalja svijeta. Još su ostali samo pojedini kremaljski potrčke, koji za su za ruski novac spremni uraditi bilo što, kako bi bili na usluzi Moskve. Milorad Dodik ostaje vjeran Putinovim zapovijedima. Znamo da Kremlj to košta dosta novca, o čemu je izvijestila CIA, kada je objavila popis europskih političara koji u svoj džep stalno dobivaju, ako ne ruske rublje, onda kremaljsku stipendiju u dolarima. Ali, izgleda da je Dodik spreman krenuti čak u ratni konflikt kako bi ostao ostane tako poželjan za Moskvu i dokazao da baš njega moraju podržavati. Nitko ne obraća pažnju, ali na ruskom slengu riječ ‘dodik’ označava pasivnog partnera u homoseksualnoj vezi. Ima tu nečeg u ruskom tumačenju. Ali što je sigurno, i ne samo u političkom životu, da uvijek treba izbjegavati da te Rusi iskorištavaju”, zaključio je Levčenko.