Nacional.hr rekonstruira ključne detalje procesa instaliranja Ivana Turudića za glavnog državnog odvjetnika i otkriva kako ‘slučaj Turudić’ prerasta u ‘slučaj Plenković’ i formira ozbiljnu političku krizu Andreja Plenkovića i njegovog HDZ-a. Tomu su značajno pridonijela otkrića medija i ekskluzivne informacije čije osvjetljavanje Plenković nastoji kriminalizirati
Nije bilo nikakve sumnje da će HDZ-ova saborska većina, potpomognuta manjinskim i nominalno neovisnim ‘žetončićima’, izglasati suca Visokog kaznenog suca Ivana Turudića na mjesto glavnog tužitelja Hrvatske, koje će biti upražnjeno istekom mandata Zlate Hrvoj Šipek.
Saslušanje pred saborskim Odborom za pravosuđe održano je ‘reda radi’, jer to nalaže procedura, ali je na svjetlo iznijelo i neke kontroverze koje će pridonijeti dodatnoj komplikaciji kompletnog procesa njegova imenovanja. Već tada Turudić je izgovorio nekoliko neistina, odgovarajući na pitanja oporbenih zastupnika.
Za potrebe HDZ-ove političke predstave za javnost na Odboru su prošla sva četiri kandidata, unatoč Turudićevim lažima koje bi ga u svakoj ozbiljnoj proceduri morale diskvalificirati, te unatoč neuvjerljivom nastupu većine ostalih kandidata, koji su uključujući i nekoliko doista bizarnih izgovorenih ‘bisera’.
Plenkovićev “ocjenjivački sud”
Uslijedila je jednoglasna odluka sedmeročlanog ministarskog ad hoc stvorenog ‘ocjenjivačkog suda’, koji je odabrao i kojim je upravljao premijer, da je Ivan Turudić nedvojbeno najbolji kandidat od četvorice.
U ministarskoj ekipi koja je, bez ikakvog propitivanja, ‘odradila’ nalog Andreja Plenkovića bio je i ministar pravosuđa Ivan Malenica. Niti njemu očito nije bilo ništa sumnjivo ili, prije će biti, nije mu smjelo biti ništa sumnjivo, u činjenici da je Ivan Turudić tako glatko dobio ‘zeleno svjetlo’ Vlade.
A čovjek na toj funkciji morao bi znati da je sudac Ivan Turudić ispunio najmanje jedan uvjet za pokretanje stegovnog postupka pred Državnim sudbenim vijećem (DSV). Zbog sumnje u nanošenje štete ugledu suda ili sudačke dužnosti. Utvrdi li DSV da je to doista tako, Turudić bi čak mogao biti razriješen sudačke dužnosti. Što bi ga u tom slučaju svakako trebalo diskvalificirati kao ozbiljnog kandidata za šefa DORH-a.
Pilatovsko pranje ruku i zakašnjele prijave
‘Kandidaturu’ za otvaranje stegovnog postupka pred DSV-om Turudić je poodavna istaknuo svojim kontaktima sa Zlatkom Mamićem i Josipom Pleslić (tada Rimac) u vrijeme i na način suprotan strogim pravilima dopuštenog ponašanja suca. Ali novost je da pred saborskim odborom za pravosuđe nije govorio istinu o pravoj prirodi svojih odnosa s Josipom Pleslić, što su jasno pokazale poruke koje su njih dvoje razmjenjivali, koje su dospjele u javnost.
Ministar pravosuđa je jedna od tri osobe koje su, zbog saznanja o Turudićevom ponašanju, ne samo mogle nego i morale podnijeti DSV-u prijavu, tražeći pokretanje stegovnog postupka.
Druga dvojica su Željko Horvatović, predsjednik Visokog kaznenog suda, čiji je sudac u tom trenutku još uvijek Ivan Turudić, te Radoslav Dobronić, predsjednik Vrhovnog suda. Na kraju je Dobronić objavio da je odlučio sakupiti relevantne dokaze za pripremu moguće prijave. Potom mu se pridružio i Horvatović. Legitimno, ali neopravdano kasno ipak su podnijeli prijavu.
Shvativši da je čitava priča otišla predaleko, s nedopustivim zakašnjenjem, i očito rukovođeni procjenom političke oportunosti, javili su se i iz Hrvatske udruge sudaca (HUS). Najprije da bi nemušto izbjegli bilo što konkretnije i reći, a nekoliko dana kasnije ‘qopravši ruke’ tvrdnjom da Ivan Turudić nije član HUS-a.
“Reduciranim izričajima” Plenković pokušava spasiti premijersku poziciju
Kako se moglo i pretpostaviti, ruke HDZ-ovaca i njihovih pomagača u Saboru presudile su da Ivan Turudić bude izglasan za novog glavnog državnog tužitelja, unatoč žestokom verbalnom otporu oporbe.
S obzirom na ozbiljnost novih saznanja oko Ivana Turudića, njegov ključni zagovornik, premijer Andrej Plenković u obranu instaliranja Turudića na čelo DORH-a krenuo je svim sredstvima. Čime ‘slučaj Turudić pretvara u ‘slučaj Plenković’.
Premijer i šef HDZ-a to je činio i još uvijek čini ne zbog toga što je izgubio politički instinkt nego zbog toga što, pritjeran uza zid, mora spašavati vlastitu političku poziciju.
Ali pritom, pokušavajući prikazati Turudićeve laži kao ‘reducirani izričaj, potpuno se zapleo u klupko vlastitih laži. Između ostaloga nevjerojatnim ‘objašnjenjem’ da Turudić nije učinio ništa loše, sadržajem i timingom dopisivanja s Josipom Rimac te razgovorom u autu pod okriljem noći sa Zdravkom Mamićem, u vrijeme dok su i Rimac i Mamić bili pod istragom.
Gaf do gafa, laž do laži
Još je neprimjerenije to što je Turudićevu nevinost Plenković naumio dokazati izjavom da je pitao Turudića je li ovaj učinio nešto neprikladno za suca, a Turudić mu je odgovorio da nije!? Jednako je bizarna Plenkovićeva logička konstrukcija prema kojoj Turudić nije za HDZ ‘naš dečko’ jer je na zatvorsku kaznu osudio Ivu Sanadera, bivšeg premijera i predsjednika HDZ-a koji je Turudiću tepao da je ‘naš dečko’.
Ivan Turudić zaista je poslao Ivu Sanadera u zatvor, ali kad je Sanader već bio bivši u svakom pogledu, dakle ‘politički mrtvac’. K tome, suđenje Sanaderu jedno je od onih, politički najvažnijih, koje je Ivan Turudić dodijelio samome sebi kao predsjednik zagrebačkog Županijskog suda. A to je suspektno iz više razloga pa je i suđenje Sanaderu u tom kontekstu prije minus nego plus u Turudićevom sudačkom habitusu.
Još veći gaf napravio je premijer Plenković, braneći Turudića, a zapravo sebe, nedosljednim reakcijama, koje su uključivale i potpuno ‘posvađane’ teze, na tvrdnju predsjednika države Zorana Milanovića da je Turudić, kao kandidat za šefa DORH-a, morao proći sigurnosnu provjeru koja uopće nije provedena.
Plenković je najprije tvrdio jedno pa drugo, a na kraju da sigurnosna provjera nije bila potrebna jer je Turudić u prošlosti kao sudac više puta prošao sigurnosne provjere, što je notorna neistina iz najmanje dva razloga. Prvi je razlog što je, kao novi u sustavu državnog odvjetništva, dosadašnji sudac Turudić morao biti sigurnosno provjeren, na što je i pristao svojim potpisom bez kojega uostalom njegova kandidatura ne bi bila valjana i morala bi biti odbijena.
Drugi je razlog što bi, čak i da je dosad bio dio državnoodvjetničkog tima i da mu nije istekao rok važenja prethodne sigurnosne provjere, Ivan Turudić nužno morao biti podvrgnut novoj sigurnosnoj provjeri jer se u međuvremenu pojavila nova okolnost. I to ne bilo kakva nova okolnost nego sumnja u mogućnost tako velikog ‘zastranjenja’ suca Turudića zbog koje su u DORH-u, kojem bi on sada trebao biti na čelu, ozbiljno razmišljali protiv Turudića pokrenuti istragu.
Pucanj u EPPO i zašto Turudić misli da se spasio
Stoga ne čudi što je Ivan Turudić u prvom javnom istupu nakon izbora na mjesto šefa DORH-a izjavio da se osjeća fantastično. Računajući da je spasio i sebe i svog ‘pokrovitelja iz nužde’. Štoviše, išao je tako daleko da je, komentirajući pojavljivanje u javnosti po njega inkriminirajuće prepiske s Josipom Pleslić (tada Rimac) pledirao na primjenu rigidnog „Lex AP“ i prije nego li je taj novi članak Kaznenog zakona usvojen.
Uz to je, u očitom adrenalinskom šoku, izjavio da je upitno je li Hrvatska trebala dopustiti otvaranje Ureda Europskog javnog tužitelja u Zagrebu, lažući da takvog ureda nema u mnogim zemljama EU-a. A istina je da ga nema u samo pet od 27 zemalja, uključujući u Mađarsku i Poljsku, države u kojima su tako odlučili notorno autokratski režimi.
Kako Turudić uopće može biti kandidat, a nije prošao sigurnosnu provjeru?
Razvojem situacije javili su se još neki akteri koji su to morali učiniti na samom početku ove pravosudno-političke ‘sapunice’. Posebno je skandalozno ponašanje Željke Mostečak, predsjednice Državnoodvjetničkog vijeća koja je istovremeno kao zamjenica zamjenice Glavnog državnog odvjetnika ovlaštena obavljati dužnost ravnateljice Ureda za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminaliteta (USKOK). I ona, je kao tužiteljica, sudjelovala u procesu protiv Ive Sanadera pa je, po logici Andreja Plenković, HDZ nikako ne bi nikako mogao smatrati ‘svojom’.
No, to gospođu Mostečak nije spriječilo da, pokušavajući demantirati demantirati otkriće Nacionala da je upravo ona bila ta koja je nezakonito spriječila sigurnosnu provjeru Ivana Turudića, javno pokaže da ne može razumjeti što piše u Zakonu o Državnoodvjetničkom vijeću na čijem je čelu, ili se pravi da ne razumije.
Sukladno stavku 7. 58. članka tog zakona, tek na temelju izvješća nadležne sigurnosno-obavještajne agencije o rezultatu sigurnosne provjere Vijeće je moglo donijeti ocjenu o postojanju ili nepostojanju sigurnosnih zapreka za svakog kandidata. Ta ocjena trebala je prethoditi procjeni državnoodvjetničkog vijeća da su svi kandidati ispunili sve uvjete za imenovanje, pa je tek tada popis takvih kandidata trebao otići na odlučivanje premijeru. Pa je ključno pitanje kako je uopće Turudić proglašen osobom koja može biti odabrana za glavnog državnog odvjetnika, ako u kontekstu ovog postupka također nije prošao sigurnosnu provjeru.
Prosvjedni skup mogao bi uspjeti, ali…
I to je razlog zašto je Državnoodvjetničko vijeće prekršilo zakon u ovom postupku. Što je i premijera Plenkovića odvelo s druge strane zakona u ovoj situaciji. Jer je za imenovanje na funkciju glavnog državnog odvjetnika Saboru predložio kandidata koji je, kako je Željka Mostečak izjavila ovaj tjedan, morao ponovo proći sigurnosnu provjeru. A nije. I to je također potvrdila ovaj tjedan.
Tako se problematična grudica koju je Andrej Plenković namjerio uništiti laganim udarcem vrhom cipele pretvorila u lavinu multipliciranih problema za šefa HDZ-a, premijera i neupitnog vladara Hrvatske. Prosvjedni skup zbog izbora Ivana Turudića za šefa DORH-a, koji je zapravo ‘silovanjem demokracije’ pretvoren u partijsko instaliranje, najavljen je za ovu subotu, 17. veljače.
Prosvjed je sazvan na Markovu trgu, mjestu simboličnom na više razina, a najviše po tome što je zabranom masovnih prosvjeda na tom mjestu započelo otvoreno iživljavanje Andreja Plenkovića nad političkim oponentima i svim građanima Hrvatske.
No, s hrvatskom oporbom nikad ne znaš na čemu si. Nakon što su očekivano nadglasani u odlučivanju o izboru Ivana Turudića za šefa DORH-a vladajuća većina odbila je i zahtjev oporbenjaka za održavanjem tematske sjednice o izboru glavnog državnog odvjetnika. To bi mogao biti i posljednji zajednički nastup najvećih oporbenih stranaka u ovoj priči, jer su se Most i Možemo uspjeli oko prosvjeda posvađati i prije nego li je održan.
Komentari