KRAH SISAČKIH METALURGA: Ne bi propali da su radili u Srbiji

Autor:

11.06.2010., Sisak - CMC Zeljezara Sisak. Radnici na lijevanju zeljeza. 
Photo: Tomislav Miletic/PIXSELL

Tomislav Miletic/PIXSELL

Objavljeno u Nacionalu br. 840, 2011-12-20

Vlada Jadranke Kosor nikada se nije sastala s CMC-jem kako bi olakšala milijunska ulaganja u željezaru, a čini se i da ministar Đuro Popijač godinu dana nije znao da američki partner ima poslovnih problema jer nije reagirao

“Kriza poput one koja nas je pogodila prošle godine u industriji čelika ne pamti se već desetljećima. Diljem svijeta tvrtke iz naše branše su propadale, a mi smo bili usred goleme investicije u nove proizvodne kapacitete. U takvim okolnostim tražili smo od Vlade pomoć, predlagali da nam sufinancira jedan neradni dan za radnike ili oprosti dio golemih parafiskalnih nameta, no svi su naši prijedlozi odbijeni. Pomogao nam je jedino Grad Sisak, koji nam je oprostio dio duga za komunalnu naknadu. Žalosno je da u vrhu ove države nema volje da se pomogne tvrtkama koje su uspješne i koje imaju budućnost, nego tvrtka mora propasti da se država za nju zainteresira. Mi poslujemo čisto, plaćamo tržišnu cijenu električne energije i plina, unatoč apsurdnoj situaciji da je u Hrvatskoj, nasuprot ostalim europskim državama, plin za industriju skuplji nego za građane, premda smo među najvećim potrošačima. Samo za parafiskalne namete prošle smo godine platili sedam milijuna kuna, iznos za koji bi mnoge tvrtke bile sretne da im je ukupni prihod. Uredno plaćamo i sve ostale poreze, davanja, zapošljavamo tisuću ljudi i još gotovo sve što proizvedemo izvozimo. Ako takva tvrtka našoj državi nije zanimljiva i ako ona ne zaslužuje pomoć kad je zbog događaja na stranim tržištima u privremenoj krizi, industrija u Hrvatskoj možda zaista i nema budućnosti”, rekao je autoru ovog članka u lipnju prošle godine Paško Vela, tadašnji direktor sisačke željezare, ogorčen odnosom države prema tvrtki koju je vodio.

Tek nekoliko dana ranije u željezari je održano svečano otvorenje nove čeličane u koju je vlasnik tvrtke, američka kompanija CMC, uložio više od 65 milijuna američkih dolara. Iako su bili pozvani, na svečanost nisu došli ni predsjednik, ni premijerka, ni itko od ministara. Razlog: bio je Dan oružanih snaga, a premijerka i njezini ministri polagali su vijence na Mirogoju, a potom gledali vojni mimohod u Karlovcu.

“A MOŽDA DA IZGRADITE kakav spomenik poginulima, premijerka će vam onda sigurno doći”, predložio sam Veli da šalom razbijem sumornu atmosferu u kojoj se intervju vodio. Nisam uspio. Nakon što je kratko odgovorio na moja pitanja, ljubazno me otpravio iz ureda. Četiri mjeseca kasnije Paško Vela podnio je ostavku, a tek 16 mjeseci nakon što je u Nacionalu objavljena priča o novom uzletu sisačke željezare, američki vlasnici objavili su da se povlače iz Hrvatske. “Nema dileme da će se pronaći novi partneri i ni Željezara Sisak ni radna mjesta neće doći u pitanje”, izjavio je sad već bivši ministar gospodarstva Đuro Popijač 8. listopada. Dva mjeseca kasnije željezara je zatvorena, 916 radnika dobilo je otkaze, a Popijač je izjavio da je “država učinila sve da pronađe novog kupca za željezaru, ali, nažalost, nije uspjela”. Tako je i službeno propala najveća američka investicija u Hrvatskoj, a državu napustio vjerojatno najkvalitetniji strani ulagač u industriju u proteklih 20 godina. Je li se taj scenarij mogao izbjeći? Jesu li radna mjesta u Sisku mogla biti spašena i koliko je poslovno okruženje u Hrvatskoj uopće loše, ako je CMC odlučio da mu je isplativije zatvoriti pogon u koji je u posljednje tri godine uloženo više od milijardu kuna, nego nastaviti rad? Američka kompanija željezaru je kupila 2007. kao jedini ponuđač na natječaju Hrvatskog fonda za privatizaciju, nakon što su se godinama prije toga ruske tvrtke Truboimpex i Mečelj naprasno povukle iz vlasništva. Amerikanci su za željezaru platili 37 milijuna kuna za dionice tvrtke, preuzeli sve dugove koji su iznosili oko 250 milijuna kuna i obvezali se da će u idućih pet godina u razvoj poslovanja uložiti daljnjih 517 milijuna kuna, a tri godine zadržati sve zaposlene. Zaposlene su zadržali, no umjesto 517 milijuna investirali su više od milijardu kuna. Povećani su kapaciteti proizvodnje bešavnih cijevi – glavnog CMC-ova proizvoda, pa je željezara sredinom 2010. prvi put nakon 20 godina proizvodila “na tri žile” – radile su sve tri proizvodne linije. Oko 97 posto proizvodnje, vrijednosti oko 100 milijuna američkih dolara godišnje, plasiralo se na strana tržišta, čime je tvrtka spadala u krug dvadeset najvećih hrvatskih izvoznika. Svi uvjeti iz kolektivnog ugovora prema radnicima su poštivani, drastično je smanjen broj ozljeda na radu, a američki vlasnici uložili su i 10 milijuna dolara u gradnju postrojenja za pročišćavanje otpadnih plinova.

ODLAZAK CMC-A golem je udarac za hrvatsko gospodarstvo, posebno za metalurški sektor koji je sad većim dijelom u rukama Petra Pripuza, koji uz svoju tvrtku za reciklažu metala CIOS posjeduje ljevaonicu čelika u Sisku i Željezaru Split. Ipak, Pripuz se ne veseli odlasku Amerikanaca, upravo suprotno: “Oni su nam bili najveći domaći i ukupno treći najveći kupac za staro željezo. Takve poslovne partnere može se samo poželjeti. Sve su dogovore poštivali, plaćali točno u dan. Užasno mi je žao što odlaze, jer u Hrvatskoj nema puno tako kvalitetnih stranih ulagača. Znam da su planirali ulaganje u novu valjaonicu cijevi, no očito su u ovom trenutku prosudili da im se to ne isplati. Ipak, sve što su izgradili ostaje ovdje, pa vjerujem da će se ipak prije ili kasnije naći novi kupac”, kaže Pripuz uz zaključak da on sam nije zainteresiran za preuzimanje željezare. Ipak, je li Vlada mogla učiniti nešto da te CMC-ove planirane investicije postanu isplative? Vjerojatno jest, no ključni uvjet za to bio je da netko iz Vlade uopće pristane na sastanak sa predstavnicima CMC-a. U kompaniji su mjesecima uzalud tražili sastanak s predstavnicima Ministarstva gospodarstva i HEPa, pokušavajući dogovoriti nižu cijenu električne energije, iako neke druge tvrtke, poput šibenskog TLM-a, takav dogovor imaju već godinama. I niz drugih zahtjeva CMC-a je odbijen. Kad je Vlada 2009. osnovala jamstveni fond za financijsku pomoć gospodarstvu, uvjet za dobivanje pomoći bilo je to da je tvrtka poslovala pozitivno prije 1. srpnja 2008. Iz CMC-a su tražili da im se odobri iznimka od tog pravila jer su njihovi gubici bili posljedica lošeg poslovanja još dok je država bila vlasnik željezare pa su zbog svojih golemih ulaganja zaslužili državnu pomoć. Zahtjev je odbijen. Minisitru Popijaču i njegovim kolegama vjeroajtno nije bilo ni nakraj pameti da bi netko mogao napustiti pogon u koji je uložio više od 200 milijuna dolara, no trebali su bolje pratiti korporacijske vijesti iz SAD-a.

CMC je početkom ove godine doživio znatan pad profita, što je rezultiralo padom vrijednosti dionica na newyorškoj burzi i nezadovoljstvom dioničara. Imenovana je nova uprava i pokrenuta izrada plana restrukturiranja. Otprilike u isto vrijeme u američkim poslovnim krugovima pojavile su se glasine da bi CMC mogao postati meta neprijateljskog preuzimanja poznatog burzovnog špekulanta Carla Icahna. Te glasine bile su dodatni pritisak na upravu da izradi vjerodostojan plan restrukturiranja koji bi predočila ulagačima, a kako su se odlučili na smanjenje troškova, zatvaranje pojedinih proizvodnih lokacija bilo je logično rješenje. Problem Siska bila je zastarjela valjaonica cijevi u kojoj su neki strojevi montirani još 1938. Ocijenjeno je da modernizacija u ovom trenutku nije isplativa pa je donesena odluka o zatvaranju i prodaji.

JE LI VLADA to mogla spriječiti? Kad je odluka bila donesena, već je bilo prekasno, no da je epilog mogao biti i drukčiji, pokazuje i situacija u Poljskoj, gdje CMC ima drugu svoju europsku željezaru. U istom planu gdje je predviđeno zatvaranje pogona u Sisku odlučeno je i da se uloži u povećanje proizvodnih kapaciteta u Poljskoj, gdje su “tržišne i regulatorne okolnosti povoljne”, kako se navodi u izvješću. Te okolnosti u Hrvatskoj očito nisu bile takve, a Vlada nije učinila ništa da ih poboljša. A mogla je. Goleme probleme u poslovanju već mjesecima ima i željezara u Smederevu u Srbiji, koju je još 2003. kupila velika američka kompanija US Steel. Budući da su u kompaniji najavili moguće povlačenje iz Srbije, gradonačelnik Smedereva Predrag Umičević gotovo je potpuno ukinuo sva davanja željezare lokalnoj zajednici, dok je vlada najavila donošenje zakona kojim će se US Steelu omogućiti beskamatna odgoda plaćanja obveza državi. To sve možda neće biti dovoljno da očuva proizvodnju u Smederevu, ali tamošnji političari barem će moći s pravom reći da su pokušali pomoći investitorima. Može li to reći bivša hrvatska vlada? Premijerka Jadranka Kosor više je puta izjavila da hrvatski političari više neće ići po mišljenje u Beograd. Za sudbinu 916 radnika sisačke željezare bilo bi bolje da je ipak potražila savjet u srbijanskoj prijestolnici.

Komentari

Morate biti ulogirani da biste dodali komentar.