“Moj otac je 1945. godine kao okupator stigao u Sarajevo iz Italije. Poslali su ga nadređeni, jer je na biciklu pokušavao da pobjegne iz svoje zemlje. Po kazni je došao u ratom zahvaćenu Jugoslaviju. U Sarajevu je upoznao moju majku Bahriju i tu je i ostao. Otac je u Italiji imao ženu s kojom se vjenčao veoma mlad, ali ju je, iako je bila u drugom stanju, ostavio zbog moje majke, tako da u Italiji imam polusestru Danijelu, koja je dvije godine starija od mene. Kako je moj otac znao samo talijanski, dok sam odrastao, pjevao mi je njihove pjesme, a majka mi je pjevala sevdalinke dok je sređivala stan ili prala prozore. Izgleda da sam se tada zarazio objema vrstama muzike, jer mi danas kada pjevam mnogi kažu da u mojoj muzici ima i talijanske kancone i naših sevdalinki.”

Upisan je u anale jugoslavenske i post-jugoslavenske popularne glazbe. Njegovo sonantno ime je Kemal Monteno. Rođen u gradu pod Trebevićem 17. rujna 1948. godine, te je još za života postao njegov zaštitni znak. Napustiti Sarajevo nije htio ni teških ratnih godina, ali je posljednje godine života ipak dao Zagrebu. Tu je i umro početkom 2015. godine.

Monteno je posebno bio uspješan kao kantautor. Skladao je velik broj pjesama za sebe i druge, nikad štedeći na nježnim riječima i raskošnim tonovima. Bio je prijatelj Arsenu Dediću i Gabi Novak, Davorinu Popoviću (Indexi), Terezi Kesoviji i Zdravku Čoliću. Svakome od njih napisao je glazbu i/ili tekst za barem jedan hit. Najpoznatijih su “Pamtim samo sretne dane”, “Bacila je sve niz rijeku”, “Moja posljednja i prva ljubavi” i “Gori vatra”. Uspomenu na Kemala pjevača, uz nezaboravne poratne duete, najvjernije čuvaju njegove antologijske pjesme iz 70-ih – “Jedne noći u Decembru“, “Nije htjela”, “Sarajevo, ljubavi moja….”