Kako je u Splitu zablistao ‘zločesti dečko’ hrvatskog nogometa

Marko Livaja imao je samo 16 godina kada je potpisao za Inter iz Milana. Nakon lutanja po europskim klubovima s različitim uspjehom, vratio se u Hajduk i zaslužio poziv u reprezentaciju

Marku Livaji, danas 27-godišnjem napadaču splitskog Hajduka, stvari u karijeri, po svemu sudeći, napokon su se dobro posložile. Nakon točno deset godina izbivanja vratio se u rodni klub i odmah zablistao, u rodnom gradu – na omiljenom kupalištu, gdje ćete redovito na njega naletjeti u ležernom ispijanju kave ili partiji malog nogometa u danima bez utakmica – već je dobio i svoj veliki mural, a vraća se napokon i u svoju reprezentaciju. Poziv Zlatka Dalića malo koga je iznenadio: u samo nekoliko mjeseci Livaja se pokazao kao najkorisniji igrač i temeljac novog, rekonstruiranog i zasad poprilično stabilnog i zanimljivog Hajduka, ali i kao jedan od najbolje ocijenjenih igrača domaće nogometne lige.

„Drago mi je što je izbornik prepoznao moj trud u Hajduku proteklih mjeseci, nadam se da ću uzvratiti na njegovo povjerenje i nastaviti igrati u reprezentaciji kao i u Hajduku“, njegova je prva kurtoazna reakcija. Nešto ranije bio je otvoreniji, spuštenog garda: „Bio bih najponosniji kada bih igrao ovdje, pred svojom publikom“, kazao je, upitan za mogućnost da jedna od prvih njegovih povratničkih utakmica za reprezentaciju bude upravo na Poljudu.

Livaja danas odaje dojam smirenog, posve fokusiranog nogometaša kojega je i na terenu i izvan njega gotovo nemoguće izbaciti iz takta. Poznavatelji prilika u znatiželji podižu obrve, sportski novinari užurbano kopaju po različitim igračkim biografijama i traže preobrazbe s kojima bi ovo mogli usporediti, a Hajdukovi navijači naočigled guštaju i mole se nebesima da idila potraje i da održi svoj status koji bi se – barem trenutno – mogao usporediti s onim koji su uživali Baka Slišković, Milan Rapajić ili Senijad Ibričić. Split i Dalmacija hektična su i impulzivna sredina u kojoj je relativno lako doseći zvijezde, no još je lakše, često i neopravdano, u vrlo kratkom vremenu doživjeti brutalno spuštanje, pa i poniženje. Treba biti iskren i reći da toga zasad nema na vidiku, makar zrnce sumnje uvijek postoji. Mora ga biti.

U Splitu je početkom kolovoza, na zidu betonskog terena sa skalinom, otkriven mural posvećen Livaji, iscrtali su ga pripadnici Torcide. PHOTO: Ivo Cagalj/PIXSELL

Jer premda je talenta posjedovao u izobilju, Marko Livaja nije oduvijek bio vrijedan i skroman, samozatajan i discipliniran, nekonfliktan nogometaš kakav je danas. Dapače, još od ranih dana mediji su mu znali nadjenuti titulu „zločestog dečka hrvatskog nogometa“, opravdano ili neopravdano mu pripisati različite incidente, njegovom prgavom naravi objašnjavati česta seljakanja od kluba do kluba i nespornu činjenicu da zapravo nikada nije ostvario svoj raskošni nogometni potencijal, barem zasad. Kako to u nogometu obično biva, pola svih priča najbolje je odmah baciti u vodu – no pola zvuči itekako uvjerljivo.

Nogometnu karijeru započeo je u omladinskim uzrastima GOŠK-a iz rodnih Kaštela, potom u Omladincu iz Vranjica, a 2008. godine kao jedva petnaestogodišnjak prelazi u splitski Hajduk. No tu se ne zadržava dugo: već dvije godine kasnije, s tek šest seniorskih nastupa u prijateljskim utakmicama i jednim pogotkom, za 200 tisuća eura kupuje ga moćni milanski Inter. Zovu velike scene bilo se teško odazvati, a i Hajduk u to doba nije bio previše moćan da zadrži svoje talente pa nije pomogao ni veliki transparent koji su navijači razvili na juniorskoj utakmici splitskog kluba. Ondje je stajala parafraza pjesme Miše Kovača: „Marko Livaja, ostani, tu je tvoja mati!“ Navijačke akcije, pokazat će se desetak godina kasnije, uopće nisu toliko bezazlene i besmislene – samo, eto, ova konkretna akcija nije uspjela.

Premda izuzetno talentiran Marko Livaja dugo nije smirio temperament kako bi postao vrijedan, samozatajan i discipliniran nogometaš

U Interu se ipak nije dugo skrasio: poslan je na posudbu u švicarski Lugano, potom ponovno posuđen Ceseni i za nju paralelno nastupa za juniorsku i seniorsku momčad, a u siječnju 2012. započinje njegova druga epizoda u milanskom klubu, tada već u dosta kaotičnom stanju. Rijetko nastupa u Serie A i prikuplja šest utakmica, ali puno više šanse dobiva u europskim utakmicama. Sudbina će htjeti da svoj prvi europski nastup upiše upravo na Poljudu, u posljednjim trenucima utakmice u kojoj je Inter pobijedio Hajduk s 3:0. Dočekali su ga zvižduci. „Ovo mi je bila prva utakmica za Inter, sretan sam što smo pobijedili u mom debiju. Žao mi je što sam ušao kod 0:3, nadao sam se da će rezultat biti manji, da Hajduk neće ovako teško izgubiti“, kazao je novinarima i potom se osvrnuo na doček: „Očekivao sam to. Sve je oko mog dolaska bilo napumpano. Ne želim se opterećivati, navijam za Hajduk, nikome ne zamjeram ništa. Jednom ću i ja reći sve o svom odlasku iz Splita.“

U toj sezoni biva najbolji Interov napadač u skupinama europskog natjecanja, s četiri gola u šest utakmica, no već u siječnju 2013. godine ipak biva posuđen Atalanti. Prva dva gola postiže u utakmici protiv Rome, od navijača biva proglašen „čovjekom mjeseca“, ali u dva navrata biva i izbačen iz sastava zbog kršenja discipline. Navodno se sukobljava sa suigračima i trenerima, a na jednom treningu šakom u glavu udara suigrača Ivana Radovanovića. „Unio mi se u lice nakon jednog duela. Pokušao sam se odmaknuti, ali on me udario šakom u glavu. Sreća da sam bio okrenut leđima. Mogao mi je slomiti nos. Takvima nije mjesto u nogometu. Prihvatio sam ga, vozio na treninge iako živim na drugom kraju grada… Rekao sam mu da se smiri i koncentrira na igru jer ima sjajne nogometne kvalitete, ali me razočarao karakterno. Smijao mi se dok sam krvavog lica išao u ambulantu“, posvjedočio je Radovanović. Talijanski mediji pisali su i o navodnoj tučnjavi s trenerom Stefanom Colantuonom, što je ovaj demantirao, ali kazao da igraču želi sve najbolje. „Nemam zapravo više što dodati jer ako ćete tražiti da vam sada još nešto kažem, o njegovom sportskom ili privatnom životu, ni enciklopedija ne bi bila dovoljna“, završio je Colantuono izjavom koja je zaintrigirala nogometni svijet.

‘O Livajinu sportskom ili privatnom životu ni enciklopedija ne bi bila dovoljna’, rekao je 2013. Stefano Colantuono, njegov trener iz Atalante

Livaja potom potpisuje petogodišnji ugovor s ruskim Rubinom iz Kazana, koji ga je platio šest milijuna eura i uskoro vratio u Italiju na posudbu u Empoli, zatim odlazi u španjolski Las Palmas, a na koncu na ljeto 2017. godine slijedi prelazak u grčki AEK. Tada nastupa dosad najbolji period njegove karijere. „Tamo sam proveo tri i pol lijepe godine. Triput zaredom smo igrali finale kupa, osvojili smo prvenstvo nakon 24 godine, igrali smo Europu. Izvukli smo maksimum s momčadi koju smo imali. Mislim da nismo bili kvalitetniji od PAOK-a i Olympiakosa, ali pokazali smo se na terenu. Imam tamo dosta prijatelja, lijepe uspomene me vežu za Grčku. Pronašao sam kontinuitet, to mi je nedostajalo u početku karijere. Kada mlad igraš u nekoj ozbiljnoj ligi, nemaš tu puno šansi. Imaš dvije-tri prilike i ako ih ne iskoristiš, sve se promijeni. Ili imaš sreće ili je nemaš, to je bio moj najveći problem. Nisam to mogao podnijeti. Ali bilo je tu i mojih grešaka, nekih trenerskih grešaka. No ne krivim nikoga“, izjavio je Livaja u kolovozu ove godine.

S AEK-om je potpisao do ljeta 2021. godine uz otkupnu klauzulu od 10 milijuna eura, uprava kluba redovito odbija ponude ispod tog iznosa, a uoči isteka ugovora odbija potpisati novi jer je shvatio da ipak nije u ozbiljnim planovima. Dolazi na posudbu u Hajduk i u finišu sezone izvlači rezultat, a potom slijedi višetjedna neizvjesnost oko dugoročne suradnje. Dok grčki navijači gotovo pa divljaju po društvenim mrežama, turski i arapski klubovi licitiraju ponudama za ovog slobodnog igrača, diljem Dalmacije – ali i u Zagrebu, recimo – pojavljuju se natpisi s tekstom #livajaostani. Neobična kampanja rezultirala je potpisivanjem trogodišnjeg ugovora objavljenog romantičnim Hajdukovim videom koji završava porukom #livajaostaje te općom euforijom među navijačima. Ova akcija im je uspjela.

Iznimno talentiran, Livaja je igrao za sve generacije mlade reprezentacije Hrvatske, da bi ga tek izbornik Dalić pozvao u A reprezentaciju. PHOTO: GETTY IAGES/AP Photo/Gero Breloer

„Potpisao sam za klub u koji sam želio doći“, jednostavno je objasnio i prekinuo sve rasprave o unosnijim ponudama i navodno atraktivnijim klubovima koji su ga željeli. Hajduk je, čini se, za Livaju najatraktivniji: trenutno uživa status nogometnog božanstva, sa suprugom Iris Rajčić dobio je drugo dijete, gušta u svome gradu i prijateljima s kojima se svakodnevno može družiti, katkad zaigra mali nogomet ili baci partiju na „skalini“, betonskom terenu na kupalištu Jadran poznatom po karakterističnoj maloj stepenici točno po sredini. Što je još važnije, nogometno se doima potpuno sazrio: za razliku od doba kada ga je trener Cesene Marco Giampaolo opisao kao „19-godišnjaka s karakterom 30-godišnjaka“, sada odaje potpuno suprotan dojam. Stvari su se, rekli smo, po svemu sudeći napokon dobro posložile, a navijači Hajduka ufaju se samo da sve to potraje.

Dalićev poziv u reprezentaciju doima se kao jedini logičan nastavak ove priče. Na koncu, Marko Livaja igrao je za sve njene uzraste – premda uz mali zastoj, kada se Niko Kovač zakleo da ga više nikada neće pozvati za U-21 selekciju nakon što je eskivirao susret protiv Lihtenštajna. S Nenadom Gračanom odnos se nakratko ipak normalizirao, no potom je i tu nastao konflikt kada se odbio zagrijavati usred jedne utakmice. Na koncu, kada je u grčkom AEK-u napokon smirio glavu, postao najbolji igrač i igrao najbolji nogomet u svom životu, i izbornik Zlatko Dalić napokon ga je pozvao u A-reprezentaciju za susrete protiv Portugala, Španjolske, Engleske i Jordana. Led je probijen, s povratkom u domaću ligu i izvrsnim igrama u posljednjih nekoliko mjeseci sve osim ponovnog poziva bilo bi grijeh i nepravda.

Komentiraj