Kako je hrvatski postao jezik idealan za filozofske književne rasprave

Filozof Bojan Marotti u knjizi ‘Prema domovini misli: Ogledi o hrvatskoj filozofiji od Markovića do Cipre’ obradio je hrvatske filozofe od 19. stoljeća i osnutka katedre filozofije na zagrebačkom sveučilištu do danas

Marijan Cipra, jedan od najvećih hrvatskih filozofa, živio je od 1940. do 2008. U razdoblju između 1989. i 1991. održavao je pomalo nekonvencionalna predavanja, od kojih su ona u zagrebačkom KIC-u bila prilično dobro posjećena. U to ga je doba njegov nekadašnji student Bojan Marotti, doktor filozofije koji je od 1984. zaposlen u Zavodu za povijest i filozofiju znanosti HAZU-a, slučajno susreo u jednoj gostionici. Cipra ga je upitao čime se bavi, a u Marottijevu je odgovoru osjetio određenu brigu i tjeskobu, i to ne samo zbog njegova tadašnjeg bavljenja njemačkim filozofom Martinom Heideggerom nego i zbog nadolazećeg rata. Cipra ga je prekinuo oštro, udario šakom o stol i rekao: “Odbacite svaki strah.” Ljudi su se u gostionici okrenuli prema njihovu stolu, a Marotti je pomislio da bi rečenicom “Odbacite svaki strah” valjalo započeti predavanje iz kakva uvoda u filozofiju.

Osim Marijana Cipre, Bojan Marotti je u nedavno objavljenoj knjizi “Prema domovini misli: Ogledi o hrvatskoj filozofiji od Markovića do Cipre”, u izdanju Hrvatske sveučilišne naklade, obradio filozofe Franju Markovića, Krunu Krstića, Alberta Bazalu, Stanka Hondla, Ivana Supeka, Vanju Sutlića i Bulcsúa Lászla.

Bojan Marotti rođen je 1957. u Zagrebu gdje je završio Klasičnu gimnaziju i na Filozofskom fakultetu diplomirao filozofiju i komparativnu književnost te potom studirao klasičnu filologiju i opću lingvistiku. Bavi se filozofijom jezika, teorijom značenja, općim i poredbenim jezikoslovljem i poviješću filozofije, a posebice poviješću hrvatske filozofije. Objavio je dvije knjige i više znanstvenih i stručnih radova te je predavao na Umjetničkoj akademiji u Osijeku i Međunarodnom sveučilištu Libertas. Prevodi s engleskog, njemačkog, talijanskog, latinskog i grčkog.

Bojan Marotti odgovorio je na pitanje zašto su njegovi ogledi započeti Markovićem i završeni Ciprom:

“Franjo pl. Marković bio je prvi profesor filozofije na obnovljenome Zagrebačkome sveučilištu 1874. godine. Dakako, i prije Markovića filozofiralo se na hrvatskome, primjerice Franjo Rački potkraj četrdesetih i početkom pedesetih godina 19. stoljeća, ali je osnutak katedre bio ključan za daljnji razvoj filozofije u Hrvatskoj. U knjizi se nalaze ogledi u rasponu od Markovića do Marijana Cipre, koji je umro 2008. Budući da se u knjizi ne bavim živim filozofima, Marijan Cipra završetak je luka koji započinje Markovićem. Nekako na sredini između njih dvojice nalazi se Kruno Krstić, iznimno važan, ali u velikoj mjeri neproučen filozof. Ta se trojica filozofa, govoreći u slici, smatraju stupovima, odnosno trima uporištima unutar jedne cjeline, naime unutar hrvatske filozofije koja je pisana hrvatskim jezikom, te utoliko čine njezinu okosnicu. Može se dakle govoriti o dvama lukovima: od Markovića do Krstića, i od Krstića do Cipre.”

‘Za filozofski pristup bitno je to da se s hrvatskom filozofijom, odnosno s hrvatskim filozofima, uđe u dijalog, da oni postanu sastavni dio vlastitoga filozofiranja’

Kako je istaknuo, u knjizi je nastojao pokazati bitnu međusobnu upućenost filozofije i jezika, u ovome slučaju hrvatske filozofije i hrvatskoga jezika. U tom je smislu, dodaje, nastojanje oko “prave” filozofije istodobno i nastojanje oko primjerenoga jezika kojim će se ta filozofija izreći:

“Pri tome se postavlja temeljno pitanje: Je li susret hrvatske filozofije i hrvatskoga jezika uopće moguć? I dalje, ako jest, koji je to i kakav hrvatski jezik sposoban za takav susret? To je ujedno i razlog zašto se ova knjiga bavi samo hrvatskom filozofijom koja je pisana hrvatskim jezikom. Dakako, jedan Petrić ili jedan Bošković o tome uopće nisu razmišljali. Marković je postupao drugačije, premda je mogao pisati njemački. Danas pak svatko tko u filozofiji, i uopće u humanistici, a da prirodoslovlje i ne spominjem, drži do sebe, objavljuje na engleskome, makar jedan dio svojih radova. Pa bi se moglo zamisliti da jednoga dana, recimo oko 2200., ovo što zovem ‘hrvatska filozofija pisana hrvatskim jezikom’ doista postane samo jedan zaokruženi i izdvojeni odsječak u povijesti hrvatske filozofije, u vezi s kojim će se kakav budući hrvatski filozof s čuđenjem, ali i s određenom količinom rezignacije, zapitati: ‘Zar je bilo i takvih čudaka koji su pomislili da bi se moglo filozofirati na hrvatskome?’ Moje je mišljenje dakako posve suprotno, ja mislim da je, nakon grčkoga, upravo hrvatski jezik onaj u koji se filozofija može još jednom nastaniti, na kojem može ponovno progovoriti.”

Marotti je Marijana Cipru upoznao na jesen 1977. na seminaru iz Aristotelove metafizike. Jedan je Marottijev referat pohvalio, a drugi je odslušao bez komentara i prešao na vlastito izlaganje. Nakon seminara pozvao ga je u svoju sobu i pitao koja je zapravo njegova teza. Marotti u knjizi piše da na upit nije umio odgovoriti i da mu je to bila dobra i potrebna lekcija za buduće bavljenje filozofijom koju je srećom dobio dovoljno rano.

Istaknuo je da o Cipri kruži velik broj anegdota i da su neke od njih u službi stvaranja “mita”, ili “urbane legende”, o nekome “osobitome” ili čak “otkačenom” čovjeku. Osobno ne podržava stvaranje takve slike o Cipri i misli da, prije svega, treba čitati sva njegova djela i otvoriti se za njegovu misao.

Odgovorio je na pitanje zašto Cipra nije postao docent i kako danas vidi “slučaj Cipra”, kako je postupanje prema njemu na Filozofskom fakultetu nazvao u knjizi:

“Cipri su nanijeli tešku nepravdu, silno ga povrijedili i život mu pretvorili u pakao, valjda u skladu s krilaticom o ‘bespoštednoj kritici svega postojećega’. Punih šest godina bio je na liječenju, a ni do kraja života nije se u potpunosti oporavio. Umirovljen je kao docent s 51 godinom života. Pa ipak, i usprkos svemu, smogao je snage i napisao još nekoliko izvanrednih tekstova, objavio četiri knjige i preveo nekoliko kapitalnih filozofskih djela, između ostalog znamenitu Schellingovu ‘Filozofiju umjetnosti’. Dakako, Cipra je bio prevelik filozof a da ne bi znao da ovaj svijet nije drugo doli poprište zbivanja nepravde. Cinički bi se moglo primijetiti: ako je to mjerilo vrijednosti filozofiranja, onda je Cipra na razini Sokrata i Spinoze. Onima koji su bili oko njega preostalo je da pokušaju objasniti, ponajprije svatko samomu sebi, što se zapravo dogodilo. Vjera u akademsku zajednicu, kod većine njih, nepovratno je propala. Potonje su godine, na žalost, pokazale da ‘slučaj Cipra’ nije iznimka. Da se takvi slučajevi događaju i danas, i da će se valjda događati, kako bi rekao Cipra, sve do 2100., naime do kolapsa epohe.”

Podcrtao je značaj Cipre kao filozofa navevši samo neke od osobitosti njegova mišljenja :

“Mjesto Marijana Cipre u povijesti hrvatske filozofije, i to ne samo one pisane hrvatskim jezikom, posve je iznimno, sasvim izdvojeno i zapravo jedinstveno. Cipra stoji po strani od velike većine svih hrvatskih filozofa, a može se reći i po strani od velikoga broja europskih novovjekovnih filozofa, recimo od Descartesa do danas. Svojom kritičnošću i izravnošću, a nadasve svojom hrabrošću, Cipra je redovito iznenađivao one koji su ga slušali ili čitali. Nije pri tome vodio računa o ‘okolnostima’. Primjerice, bio je otvoreni protivnik marksizma svake vrste u vremenima kada to nije bilo previše poželjno. Nadalje, svatko tko se želi baviti Ciprinom filozofijom mora se suočiti s jednom činjenicom: Cipra je smatrao da čovjek nije konačno biće, recimo u smislu Platonove predopstojnosti duše. Mi smo, posebice u 20. stoljeću, dospjeli do neke vrste samorazumljivosti da čovjek jest konačno biće. Cipra se tomu suprotstavio. Napokon, otvorio je jedno pitanje s kojim se svatko od nas nerado susreće: Je li moguće iskusiti smrt još za života? To je ono što su Grci nazivali ‘silaskom u Had’, a što Cipra zove ‘mrtvo-bitak’, tj. ona ‘druga strana opstanka’.”

Od filozofa o kojima piše, Bojan Marotti poznavao je i Ivana Supeka, koji je živio od 1915.do 2007. U prvoj polovici osamdesetih godina Marotti se zaposlio u tadašnjem Zavodu za filozofiju znanosti i mira, što ga je vodio Supek. To je, ističe, tada bila oaza snošljivosti u vremenima posvemašnje nesnošljivosti, pri čemu ne misli samo na službenu ideologiju: “Supek nikada nije ništa nametao. Primjerice, iako nisam bio primljen u Zavod da bih se bavio filozofijom jezika, kada je primijetio da me to područje zanima, nikada nije prigovorio što se sve više njime bavim. Kažem, imao sam sreću da sam se tih sivih, olovnih osamdesetih godina, koje su izgledale posve drugačije od onoga kako ih danas prikazuju, dok je umirao socijalizam i skončavala Jugoslavija, našao u okružju u kojem sam mogao smireno raditi. Supek je bio gospodin engleskoga kova, kakvi su tada bili rijetki, a ni danas ih nema baš previše. Tih je godina Supek bio u velikoj nemilosti, posebice nakon što je u inozemstvu objavljen njegov roman ‘Krunski svjedok protiv Hebranga’, zapravo romansirana kronologija slučaja Hebrang. Nevjerojatna količina nevjerojatno besmislenih optužbi sručila se tada na Supeka iz svih mogućih glasila koja su sva, dakako, bila pod nadzorom države. Bio je proglašen, primjerice, ‘ekstremnim ustašom’,’vođom neprijateljske emigracije’, i to od uglednih novinara, od kojih su neki, primjerice, pravili velike karijere devedesetih. Bila je to svojevrsna karikatura rigidnoga diskursa, na koji smo bili navikli, ali ipak nismo mogli povjerovati da se može ići tako daleko. Da, samo lako je danas reći ‘karikatura’: Supeku je bila oduzeta putovnica, ograničeno mu je kretanje, bio je pod stalnom prismotrom tajne policije, a jedino činjenici da je bio poznat u svijetu, i to osobito u anglosaksonskome svijetu, u Engleskoj i u SAD-u, mogao je zahvaliti što nije bio uhićen. Režim se, naime, bojao međunarodnoga skandala.”

Posljednjih je godina života, osobito nakon 2000., Supek sve manje izlazio. Marotti ga je redovito posjećivao u njegovu domu u Rubetićevoj, otprilike jednom u dva do tri tjedna Porazgovarali bi, kaže, o politici, kadšto i o filozofiji, premda o njoj ipak rjeđe. Tih mu je godina znao reći: “Ja Vam, znate, uglavnom samo pišem.”

Kada je riječ o Supeku kao filozofu, naglasio je jednu njegovu osobinu koja u Hrvatskoj, kako kaže, i nije previše česta:

“Između bavljenja znanošću i filozofiranja za Supeka nije postojao nikakav jaz, nikakvo proturječje. Znanost, posebice prirodna znanost, i filozofija za Supeka ne žive u nekakvu neprijateljstvu, u smislu da bi jedna drugu isključivale, ili pak u smislu da bismo se mi morali odlučivati, da bismo morali birati jedno ili drugo područje te stoga jednomu ili drugomu području davati prednost. Znanost i filozofija prirodno proistječu jedna iz druge, one se uzajamno nadovezuju, one – upućene jedna na drugu – zajednički supostoje nastojeći oko istoga. I u tome bismo smislu Supeka mogli nazvati ‘znanstvenim filozofom’, što, s jedne strane, ne treba brkati s ‘filozofom znanosti’, premda je Supek bio i to, ali, s druge strane, ne bi trebalo također pomišljati da se Supekovo filozofiranje može svesti, da se može reducirati samo na stanovit skup prirodoznanstvenih uvida ili pak prirodoznanstvenih istina. To je važan doprinos hrvatskoj filozofiji pisanoj hrvatskim jezikom jer je takav pristup u nas prilično rijedak.”

Krunu Krstića, koji je živio od 1905. do 1987., Bojan Marotti nije poznavao, ali je podijelio pomalo bizarnu podudarnost da je umro na njegov 30. rođendan. Kaže da je taj književnik, prevoditelj, leksikograf, filolog, albanolog, kroatist, erudit i poliglot u nas velikim dijelom nepoznat, a u svakom slučaju nedovoljno istražen filozof. U svojim člancima potkraj tridesetih i u prvoj polovici četrdesetih godina Kruno Krstić je, navodi Marotti, u hrvatskoj filozofiji izvršio jedan obrat, postavivši razmatranje jezika i njegova funkcioniranja kao središnje filozofsko pitanje, čime je jezik, i dosljedno filozofija jezika, dobio stožerno mjesto u cjelokupnome filozofiranju. S obzirom na to da je, ističe Marotti, bio pisac jednoga pravopisa 1941., zajedno s Franjom Ciprom, djedom Marijanovim, i Petrom Guberinom, koji je doduše bio zabranjen u NDH, postao je persona non grata i nakon 1945.

“Krstić se za vrijeme NDH vrlo jasno distancirao od vladajuće ideologije, ali još sredinom tridesetih godina i od marksizma, primjerice u knjižici ‘Kako piše gospodin M. Krleža’, objavljenoj 1935. pod pseudonimom Mark Tween. Nije previše bio sklon ni crkvenim krugovima. A nije previše bio sklon ni toj ‘demokratskoj ideologiji’, kako ju je još onda nazvao. Mi bismo danas rekli – liberalnoj demokraciji. I on je, kao i Marković, smatrao da je povijest hrvatske filozofije sastavni dio filozofiranja. Godine 1945. zamalo je izgubio glavu. Kuriozitet je da je 18 dana bio asistent na Odsjeku za filozofiju u Zagrebu, od 20. travnja do 8. svibnja 1945. Zatim tri godine nije zaposlen, a živio je od korektura. Potom je nešto više od godinu dana radio u zadarskoj ispostavi splitskoga Mesoprometa kao inokorespondent, pa nekoliko mjeseci bez plaće u Državnome arhivu u Zagrebu, da bi ga napokon 1951. Krleža zaposlio u Leksikografskome zavodu – isti onaj Krleža kojega je 16 godina prije tako nemilice oderao u spomenutoj knjižici. Bio je vrlo osebujan čovjek. Nije respektirao nikoga, ni različite vlasti ni autoritete.”

Ivan Supek je zbog svog pisanja o Hebrangu proglašen ‘ekstremnim ustašom’ i ‘vođom neprijateljske emigracije’, a samo zbog straha od međunarodnog skandala nije bio uhićen

Sociolog i filozof Darko Polšek nedavno je napisao otvoreno pismo u kojem je ustvrdio da se jedan zajednički obavezni uvodni kolegij na Filozofskom fakultetu slaže po ključu podobne marksističke literature. Je li hrvatska filozofija i danas pod velikim utjecajem marksizma?

“Na pitanje ima li danas u nas marksizma, odgovor je potvrdan – dakako da ima. Pitanje bi možda moglo biti koliko ga ima i kakva marksizma. Recimo, dijamatovskoga sovjetskoga i jugoslavenskoga vjerojatno ipak nema previše. No onoga praxisovskoga, takozvanog stvaralačkoga, ima na svakome koraku. Tu međutim treba primijetiti nešto: usprkos svemu, i štogod inače mislili o marksizmu, marksizam ipak jest jedna filozofija. Utoliko je teško očekivati da će izumrijeti, tj. da njegovih pristaša više neće biti. Slično je s takozvanim vulgarnim materijalizmom, kakav je rođen u posljednjoj fazi prosvjetiteljstva u Francuskoj u 18. stoljeću. Upravo je tzv. historijski materijalizam redovito kritizirao taj vulgarni materijalizam. To je bilo opće mjesto, na to smo se već bili navikli. A naravno, i niz drugih filozofskih pravaca bio je izrazito kritičan spram vulgarnoga materijalizma. Pa ipak, toga vulgarnoga materijalizma, recimo u obliku određenoga naturalizma, kakav je bio nastao još u drugoj polovici 19. stoljeća, ne samo u Hrvatskoj nego posvuda i u Europi i u svijetu, ima danas možda više nego ikada.”

Bojan Marotti smatra da u Hrvatskoj postoji niz ljudi koji se bave istraživanjem hrvatske filozofije i da to nije upitno:

“A bi li se moglo istraživati više te bi li se moglo ulagati znatnija sredstva u takva istraživanja, na takva je pitanja odgovor unaprijed jasan: naravno da bi moglo i naravno da bi to bilo poželjno. Moj prigovor međutim ide u drugome smjeru. U bavljenjima hrvatskom filozofijom samoj se hrvatskoj filozofiji pristupa kao predmetu, upravo kao predmetu istraživanja, recimo kao što se u arheologiji određeno nalazište, za koje se zna, mora dodatno temeljitije istražiti. To međutim nije filozofski pristup. Za filozofski pristup, ili jednostavno rečeno – za filozofiju, bitno je to da se s hrvatskom filozofijom, odnosno s hrvatskim filozofima, uđe u dijalog, da oni postanu sastavni dio vlastitoga filozofiranja. Time ne mislim da te filozofe, ili nekoga od njih, treba oponašati, ‘skidati’, kako se danas kaže. To ni u kojem slučaju. Ja katkada rabim jedan možda malo nezgodan izraz: treba ih ‘provariti’. To će reći da ih treba uvijek iznova čitati i pročitati, pokušati s njima sumisliti, sutitrati. Premda ćemo neke od njih možda i napustiti, ostaviti ih, recimo, iza sebe, ili pored sebe, i krenuti dalje, određeni trag njihova mišljenja ipak će ostati u nama. I taj će trag bitno pridonijeti izgradnji vlastitoga filozofiranja.”

Komentiraj