Glavni trg robljem uzduž hrvatske obale bio je u luci Drijeva na Neretvi. Trgovci su uglavnom bili stranci (Mlečani, Firentinci, Sicilijanci, Katalonci), ali bilo je i Dubrovčana. Robom se postajalo zarobljavanjem ili prodajom – najčešće od strane obitelji. Nije bilo neuobičajeno da su ljudi čak sami sebe prodavali u ropstvo kako bi osigurali egzistenciju.

Među prvim državama u Europi koje su potakle zabranu takvog nehumanog postupanja bila je Dubrovačka Republika. Dubrovački zakon o zabrani trgovanja robljem od 27. siječnja 1416. godine važan je dokument iz doba renesanse. Katolička Crkva više stoljeća unatrag nastojala je suzbiti takvu trgovinu, ali je ona na području Sredozemlja uvijek iznova oživljavala. Naime, opetovani ratovi s Arapima i Turcima redovno su dovodili ratne zarobljenike kao nove robove. U uvodu dubrovačkog zakona o trgovini robljem stoji da je ona “sramotna, opaka, nečovječna i protiv svake ljudskosti“ te slijedi da “takva trgovina postaje ne mali teret i sramota za našu državu“.

U zaključku Velikog vijeća navodi se: “Stoga određujemo i naređujemo da se od sada nijedan naš građanin i pripadnik, ili stranac, na bilo koji način ne usudi ili osmjeli kupiti ili prodati roba ili ropkinju“. Za svakog roba kojeg bi počinitelj kupio, prodao ili u prodaji posredovao, bila je propisana kazna od šest mjeseci zatvora te novčana kazna od 25 perpera.