Povjesničar Josip Jagić govori kako je, uz mnoštvo suradnika, uredio knjigu ‘Kartografija otpora: Zagreb 1941. – 1945.’ u kojoj se prvi put piše o ilegalnom pokretu u Zagrebu u  doba vladavine Pavelića i NDH

Građani Zagreba imaju priliku detaljno proučiti važan, ali nažalost i zaboravljen dio zagrebačke povijesti. U izdanju Rosa Luxemburg Stiftung Southeast Europe objavljena je knjiga’’ Kartografija otpora: Zagreb 1941.-1945.’’ koja detaljno opisuje partizanski otpor u Zagrebu. Njezin urednik, povjesničar Josip Jagić, kaže da je knjiga posljedica projekta još iz 2015. godine koji je nastao ususret 70. obljetnici oslobođenja grada. „To je išlo ruku pod ruku s obnovom Trnjanskih kresova koji su se održavali još u Jugoslaviji. Ideja je bila rođena iz protesta prema zaboravu koji Zagreb ima prema svom antifašističkom naslijeđu i tradiciji. Do 2015. smo u kontinuitetu imali 25 godina različitih revizionističkih narativa o narodno-oslobodilačkoj borbi. Bavilo se samo njenim spornim momentima kako bi se diskreditirala. Ovo je pokušaj da se upoznamo s našom izbrisanom poviješću. Godine 2015. grupa povjesničara pripremala je urbani seminar s lokalnom organizacijom BLOK uz podršku Mreže antifašistkinja Zagreba. Posljedica tog projekta su bila tri istraživačka priloga nas troje povjesničara. Podigli smo web stranicu kartografija-otpora.org i ona je bila ključni dio projekta gdje na karti Zagreba iz 1944. pokušavamo locirati sve relevantne punktove partizanskog otpora. Od atentata i oružanog otpora do partijskih štamparija i mjesta ustaškog terora. Projekt je ponovno pokrenut 2020. godine. Uspjeli smo proizvesti ovu knjigu i novih  šest priloga te nadopuniti našu web stranicu koja danas sadrži oko 350 točaka otpora“, rekao je Jagić i nadodao da se knjiga može besplatno pročitati na web stranici rosalux.rs.

Jagić kaže da je partizanski otpor od početka bio jako velik i da su se narodnooslobodilačke akcije redovito odvijale. „U knjizi se može vidjeti da postoji snažan kontinuitet između predratnog i ratnog perioda. Ogroman broj ljudi koji se priključuje otporu u prvim danima vezani su uz komunističku partiju prije početka rata. Organizacije koje su bile povezane s partijom, poput sportskih i kulturnih, služile su kao jezgra za okupljanje različitih antifašista. Zagreb je, uz Beograd, bio najveće središte partije neposredno prije rata u Jugoslaviji. Ta mreža koju su imali 1941. bit će temelj njihova prevelikog optimizma što se tiče tijeka rata. Cijelu 1941. godinu karakterizira otpor, poput bombe u Jurišićevoj koja je paralizirala kompletnu telekomunikaciju ustaša, ali i Wehrmachta, s Grčkom. Tu je bio i bombaški napad na ustašku stražu kod Botaničkog vrta te nekoliko atentata na ustaške agente na Trešnjevci. No kad se ustaški režim konsolidirao u kasnu jesen i zimu 1941. godine, on snažno udara na aktivističku mrežu i ta prva inicijalna struktura otpora u gradu je pometena. Tada i Andrija Hebrang pada u zatočeništvo. Nakon tih događanja, Zagreb više nema centralnu ulogu otpora, ali ostaje ključno političko mjesto kako bi se pokazalo da otpora i dalje ima u glavnom gradu te da nije pao.“

No, iako je ustaški teror pokušao suzbiti partizanski otpor, u tome nije uspio. Jagić objašnjava kako su se partizani organizirali u gradu i na koje su ih načine ustaše pokušali spriječiti. „Centralni komitet komunističke partije 1942. osniva povjerenstvo na slobodnom teritoriju u Moslavini. Iz njega šalju instruktora u grad. On je okupljao sve te antifašističke organizacije iz ilegalne mreže otpora i mentorirao ih. U Zagrebu je ustaški režim od početka bio brutalan te se oslanjao na represiju ne bi li zadržao vlast. Već 1943. godine partizani su došli do Markuševca te je ustaški režim u gradu u okruženju. Tada stišću gas na represiju. Za napad na ustašku stražu kod Botaničkog vrta ustaše su javno strijeljale oko 190 ljudi. Uvode i mehanizam javnog vješanja. Jedno od najpoznatijih imena je Bogdan Ogrizović po kojem je u Teslinoj nazvana knjižnica. On je obješen u prosincu 1943. na Maksimirskoj cesti između okretišta Dubrava i zoološkog vrta. Uz njega je obješeno još 18 ljudi.“

Jagić napominje da je Zagreb bio ključno mobilizacijsko mjesto za partizanski pokret i govori u kojim kvartovima je otpor bio najveći. „Zagreb je oduvijek bio logističko središte za partizanski pokret. Iz zgrada se prebacivala municija, štamparski i medicinski materijal. Mnogi ljudi su bili dio otpora tako što su prenosili te materijale. I zbog toga su gubili glave. Zagreb je bio i ključan za mobilizaciju. Važna je bila obavještajno-informativna uloga grada. Dojavljivale su se informacije o različitim ofenzivama. Od važnih kvartova tu je definitivno bitna Trešnjevka. Na trešnjevačkoj remizi je zadnjih mjeseci rata postojala i radio stanica koju je vodila Ljerka Kirac Dulčić. Šest mjeseci je provela na tavanu i preko radio stanice slala informacije povjerenstvu na Moslavini. Trnje je isto bilo užasno važno jer je tamo bila smještena željeznica koja je bila jedna od ključnih dijelova partijske organizacije u gradu. A najveća relejna stanica preko koje se prebacivalo ljude u partizane bila je u Ivanjoj Reki. Vrapče je bilo izuzetno važno. Nažalost, taj dio grada danas ne pamti tu žrtvu. Ali skoro svugdje je postojao otpor.“

Osmi svibnja smatra se danom oslobođenja Zagreba. Jagić je rekao koliko je antifašista dalo život za oslobođenje grada. „Kako je rat prilazio kraju, represija je postajala sve gora. Represija je ustaše održavala na vlasti uz potporu Wehrmachta koji se povlačio iz drugih zemalja. Masovna su vješanja diljem grada. Sedmog svibnja 1945. grad je proglašen slobodnim gradom, no u Zagrebu je još bilo prisutno ustaša. Osmog svibnja partizanske jedinice ulaze u grad i gone ustaše koje se s juga provlače kroz njega. Vode se teške borbe u Vlaškoj i Gračanima koje traju do desetog svibnja. Tu su bili veliki gubici na obje strane. Sveukupno je u gradu Zagrebu od fašizma stradalo preko 19 tisuća njegovih stanovnika. Preko 8 tisuća na strani antifašističkog otpora’’, rekao je Jagić.