Mjesec dana nakon što je postao gradonačelnik Zagreba, Tomislav Tomašević osvaja i vrhove lista popularnosti. Iza sebe ostavlja i predsjednika Milanovića i premijera Plenkovića. Pozitivno o njemu misli natpolovična većina građana (prema Crobarometru 56 posto). Nikada se još nije dogodilo da je prvi čovjek jednog grada tako visoko uzletio.

Premijer će reći da je to očekivano s obzirom na medijsku potporu koju čelnik platforme Možemo! uživa. Gdje bih ja bio da mene mediji podržavaju deset posto kao Tomaševića, veli. Po njemu, u posljednjih dvadeset godina nitko takvu medijsku potporu nije imao. To je Andrej Plenković valjda čuo od vlastitog ćaće. Koji mu je glavni medijski analitičar i koji ga kapacitira pričama o tome da je, jadan, žrtva medijske urote. Premda je premijer vjerojatno medijski najprisutnija osoba. Svojim izjavama i presicama overdozira javnost, što možda i nije baš najpametnija komunikacijska strategija. Jer čega je previše, lako dojadi.

Tvrdnja da je Tomašević medijski mezimac nije točna. Njegovi su prvi potezi na gradonačelničkoj funkciji – smjena prvih ljudi Holdinga bez obećanog raspisivanja javnih natječaja – izloženi žestokoj kritici, s raznih strana. Nešto popularnosti gradonačelnik može zahvaliti i tome što je zvijezda u usponu, dok je premijer zvijezda u silaznoj putanji. Da je i najbolji, nakon pet godina mandata dolazi do zasićenja. Pogotovo ako su rezultati razočaravajući.

Umjesto da krivi medije, premijer bi objašnjenje činjenice da ga je gradonačelnik Zagreba rejtingom pretekao, možda trebao potražiti u njihovim razlikama. Naprimjer: Plenković se skućio u jednoj staroj stranci, Tomašević je svoju sam gradio. Jedan dolazi iz briselskih salona, drugi iz građanskih prosvjeda sa zagrebačkog asfalta. Jedan je politički birokrat, drugi politički aktivist. Jedan bahat, drugi vrlo skroman. Jedan kalkulant, drugi politički idealist. Jedan se vozi u oklopnim limuzinama vrijednim milijun eura, drugi na posao dolazi na biciklu i srezao je zatečeni vozni park gradske uprave na trećinu. Jedan je Zagrepčanima oteo i zatvorio omiljeni prostor Markova trga, zbog sigurnosti Vladine rezidencije, drugome je ulica politička pozornica i gradske prostore vraća građanima. Tomašević je svoju političku karijeru izgradio na otporu klijentelističko-korupcionaškom modelu vlasti pokojnog gradonačelnika Bandića, Plenković je s tom lopovskom jazbinom bio u koaliciji. Koga bi još razlika u popularnosti između njih dvojice mogla začuditi?