JADRANKA FATUR: ‘Tuđman je bio zadovoljan mojim slikama pa je otkupio moje ‘Proglašenje Ustava”

Slikarica Jadranka Fatur, autorica ‘Proglašenja Ustava 22. prosinca 1990.’, slike široke više od četiri metra i visoke više od dva metra koja se nalazi u Saboru, ima izložbu u Galeriji grada Krapine na kojoj su prikazani stariji radovi, ali i oni od 2018. do kolovoza ove godine

Umjetnost se vezuje uz slobodu pa nijednom umjetniku u demokratskom svijetu nije drago kada ga se prozove režimskim. Upravo tako su, kao režimsku umjetnicu, etiketirali slikaricu Jadranku Fatur zbog slike „Proglašenje Ustava 22. prosinca 1990.“ na kojoj je radila tijekom cijele 1999. godine, dok je studiju po kojoj je rađena slika dovršila još 1992. Tijekom rada na slici dobivala je mjesečnu plaću kako bi se mogla samo time baviti, a nakon obavljenog posla dobila je i izdašan honorar. Danas se ta golema slika, široka više od četiri metra i visoka preko dva metra, nalazi u Saboru.

Kada je Jadranka Fatur prije četiri godine imala retrospektivu u MSU-u, slika „Proglašenje Ustava 22. prosinca 1990.“ prikazana je studijom i projekcijom velike slike. Danas, četiri godine nakon te velike izložbe koja je ponovno skrenula pažnju na slikaricu koja je kod nas možda i sinonim za hiperrealizam – iako su taj pravac prigrlili, između ostalih, i Zlatan Vehabović, Martina Grlić, Stjepan Šandrk i Pavle Pavlović – ova autorica ima izložbu u Galeriji grada Krapine, a otvorena je do 14. listopada. Na izložbi u Krapini umjetnica je pokazala stvaralački raspon od akvarela i pastela do slika na platnu, a osim starih djela moguće je vidjeti i radove koji su nastajali od 2018. sve do kolovoza ove godine.

Jadranka Fatur rođena je 1949. u Zagrebu. Studij slikarstva završila je 1974. na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu u klasi Miljenka Stančića. Bila je stipendistica francuske vlade na sveučilištu École nationale supérieure des Beaux-Arts u Parizu. Od 1978. je sa suprugom, kiparom Ratkom Petrićem koji je preminuo 2010., radila u ateljeu dvorca Jakovlje u Hrvatskom zagorju. U tom ateljeu ostala je do 2020. Bila je zaposlena na zagrebačkom ALU-u od 2004. do umirovljenja 2014. Višestruko je nagrađivana slikarica koja je izlagala na više od dvjesto skupnih i 24 samostalne izložbe u zemlji i inozemstvu. Djela su joj u muzejima i galerijama te u privatnim zbirkama diljem svijeta. Ima i književni opus od pet prozno-esejističkih knjiga, nadahnut Rudinom na Hvaru odakle joj je majka. Među njezinim su poznatijim slikarskim radovima “Telefon”, “Lift”, “Tramvaj br. 2”, “Autobus za Cmrok” i “Čekanje na let”.

Jadranka Fatur izlagala je na više od dvjesto skupnih i 24 samostalne izložbe u zemlji i inozemstvu, višestruko je nagrađivana slikarica. FOTO: Goran Stanzl/PIXSELL

Jadranka Fatur za sebe kaže da nije stranački čovjek, ali da je zadatak prenošenja povijesnog donošenja Ustava na slikarsko platno profesionalno shvatila. Budući da su narudžbe utkane u srž zapadne umjetnosti, u tome nije vidjela niti vidi išta sporno. To joj je bila najveća narudžba, ali u bogatoj karijeri radila je, između ostalog, i neke pojedinačne portrete, ilustracije za novine, kazališnu scenografiju, čak i kutije za čajeve, kalendar za Večernji list i opremu za knjigu. Za njezin angažman na čuvenoj slici „kriv“ je slučaj. Naime, savjetnik predsjednika Franje Tuđmana, Darko Bekić, poznavao je njezina supruga, akademskog kipara i člana umjetničke skupine Biafra Ratka Petrića, i bio je zainteresiran za umjetnost. Prvo je od nje naručio portret svoje obitelji, a zatim je došao na ideju da se likovno zabilježi veliki događaj proglašavanja Ustava s obzirom na to da mnoge države imaju sliku takvog tipa. Opisala je kako je upoznala Tuđmana:

„Moj ga je suprug upoznao preko njegova pokojnog sina Miroslava s kojim je radio u nekim studentskim novinama. Kada je Tuđmanu istekla zabrana javnog djelovanja i kada je skupljao ljude za stranku, pozvao je mog supruga kod sebe i posudio mu dvije knjige. Predložio mu je da se upiše u stranku na što mu je Ratko rekao da nije prije bio u partiji pa neće ni sada. Kasnije ga je, kada je bio predsjednik, uvijek zvao na domjenke u predsjedničke dvore, išao je, ja nisam. Bekić nam je rekao da donesemo nekoliko mojih slika Tuđmanu da vidi mogu li realizirati tako zahtjevnu narudžbu. Stavili smo slike na krov automobila i upali sa slikama u Banske dvore, sreli smo na hodniku Žarka Domljana koji se pitao što tu radimo i bio uvjeren da nas Tuđman neće primiti. Ipak nas je u jednoj protokolarnoj pauzi primio u uredu predsjednika. Tuđman je odmah prepoznao Ratka koji je bio kod njega doma prije nego što je postao predsjednik, sjetio se njegova odgovora da nije bio u partiji pa neće ni u HDZ i prasnuo u smijeh. Bio je zadovoljan mojim slikama, rekao je da napravim skice pa dođem to pokazati.“

To je bilo krajem 1990., godine u kojoj je donesen tzv. Božićni Ustav. Jadranka Fatur je prionula poslu i oko Uskrsa sljedeće godine donijela Tuđmanu pokazati nedovršenu sliku. Tuđman joj je čestitao na slici i rekao da tako nastavi. Ostavio je, kaže naša sugovornica, dojam ljubaznog čovjeka, to što se o njegovom karakteru svašta pisalo po novinama, to je jedno, a stvarnost je drugo.

‘Tuđman nije bio brbljav čovjek, bio je ukočen, cijeloga života je bio u vojsci, to ostavlja trag, bio je i šef, morao je imati držanje šefa. Darko Bekić je predložio da se napravi slika Ustava’

„Nije bio brbljav čovjek, bio je ukočen, cijeloga života je bio u vojsci, to ostavlja trag, bio je i šef drugima, morao je imati držanje šefa. Čim se situacija počela zahuktavati prema ratu, shvatila sam da nitko nije toliko lud da se bavi tom slikom, bilo je to tik pred ‘balvan revoluciju’. Malo sam radila još na njoj, a onda sam je ostavila po strani. Nisam se nikome u vezi nje javljala niti su se drugi javljali meni. Kada je došao UNPROFOR, javio mi se Bekić i pitao za sliku koja je tada bila studija za veliku sliku od metar i dvadeset. Rekao je da je brzo dovršim i da će je ponuditi za otkup predsjedniku Tuđmanu i Josipu Manoliću. Prava je sreća da je slika završila kod Žarka Domljana, prvog predsjednika Sabora, koji je po struci bio povjesničar umjetnosti. Rekao mi je da počinje rat u Bosni i da nije vrijeme za tu sliku. Naime, događaj s te slike, kao i portretirani ljudi, sve je to bilo prije početka Domovinskog rata. Na slici su bili muftije, oficiri JNA, Slovenci… Jedan nacionalno pomalo zagrižen čovjek prigovarao mi je što su na slici oficiri JNA, rekla sam mu da su bili tamo i da ne možemo falsificirati povijest. Domljan me pitao hoću li sliku uzeti sa sobom, znala sam da će se onda zaboraviti na to i da neće biti ništa od narudžbe. Slika je ostala kod njega“, prisjetila se Jadranka Fatur.

Dovršila ju je 1998. S Domljanom se dogovorila da će ostati pri dokumentarnosti i prikazati sve kako je bilo. Jadranka Fatur za svoj svjetonazor kaže da je socijalno-demokratski u modernom smislu, da nije ni vezana uz prošlost ni isključiva i da je humanizam njezina ideologija. No ovom je zadatku prišla s uvjerenjem, ne smatra da je sramota priznati da joj je drago što imamo hrvatsku državu. Za razliku od Tuđmana, Tita nije poznavala, ali se u njemu razočarala još u osnovnoj školi kada je čula da je postao doživotni predsjednik. To je u suprotnosti s onim „demokratskim“ u njezinu svjetonazoru.

‘Slika mora imati emocionalnu identifikaciju, ne možete raditi mehanički nego osjećajno’. FOTO: Goran Stanzl/PIXSELL

Slikarstvo ju je počelo zanimati još u osnovnoj školi kada su hvalili njezino crtanje, ali u obitelji tada nije imala nikoga iz umjetničkih profesija. Sestra joj je kazališna glumica Biserka Fatur Krstulović. Njezina majka, koja je bila činovnica u Leksikografskom zavodu Miroslav Krleža, bila je u kontaktu s Vladimirom Kirinom, čuvenim slikarom i ilustratorom. Nakon što je vidio njezine crteže, rekao je da dođe k njemu na poduku kada završi osnovnu školu, ali je preminuo 1963., godinu dana prije nego što je Jadranka Fatur završila osnovnu školu. Na njezino slikarstvo utjecaj su izvršile enciklopedije, posebno je voljela umjetničke slike u boji i rano se susrela sa slikama Rembrandta, Brueghela, Renoira i ostalih. Sliku „U loži“ francuskog impresionista Pierrea Augustea Renoira pokušala je imitirati u osnovnoj školi. Također je pokušavala crtački rekonstruirati neke prizore iz stvarnosti, a prisjeća se da je jako rano crtala i realistične pejzaže. Težila je realističkom crtežu, ali to je bio više neki romantičarski realizam, nije bila sklona naturalizmu. I apstrakcija je na nju utjecala, i to dok je pohađala Školu primijenjenih umjetnosti, slikarski odjel. Radila je apstraktna rješenja za zidne dekoracije i bila zaokupljena tim načinom slikanja do treće godine studija. Obožavala je Jeana Dubuffeta, enformel, Nicolasa de Staëla, Kandinskog, Paula Kleeja, Edu Murtića…

„Doduše, eksperimentirala sam s lirskom, a ne geometrijskom apstrakcijom, ali ohrabrilo me kada sam se susrela s američkim pop-artom i hiperrealizmom, koji se tada još nisu rasplamsali, bili su tek naznačeni kao fenomeni. Shvatila sam da je upravo to način na koji vidim svijet i zamišljala se slikaricom s 15 godina. Dojmile su me se sirovost pop-arta i vitalnost nove civilizacije i našeg vremena, treba prepoznati vlastito vrijeme u svom radu, uključiti neke tehničke stvari, nisam željela slikati slikarstvo 19. stoljeća. Dvadeseto stoljeće je otvorilo vrata svim oblicima subjektivnosti pa sam željela vratiti objektivnost u društveni život, a fotografija kao pomoćno sredstvo činila mi se nekom vrstom korektiva subjektivnosti. Moje je slikarstvo, dakle, jedan moderni realizam, bez obzira na to zove li se hiperrealizam ili foto-realizam. Danas su realizam i hiperrealizam ponovno popularni jer se ne može izmisliti svijet, on već postoji, a umjetnik mora reagirati na svijet u kojem živi. U svom sam radu istraživač, a istraživanje je bilo inherentno i povijesnoj avangardi. Ne volim rutinu, potrebna mi je sloboda, a ona se i plaća tako što niste prihvaćeni i omiljeni, ali to je jedini uvjet da postojite kao umjetnik“, istaknula je Jadranka Fatur.

‘Na studiju sam bila na radionici Krste Hegedušića. On je bio macho, prepoznatljiv po svom kajkavskom govoru, znao je ponekad i nešto prosto reći, ali bio je intelektualac’

Govoreći o studiranju na Akademiji, prisjetila se svog profesora, velikog slikara Miljenka Stančića za kojeg je rekla da je bio malo peckav, ironičan, izuzetno inteligentan i da je volio zafrkavati studente. Bila je tada dosta nervozna jer je željela stvoriti nekakav vlastiti izraz, mislila je da se na Akademiju ne ide radi diplome nego da se postane slikar. Malo se durila na njega u toj fazi jer ju je, kako kaže, „peckao“:

„Primjerice, kada sam pričala o tome kako sam išla u Pariz vlakom iz Njemačke, pitao me jesam li gledala u vlaku njemačke pejzaže, rekla sam da nisam jer sam se vozila noću. Odgovorio je: ‘Ah, onda ste prvi pejzaž vidjeli u Louvreu.’ Postavljao je pitanja u vezi rada, ali je podržavao nečiji osobni izraz. Za sliku ‘Kralj i ja’ rekao je da sam to mogla izložiti na Salonu mladih, nisam tada još uopće imala informacije o Salonu, zanimao me samo rad. Već sam sliku ‘Telefon’, koja se nalazi u Nacionalnom muzeju moderne umjetnosti u Zagrebu, prijavila na Zagrebački salon i prošla je. Ta je slika imala konop ispod i malu platformu s označenim stopalima koju se trebalo izvući ispred slike kako bi se na nju stalo. Koncept je bio da se s platforme promatra slika, ali ovi u žiriju nisu to razumjeli, stavili su to ispod slike i zamotali. No ta se slika svidjela i Krsti Hegedušiću pa sam se prijavila u njegovu majstorsku radionicu još tijekom studija. Radionica je imala kultni status u Jugoslaviji. Sjećam se da sam Hegedušiću pokazala sliku gležnja, odnosno očeve noge, rekao je šaljivo da ta noga ne bi hodala na što sam mu odgovorila da otac ima reumu. Hegedušić se nikome nije petljao u rad, svi su radili što su htjeli, ali dobivali su sve potrebne povratne informacije. Baš se lijepo stvaralo tamo. Diplomirala sam sa slikama koje sam tamo napravila. Hegedušić je bio macho, prepoznatljiv po svom kajkavskom govoru, znao je ponekad i nešto prosto reći, ali bio je intelektualac.“

Smatra da umjetnici ne ulaze u brak, naravno, samo zbog umjetnosti, ali to može djelovati kao privlačna sila:

„Ratko Petrić i ja bili smo si zanimljivi i po djelima koja smo radili, poznavali smo djela jedno drugog prije nego što smo postali bliski. Moj je suprug bio u žiriju koji mi je dodijelio nagradu Salona mladih, ali nismo se još poznavali. On se na otvorenju izložbe htio upoznati sa mnom, ali ja sam se nekamo žurila, sjećam se živo i danas visokog čovjeka koji je srdačno išao prema meni želeći se rukovati, a ja sam ga pozdravila i brzo otišla. Izlagala sam i kao gost uz umjetničku grupu Biafra, ali sam više bila u kontaktu s drugim biafrancima, željeli su i da im se pridružim, nisam to htjela. Oni su imali jake razloge da budu zajedno, svjetonazorske i poetičke, ja bih tu bila samo padobranac, ukras. Što se tiče moje i Ratkove veze, kada sam se vratila iz Pariza, našla sam se u dilemi oko toga gdje ću raditi, kod kuće nisam mogla, u majstorsku radionicu se nisam željela vraćati. Dala sam molbu za atelje u Jakovlju, dobila sam jedan prostor, sanirala sam neka oštećenja i pojavio se Ratko Petrić koji mi je počeo pomagati. Vjenčali smo se godinu i pol nakon toga.“

‘Dugo mi treba za jednu sliku, ne mogu brzo krenuti na drugu. Najveći sam iznos dobila za ‘Obitelj u Jakovlju’, 10.000 eura, to je MSU uspio otkupiti nakon što su to planirali deset godina’

U jednom je trenutku osvijestila, i to baš kada se najviše govorilo o tome da je slikarstvo propalo i da su sada dominantni novi mediji i trendovi, „da slikarstvo počinje svaki put iznova kada malo dijete povuče crtu u prašini“. Zato ona uporno slika, veseli se, naime, tom dodiru prsta i prašine, svaki put kao da tek počinje. Kao svaka prava, posvećena umjetnica, slikarstvu pridaje određenu magičnu moć kada kaže da ono ima i iluzionističku, a ne samo mimetičku komponentu: „Ima mogućnost savršene obmane, može vas zavarati i uvjeriti da ono što je prikazano postoji i da možete postati dio toga.“

Kao umjetnica je poznata po osobnim motivima u slikarstvu, koje je prigrlila između ostalog i zato što je željela napraviti otklon od narudžbe za sliku donošenja Božićnog Ustava, to je njezin vlastiti izbor u kojem nema nikakve materijalne računice, a proizlazi iz vlastitog svijeta i ambijenta u kojem živi.

Bilo joj je posebno stvarati u ateljeu dvorca u Jakovlju, gdje je radila od 1978. do 2020. godine. Sada ima atelje u Ilici, blizu Črnomerca, a naslijedila ga je od pokojnog slikara, scenarista, književnika i Nacionalova kolumnista Željka Senečića. Dvorac je smješten izvan glavnih nizova kuća, ima svoj park, tampon zonu koja ga štiti od ostatka sela, znala je vidjeti ćuka, fazane i druge životinje, bili su to neponovljivi uvjeti za rad. Tu gdje je danas pokušava ignorirati buku prometa iako, ako ništa drugo, ima lijep pogled na grad, ali ljeti je, kaže, u prostorijama ateljea jako vruće.

Ratko Petrić i Jadranka Fatur na otvaranju izložbe Nade Orel; umjetnica s replikom svoje slike ‘Proglašenje Ustava’ koja se nalazi u Saboru. FOTO: RANKO ŠUVAR/Cropix

Jadranka Fatur posjetila je na činjenicu da je u Jugoslaviji postojala politika otkupa, pa čak i obaveza otkupljivanja djela, a za to su bile zadužene republička i gradska komisija.

„Danas toga nema i to je veliki problem i za zbirke i za umjetnike. Tako su moja djela i završila u našim muzejima, to mi je bio i adut kada sam tražila retrospektivu u MSU-u. To je bila briga države i o umjetnicima i muzejima, nešto slično trebalo bi se vratiti. Muzeji danas najviše otkupljuju preko donacije, a to nije dobro, umjetnik ne dobiva ništa, a muzeji ne mogu birati. Bilo bi bolje da se odvoji novac dostatan za otkupe. Doduše, problem je i u tome što su klasične slike imale neku svoju cijenu, a današnja djela su i video-instalacije, koncepti, a cijenu toga teže je tržišno odrediti. Danas mi ne ide lako prodaja slika, čak je za vrijeme rata bilo bolje. Nisam trgovac, ne znam se prodati, više sam tip koji radi u tišini. Također, zbog metodičkog i sustavnog načina na koji radim, nemam puno djela, dugo mi treba za jednu sliku, svaka slika mora imati jednu emocionalnu identifikaciju, ne možete raditi stvari mehanički nego osjećajno. Potrošite se emocionalno na jednoj slici i ne možete lako i brzo krenuti na drugu. Najveći sam iznos dobila za veliku sliku ‘Obitelj u Jakovlju’, 10.000 eura, to je MSU napokon uspio otkupiti nakon što su to planirali deset godina. Danas imam penziju koja je manja od polovice moje nekadašnje plaće. Spašava me to što s vremena na vrijeme ipak prodam neku sliku“, zaključila je Jadranka Fatur.

Komentiraj