U osječkoj Galeriji Waldinger u subotu, 4. studenog otvara se izložba Peruška Bogdanića, koja ostaje otvorena do 30. studenog.

Kustosica izložbe je Iva Körbler, za likovni postav zaslužni su Iva Körbler, Peruško Bogdanić, Jelka Margarita Bogdanić i Dražen Budimir. Dizajn svjetla potpisuje Tomislav Kobia, a tehnički postav Dražen Budimir, Mislav Tadić i Josip Brandis.

“Čuvajući se od opterećivanja vlastita kiparskog puta bilo kakvim pretencioznim intelektualno-teorijskim razinama, čini mi se kako je umjetnik u svoja brojna djela možda i nesvjesno urezivao i upisivao memento mori – jer drvo kao materijal ipak ima svoj vijek trajanja. To nas vodi prema još jednoj dimenziji Peruškovog opusa; onoj meditativno-kontemplativnoj, koja kod ovog umjetnika također sasvim autentično izvire iz svijesti o karakteru materijala u kojemu radi, i gdje često nema težnje za pojavnom finalizacijom oblikâ. Jednako se tako moramo složiti i s tezom Vinka Srhoja kako ‘Bogdanićevi kipovi neosporno rastu iz kulture, a ne iz prirode, one na samim počecima, iz vremena kada se povijest pojavila na horizontu civilizacije, Te kipove kao da je izlučila jedna primordijalna misao, jedna tek rađajuća ideja’. A opet, na drugom kraju asocijativnih paralela, ovaj je opus jednako tako reduktivno uglačan i doveden do savršenstva stilizacije formi. Kritika je kroz godine unisono pisala kako koncept nikada kod Peruška Bogdanića nije išao ispred djela, nije ‘vrištao’ izvan forme, ali osjećamo kako se ideja i oblik u nekom skrivenom planu preklapaju i poklapaju. Njihova jednostavnost i čistoća oblikâ potvrđuju tu tezu.

U svojoj biti, Peruškove su skulpture atemporalne, bez pečata trenda, stila i znaka vremena, što nas ponovno dovodi do cikličkog obnavljanja silâ i superiornosti Prirode nad svim ljudskim i materijalnim. Ali, kako je kod skulpture Peruška Bogdanića sve sabijeno u kontrastnim parovima, one su u našoj mašti mogle stajati još u mitskoj Atlantidi, starom Egiptu, ili na Uskršnjim otocima. Takvi su mu dosljedno i crteži, bez obzira na ciklus i godište. Nitko ne bi primijetio kako tamo ne pripadaju, a opet ih arhetipska dimenzija nije učinila reliktom nekog prošlog vremena. Patina na njima ne postoji. Jer živa pulsacija energije koja struji ovim radovima u potpunosti dokida tezu o Peruškovim pomalo hladnim, zatvorenim i komunikaciji neprilagođenim volumenima i linijama”, navodi, između ostalog, kustosica Iva Körbler u katalogu izložbe.

Peruško Bogdanić (Stari Grad na Hvaru, 24. listopada, 1949), kipar; u Zagrebu živi od 1955. godine. Završio je 1976. Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu u klasi profesora Vjekoslava Rukljača, na kojoj je predavao od 1995., od 2007. u zvanju redovitoga profesora te bio dekan 2012.–2014. godine.

Od 1996. je mentor, a od 2002. umjetnički voditelj Međunarodne studentske kiparske škole Montraker u Vrsaru; od 2020. profesor emeritus.

Priključivši se postmodernističkim kretanjima, stvorio je opus uglavnom u drvu u kojem se, sažimajući formu u potrazi za mitskim praoblikom, »totemskom formom«, nadovezao na kasnomodernistički primarni, čisti oblik, uz simboličke odlike, često iz povijesnih i mitoloških izvora, no bez narativnih detalja bliskih postmoderni. Spojivši konstruktivistički pristup s asocijativnim, organskim oblicima, otvorio je nove puteve kiparskim tendencijama potkraj 20. stoljeća.

Izlagao na samostalnim (Hvar, Zagreb, Ljubljana, Minneapolis, Dubrovnik, Berlin, Detroit, Rovinj, Split, Beč, Rijeka, Klanjec, Skoplje) i brojnim skupnim izložbama. Sudjelovao na mnogim kiparskim simpozijima i natječajima za javnu skulpturu te izveo skulpture u Sisku (Bez jahača, Park skulptura Željezare Sisak, 1983., i Spomenik poginulim hrvatskim braniteljima, 1999), Zagrebu (Povratak barbara, Grad mladih, 1986), Kostanjevici na Krki (Venecija, 1988), Edinburghu (Lice izgubljene bitke, 1989), Labinu (Keopsov san, 1989., i Putovanje barbara, »Bijela cesta«, 2001) i Poreču (Prvi heretik, 1995., i Kip od kiše, 2006). Djela mu se nalaze u Nacionalnom muzeju moderne umjetnosti i  Gliptoteci HAZU u Zagrebu te privatnim zbirkama.

Dobitnik je brojnih nagrada na izložbama te pozivnim i javnim natječajima u Hrvatskoj i svijetu, među kojima se ističe Nagrada Vladimir Nazor za 2016. godinu, za izložbu u Galeriji umjetnina u Slavonskom Brodu. Bibliografija mu se sastoji od preko stotinu tekstova uglednih domaćih i stranih teoretičara i likovnih kritičara, objavljenih u stručnim časopisima, tisku i katalozima. Godine 2022. objavljena je opsežna monografija o njegovom opusu, u izdanju Sveučilišta u Zagrebu i Akademije likovnih umjetnosti, u kojoj glavni tekst potpisuje Ive Šimat Banov, uz prateće tekstove Tonka Maroevića, Zvonka Makovića, Mladena Lučića, Michaela Haerdtera, Enesa Quiena, Ive Körbler i Milana Bešlića. Odlikovan je 1994. godine Spomenicom Domovinskog rata 1990.-1992., a 1997. godine Redom Danice hrvatske s likom Marka Marulića za osobite zasluge u hrvatskoj kulturi.