Prošlog vikenda gostovanje pijanista Ive Pogorelića u zagrebačkoj dvorani „Vatroslav Lisinski“ nedvojbeno je označilo novu etapu u njegovoj interpretaciji glazbe. No ovoga puta nema mjestu pridjevima poput „kontroverzan“, „ekscentričan“ ili „neprilagođen“. Schumannov „Koncert za klavir i orkestar u a-molu, op.54“, jedan od najljepših klavirskih koncerata romantizma i obavezno djelo na repertoaru svih velikih svjetskih pijanista, Ivo Pogorelić prezentirao je na do sada sasvim novi način, prilagođen njegovoj pijanističkoj i životnoj zrelosti, ali i namjeri da u skorije vrijeme na svoj repertoar uvrsti neke skladatelje 20. stoljeća.

  • No ovoga puta nema mjestu pridjevima poput „kontroverzan“, „ekscentričan“ ili „neprilagođen“. Schumannov „Koncert za klavir i orkestar u a-molu, op.54“, jedan od najljepših klavirskih koncerata romantizma i obavezno djelo na repertoaru svih velikih svjetskih pijanista, Ivo Pogorelić prezentirao je na do sada sasvim novi način, prilagođen njegovoj pijanističkoj i životnoj zrelosti, ali i namjeri da u skorije vrijeme na svoj repertoar uvrsti neke skladatelje 20. stoljeća.
  • Cijeli repertoar te večeri bio je vrlo promišljeno i delikatno prilagođen središnjem Pogorelićevom nastupu.
  • Simfonijski orkestar Hrvatske radiotelevizije pod ravnanjem dirigenta Ivana Repušića na početku je izveo kratku Beethovenovu uvertiru „Coriolan“, s finim gradacijama piano i forte dijelo

 

Cijeli repertoar te večeri bio je vrlo promišljeno i delikatno prilagođen središnjem Pogorelićevom nastupu. Simfonijski orkestar Hrvatske radiotelevizije pod ravnanjem dirigenta Ivana Repušića na početku je izveo kratku Beethovenovu uvertiru „Coriolan“, s finim gradacijama piano i forte dijelova. Repušić, kao i Pogorelić, očito sklon „čišćenju“ suvišnih, patetičnih, povijesnih naslaga u partiturama, zadržao je u svojoj koncepciji herojsko-ozbiljne crte djela. Naglašavajući u fraziranju jasno odijeljen dvostruki karakter lirskih i herojskih obilježja „Coriolana“, Repušić je naznačio karakter ove uvertire kao preteče simfonijske pjesme u razvoju novog oblika orkestralne glazbe. Orkestar je pod njegovim ravnanjem u svim segmentima zvučao čisto i poletno, što se prenijelo i na zadnju točku večeri, Brahmsovu „Drugu simfoniju u D-duru, op. 73“, iznimno lirsko i raspjevano djelo, bez teških i mračnih tonova. Brahms je naveo kako ga je krajolik i priroda inspirirala na pisanje te simfonije i Repušić je zadržao nježni, lirski „programni“ karakter djela kroz sva četiri stavka, rijetko dopuštajući orkestru bombastična fortissima, držeći mjestimice orkestar vrlo suspregnutom kontrolom zvuka. To se pokazalo promišljenom gestom jer time nije izbrisao atmosferu koja je ostala nakon Pogorelićevog klavirskog koncerta kao vrhunca večeri.
Schumannov koncert u a-molu specifičan je po tomu što od pijanista traži uski dijalog s orkestrom i ne spada u red virtuoznih klavirskih koncerata gdje je orkestar u drugom planu, ali i ima samo jednu glavnu melodijsku temu koja se vrlo prepoznatljivo varira kroz sva tri stavka. Drugim riječima, to je koncert za raskošno pokazivanje pijanističkog majstorstva, ali na jednoj višoj, zrelijoj razini. Standardno dobri pijanisti sviraju ga lirski, mekano, s velikim legatima, ističući svu romantičarsku emociju.

Čak su ga i veliki Arthur Rubinstein, Maurizio Pollini i Martha Argerich svirali očekivano romantičarski emotivno, „toplo“, tek mjestimice energično. Pijanist Benedetti Michelangeli već ga je lagano čistio od patetike i mekoće zvuka, a Wilhelm Kempff otišao je najdalje u kontekstu agogike, jasnoće i čistoće fraze, elegancije, jednostavnosti interpretacije, uz poneke dinamički energično odsvirane male fraze.

Što radi Ivo Pogorelić? On ide još dalje, bez ikakvih agogičkih nelogičnosti i pretjeranih interpretativnih sloboda koje su mu se prečesto pripisivale, razlažući temu i varijacije teme logično i jednostavno. To je trostavčani koncert minimalistički „očišćen“ i analiziran do kraja mogućeg od bilo kakve suvišne emotivnosti, ali je istovremeno u Pogorelićevu viđenju iznimno ekspresivan. Nema više gigantskih legata, temperamentnog „naletavanja“ na klavirsku dionicu – što je više u duhu Liszta i Chopina – nema „napadanja“ klavira. Romantična mekoća zvuka zamijenjena je mjestimice hladnom, kristalnom frekvencijom tona, klasterima akorda koji su u višim oktavama zvučali poput metalnih perli. Unutrašnje strukturalno razlaganje glazbenog materijala bilo je dano kroz kontemplativno i mirno interpretiranje mikro-fraza u srednjoj dinamici, što se posebno osjetilo u Intermezzu, kada je Pogorelić s orkestrom vodio meditativan dijalog. U trećem stavku pijanist je neke dijelove svirao energično, gotovo robusno, s mnogo snage, u bržem tempu, težeći izvući iz klavira jedan moderniji, opori zvuk. Mnogo akcentiranja i staccata u frazama pažljivog je slušatelja podsjetilo na Ivino već poznato „jazzersko“ naglašavanje lakih umjesto teških doba, čime je djelu udahnuo novi život. Pogorelić pažljivo čisti glazbu od svega suvišnog i dolazi do gotovo aleatoričkog principa interpretiranja strukture djela, mikrovariranja unutar partiturom zacrtanih mogućnosti. Dakle, ništa što radi nije slučajno, proizvoljno i hirovito. Na trenutke nam se činilo kako se u interpretiranju sazvučja nekih fraza već približava modernoj glazbi 20. stoljeća, i možda upravo Stravinskom, kojeg je najavio u svojem budućem repertoaru.

Komentiraj

FOTO:Nacional
PODIJELI
Iva Körbler (Zagreb, 1973), povjesničarka umjetnosti, nezavisna kustosica i urednica Diplomirala povijest umjetnosti i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Osnovnu i srednju muzičku školu „Elly Bašić“ pohađala i završila u Zagrebu. Od 1995. objavljuje tekstove, kritike, intervjue i eseje o modernoj i suvremenoj umjetnosti i arhitekturi u stručnim časopisima i novinama. Od 2001.-2009. urednica za likovnu umjetnost i arhitekturu u časopisu „Vijenac“. Bila je pomoćna suradnica za likovnu umjetnost, arhitekturu i glazbu na „Hrvatskom enciklopedijskom rječniku“ (Novi liber, 2002). Suradnica je Nacionala od 2003.-2007. te od prosinca 2014.