Tri godine zaredom dramaturginja, dramatičarka i dramska spisateljica Ivana Vuković, Splićanka sa zagrebačkom adresom, osvaja Nagrade hrvatskog glumišta: 2021. za predstavu „Miš u toću“, u režiji Ivana Plazibata i produkciji Gradskog kazališta lutaka Split, 2022. za najbolju predstavu HNK Split „55 kvadrata“, također u režiji Ivana Plazibata, dok je ove godine Nagradu hrvatskog glumišta u kategoriji najbolje predstave za djecu i mlade dobila kazališna predstava „Dražen“, u koprodukciji HNK Šibenik i zagrebačkog Gradskog kazališta Trešnja. Dramaturginja ove kazališne predstave o djetinjstvu, mladosti i košarkaškim snovima Dražena Petrovića je Ivana Vuković, a redatelj Paško Vukasović.

Ivana Vuković je koscenaristica nagrađivanog dokumentarnog filma redateljice Ivane Marinić Kragić „Nun of Your Business“, a dramaturško iskustvo stjecala je u radu s Ivanom Ramljakom na nagrađivanom dokumentarnom filmu „O jednoj mladosti“. U listopadu je u KunstTeatru održana premijera kazališne predstave „Možeš biti sve što želiš“, za koju je dramski tekst napisala i prvi put bila redateljica. Ovih je dana u HNK Split redateljica Natalija Manojlović započela s postavljanjem kazališne predstave po motivima kratkih priča Edgara Allana Poea. U suradnji s redateljicom, dramatizaciju „Slučaja Mademoiselle Dupin“ napravila je 31-godišnja Ivana Vuković, odnedavno i predsjednica Saveza scenarista i pisaca izvedbenih djela. S njom smo razgovarali u Splitu nakon povratka s rezidencije „Next Generation“, u produkciji Assiteja Srbija i regionalne platforme za razvoj i afirmaciju teatra za djecu i mlade „Od malih nogu“ i sudjelovanja na „Assitej Artistic Gatheringu“.

NACIONAL: Kako ste došli na ideju da u kazališnoj predstavi za djecu progovorite o životu Dražena Petrovića? Jeste li u najboljoj ovogodišnjoj predstavi za djecu i mlade „Dražen“ vi više od dramaturginje, a Paško Vukasović više od redatelja?

Ideju je donio Paško Vukasović prije četiri godine. On je u susretima sa školskom djecom shvatio da oni više ne znaju tko je Dražen Petrović. Ne onako kako je znala naša generacija, koja ga također nije imala priliku gledati za života, ali je odrasla s Draženovim likom i djelom. Paško je odlučio da se u kazališnoj predstavi bavimo Draženovim djetinjstvom i mladosti, onim periodom u kojem se formirao i kao košarkaš koji je trebao savladati razne prepreke i kao čovjek koji je trebao donijeti neke važne odluke. Prijedlog je dao u matično kazalište Trešnja. Ravnateljica je prvo tražila da joj donesemo tekst i tako smo se bacili u istraživanje i pisanje. Paško je vrlo poduzetan i malo toga prepušta slučaju. Tako smo imali privilegiju istraživati iz prve ruke i razgovarati s Biserkom i Aleksandrom Petrovićem te košarkaškim trenerom Nevenom Spahijom. Bilo nam je važno i na čemu smo oboje zahvalni našim sugovornicima što su nam dali uvid u Dražena kao sina, brata i košarkaša koji je na svojem talentu uporno i svakodnevno radio.

NACIONAL: Postoji li odgovornost kada se u kazališnu predstavu sažima dio života jedne legende o kojoj mnogi ljudi misle da sve znaju?

Naravno, toga smo bili svjesni jer radili smo kazališnu predstavu o nekom koga su zaista zvali Kamenko u životu, zbog nezgrapnog šuta, a koji je došao do 50 posto uspješnog šuta u NBA-u i Olimpijskom finalu protiv „Dream Teama“. Sugovornici su nam odmah olakšali zadatak da ne upadnemo u mitomaniju nevjerojatnih talenata, u priče s kojima smo zadnje vrijeme sve češće okruženi. Iako neki racionalni dio nas zna da nisu istinite, opet je teško da se ne uspoređujemo s njima. Paško i ja smo posebno pazili da to bude realan i moguć put jednog dječaka, da se stvarno radilo o trudu i strasti, želji da provodi vrijeme s bratom i iskrenoj ljubavi prema košarci. Ali ništa mu nije palo s neba. To je što se tiče dječje publike. Ali predstava „Dražen“ je specifična jer je gleda iznenađujuće mnogo odrasle i, za promjenu, ne većinom ženske publike. Tako smo radeći predstavu znali da je radimo i za mnoge ljude koji to sve o Draženu već znaju, koji su možda odrasli s njim, prateći njegovu karijeru i koji znaju gdje su bili tog nesretnog dana u lipnju 1993. Na kraju krajeva, premijera je bila u Draženovu Šibeniku. To je bio dodatni izazov koji nas je doveo do istog zaključka – raditi za djecu iskreno, beskompromisno i bez dociranja. I nešto u čemu bismo i sami uživali.

NACIONAL: Kako je došlo do koprodukcije HNK u Šibeniku i Gradskog kazališta Trešnja?

Radi se o sasvim prirodnoj koprodukciji. Zagrebačka Trešnja inače radi za djecu i ima nevjerojatan ansambl sposoban i naučiti igrati košarku ako treba. Jakov Bilić, ravnatelj HNK u Šibeniku, prepoznao je koliko je važno da budu dio ove predstave i da je premijerno izvedemo na zatvaranju Festivala djeteta u Šibeniku. Jedini put u tako spektakularnom obliku, na otvorenom, s mladim košarkašima „Šibenke“, bengalkama na krovovima i čitavim gradom koji pjeva s glumcima. Uz zagrebačke i šibenske glumce, tu je i naš Toni Kukuljica koji je na audiciji izabran za ulogu Dražena. Osim što se predivno uklopio u oba ansambla, Toni je dobio Nagradu hrvatskog glumišta za ulogu Dražena. Trenutno, zbog koprodukcijskih nemogućnosti, Toni i Paško u Šibeniku rade predstavu s novom, isključivo šibenskom podjelom. Očekujemo da će u tom izdanju predstava gostovati izvan Šibenika jer za to interes već postoji.

NACIONAL: Upravo ste u HNK Split započeli rad na postavljanju kazališne predstave „Slučaj Mademoiselle Dupin“, po motivima kratkih kriminalističkih priča Edgara Allana Poea. Koje ste njegove priče dramatizirali?

Okosnica su priče o Augusteu Dupinu, prvom književnom liku detektiva iz kojeg su proizišli svi naknadni detektivi, a najpoznatiji je Sherlock Holmes. Postoje tri priče, ali redateljica Natalija Manojlović i ja za kostur smo izabrale „Umorstvo u Rue de Morgue“ i „Ukradeno pismo“. No za adaptaciju smo fragmentarno koristile i „Slučaj Marie Roget“, „Crnog mačka“, „Pad kuće Usher“ i „Gavrana“. Izabrale smo baš te priče jer su se nametale u iščitavanju opusa i likovima i radnjom. U njih je već upisan dramski trokut Dupin, policijski prefekt i autodijegetski pripovjedač, u našoj adaptaciji imenom Edgar. Obje smo i ljubiteljice žanra i kazališnih izazova. Poe je vrlo kompleksan materijal za adaptaciju ako želiš zadržati njegovu rečenicu. A mi to jako želimo jer se u tim bogatim rečenicama nalazi cijeli poeovski svijet.

NACIONAL: Što je karakteristično za te priče i kakva ih atmosfera ocrtava? Želite li donijeti drugačije čitanje? Zašto je u predstavi glavni lik detektivka, žena, a ne detektiv Auguste Dupin?

To je klasična atmosfera detektivskog žanra i žanra misterije. Tu se već naziru natruhe noira, likovi su najživlji po noći, po danu spuštaju kapke i pale slabe svijeće, uživaju u intelektualnim razgovorima i nadmetanjima onkraj svakodnevice većine. „Crni mačak“ je ostvarenje tog savršenog zločina o kojem Dupin i pripovjedač razgovaraju. Postavljanje Poea na scenu je nešto novo i drugačije. Nemamo potrebu ponuditi neko novo čitanje. Njegova razmišljanja o društvu i svijetu, javnom mnijenju i senzacionalističkim novinama, sve su to misli koje osvjetljavaju i naše vrijeme. Prerano je za odgovor na pitanje zašto je Auguste Dupin postao Mademoiselle Dupin. Strpljenja jer i predstava polako raste.

NACIONAL: Kako je došlo do toga da napišete „55 kvadrata“, dramu s izrazito splitskom pričom, likovima koje poznajemo, ali s karakteristikama u kojima su se mnogi prepoznali i izvan Splita, o čemu uz Nagradu hrvatskog glumišta svjedoči još 13 hrvatskih i regionalnih nagrada?

U toj fazi života moji prijatelji i ja smo završavali faks, stvarali ozbiljnije veze i zajednički životi s partnerima su postajali dio naše svakodnevice. Tad su mi moji prijatelji rekli kako moraju tijekom ljeta seliti iz stana i živjeti s tetom jer vlasnik stan želi iznajmiti turistima. Ta ideja pauze jednog ljubavnog odnosa i samostalnog života da bi se vratili u koncept življenja u nekoj rodbinskoj zajednici, gubitak privatnog intimnog prostora, potpuna promjena načina i ritma života, bili su mi vrlo intrigantni. Vrlo brzo je iseljavanje tijekom sezone postala savršeno normalna stvar u Splitu. Postavila sam sasvim logično pitanje – kakve to posljedice može imati na jednu uobičajenu obitelj, na mladi bračni par koji je „sve odradio kako treba“? Imala sam samo dvije premise u pisanju – svi likovi se trude da ta nova konstelacija funkcionira i konflikt stvaram isključivo u odnosu s gradom. Potonje je za mene politički važno pitanje – sve priče o demografskim strategijama tu padaju u vodu.

‘Ne pravim nikakvu razliku u pisanju za mlade i za odrasle, to je pitanje kako ćemo upakirati proizvod’. FOTO: Ivo Cagalj/PIXSELL

NACIONAL: Taj tekst ste pisali s 25 godina. Što biste u njemu danas dopisali? Što je problem triju generacija koje se guraju u „55 kvadrata“?

Ništa danas ne bih dopisivala. Taj tekst je točno takav kakav je mogao biti u tom trenutku i odražava moj autorski odnos prema Splitu i dramskom pismu. Tri generacije su moje viđenje prvenstveno njihovih ljubavnih odnosa i političkih konteksta u kojem su se odvijali. Generacija bake predstavlja za mene odnose u kojima je muž, muškarac potpuno idealiziran i istovremeno slobodan raditi sve što hoće sve dok donosi novac na stol. Generacija mojih roditelja odlučila je pružiti djeci sve što jedno kapitalističko društvo nudi dok se trude zadržati svoje kršćanske vrijednosti. Trude se ne gurati nos u život svoje djece, ne shvaćajući istovremeno koliko često i nasilno to rade. Treća generacija se donekle račva. Tino i Lena su napravili apsolutno sve što se od njih očekivalo, ali nisu uspjeli kupiti stan. Dok Lukin lik, za mene najrealističniji, razumije kako funkcionira ulica, kvart, grad, tržište, on vidi da pošteni poslovi ne donose poštene plaće i često odnose dostojanstvo.

NACIONAL: Je li činjenica da je „55 kvadrata“ dobila toliko nagrada promijenila vaše dramaturške interese, poglede i prioritete?

Jedino što to mijenja je povjerenje da nagrade donose vidljivost, a da vidljivost može spasiti predstavu od nezainteresirane kazališne uprave. Točno to se dogodilo i s „55“-icom. Bila je na samom izdahu, jedino igranje na početku sezone je bilo samo zbog dolaska žirija Nagrade hrvatskog glumišta. I to mi je istovremeno pobjeda, a istovremeno me rastužuje. Ova predstava je i sa splitskom kritikom donekle startala na krivoj nozi. Ali to publiku nije spriječilo da dolazi. Posebno ne onu mlađu publiku da dolazi u neorenesansnu palaču koja je zaštićeno kulturno dobro i tu nađe sadržaj koji ih se tiče. Na kraju dana, kao autorica pamtim baš te susrete kad ti srednjoškolci ili studenti imaju potrebu prići i zahvaliti se na predstavi.

NACIONAL: Što je bio okidač za nastajanje dramskog teksta „Možeš biti sve što želiš“ koji je na repertoaru zagrebačkog KunstTeatra?

Jezik. Osjetljivost na jezik. U javnom i privatnom prostoru, od novinskih naslova do obiteljskih ručkova. Nevjerojatna količina jezičnog šovinizam koji sam i sama koristila i koristim na potpuno nesvjesnoj razini. Od uzrečica, poštapalica, viceva do verbalnih minijatura koje samo reproduciramo, uopće ne razmišljajući što one znače.

NACIONAL: Kako je nastajao tekst za predstavu o dvjema mladim djevojkama koje u hrvatskom društvu ne mogu biti Barbie i ne mogu biti sve što žele?

Tekst sam gradila dugo i polako, na kolegiju s mentorom Tomislavom Zajecom, na radionicama s Ivorom Martinićem, Ivanom Sajko i Ulrike Syha. Tekst obuhvaća prilično nasumična ženska iskustva diljem svijeta i vremena. Dugo mi je trebalo da tekst ne bude pamfletski, da ne bude žalopojka, da ne upadne u sve zamke onoga što pogrešno nazivamo „ženskim pismom“. Osjećam se kao da su sve do fakulteta do mene dolazila pomno izabrana djela onih spisateljica koje je patrijarhat procijenio da su prihvatljive, jer emaniraju sve te patrijarhalno shvaćene ženske vrijednosti. Šokirala sam se kad sam na Filozofskom fakultetu vidjela da postoji kolegij Feminističke književnosti.

NACIONAL: Što problematizirate kroz izrugivanje šovinističkim vicevima i slučajevima degradiranja žena i strašnim pričama iz Hrvatske i drugdje? Što je „šovinizam u najstrašnijem obliku“?

Šovinizam u najstrašnijem obliku izrečen je u kontekstu kako razgovaramo o djevojčicama ili još uvijek nerođenim bebama. Šovinizam kreće već tu i u startu su nam šanse vrlo male. Radikalan je primjer iz predstave – abortus samo zato što je dijete žensko. Kad se o tome i izvještava, cijeli narativ kažnjava ženu, a ne društvo koje je postavilo bolesna očekivanja. Postavili smo svijet tako da žalimo i sebe kao roditelje ženske djece i tu žensku djecu. Njih učimo kako da se zaštite prolazeći kroz svijet, umjesto da mijenjamo taj svijet da one mogu hodati slobodne. U Indiji su u sklopu kampanje zaštite studentica pomaknuli vrijeme održavanja predavanja, pa se ona održavaju samo po danu. Čiji prostor sužavamo? To je ujedno i dogovor na pitanje što bi djevojaštvo moglo biti da stalno ne sužavamo izražajni prostor djevojaka. Čime bismo se mi sve bavile da se najkasnije od puberteta ne bavimo time da smo žene, kako izgledamo, kad i kud se krećemo, kako se i kome smijemo, lista je nepregledna.

NACIONAL: Otkud potreba da kroz dramski tekst govorite i osudite društvenu klimu definiranu socijalnim, rodnim i rasnim nejednakostima, rodnim stereotipima, rodno uvjetovanim nasiljem i neravnopravnosti?

Jedan od problema odrastanja i feminističkog osvještavanja je kad postanete osjetljivi na klasna, rodna i ina pitanja – nema natrag. Ovaj dio mene je izravno povezan sa studijem komparativne književnosti i razvojem kritičkog mišljenja, što je za mene bilo otkriće novog planeta. Odgajana sam u duhu, koliko god bila buntovna, da vjerujem autoritetima u prosvjeti. Obrazovanje sam vidjela kao jedini način stjecanja vlastite autonomije. Koliko god bila buntovna u smislu funkcioniranja školskog sistema, groznog načina odgoja djevojčica i dječaka o vlastitom suživotu, toliko sam slijepo vjerovala kad je znanje bilo u pitanju. Sjećam se šoka kad sam došla na Filozofski fakultet – ništa ne mora biti onako kako je rečeno ni onako kako piše. Nakon šoka uslijedio je strah kako se snaći u tome, a potom sloboda i užitak u kreiranju vlastitog mišljenja. Naravno da u onome što pišem ima osobnog iskustva. No teško razumijem da postoje žene i queer osobe koje žive u Hrvatskoj i nisu doživjele nešto od navedenog nasilja. Dok ovo govorim osjećam se nepravedno prema muškarcima. U našem domaćem i regionalnom kontekstu treba puno resursa da se ne osjećaš ponižen kao čovjek, često se birokracija pobrine za to. A da je šovinizam naštetio u većoj mjeri ženama i queer osobama, to je činjenica.

NACIONAL: Postoji li praksa da nam se na kazališnoj, književnoj ili filmskoj sceni pod feminizmom daju neki drugi sadržaji i poruke?

Apsolutno. Najgluplji i najčešći primjer toga je kad često muškarci, da bi opravdali svoj šovinizam, kažu: „Ja sam feminist! I veći feminist od tebe!“ Feminizam nikad nije bilo natjecanje i mjerenje čiji je duži, veći, jači. Feminizam je trenutno vrlo seksi pojam. Naravno, nije to feminizam od sebe napravio, nego kapitalizam, stara priča. Dobra strana je da feminizam ulazi u mainstream. Loša je da je načelan, a ne sadržajan i živ. Treba se zahvaliti bell hooksu jer definira feminizam kao pokret za okončanje seksizma, seksističke eksploatacije i ugnjetavanja. Dodala bih da kao posljedicu donosi osnaživanje, hrabrost i nekoliko centimetara u visinu.

NACIONAL: Jeste li zadovoljni svojom prvom režijom predstave „Možeš biti sve što želiš“ i premijerom u listopadu u KunstTeatru?

Jako sam zadovoljna iskustvom, procesom, radom s predivnim suradnicima i suradnicama i koautoricama predstave, od producentice Romane Brajše, jer predstava je rasprodana što je lijepi bonus, preko glumica Nikoline Prkačin i Lane Menige, do dramaturginje Nine Gojić i cijele ekipe. Teško je izbiti dramaturginju iz mene. Ono što sam prvo uočila tijekom procesa rada je da sam narasla prvenstveno kao dramaturginja.

NACIONAL: U KunstTeatru je izvedena i predstava o mentalnom zdravlju u formi suvremene bajke „Marta i sedam strahova“ koju ste napisali i dramaturški priredili.

„Marta i sedam strahova“ je za mene počeo kao vrlo osoban tekst. Danas razumije da su svi osjećaji straha, zbunjenosti, potrebe da regresiramo u dijete u fazi kad trebamo sami zakoračiti u svijet nešto vrlo uobičajeno. Odluka da tekst zapravo bude bajka omogućio mi je lutanje po fantastičnom. Kao i bavljenje temom samoubojstva na jedan izmaknuti način. Temi samoubojstva često se olako pristupa. Ja ne zauzimam poziciju lika koji namjerava počiniti samoubojstvo, već sam glavnoj junakinji zapravo dodala strah od smrti koji pobjeđuje sve druge strahove.

NACIONAL: Zašto je vaš dramski tekst i dosadašnji opus usmjeren prije svega prema djeci i mladima?

Kad se osvrnem, većina tekstova mogu spadati u kategoriju za mlade ili o mladima. Ali i sama sam mlada pa je to valjda prirodno. Možda sam imala sreće da su moji tekstovi dobili priliku komunicirati s mladima. Ne pravim nikakvu razliku u pisanju za mlade i za odrasle, to je pitanje kako ćemo upakirati proizvod. Postoji velika fama kako nema kazališta za mlade, ali ako ćemo suditi samo po mojim iskustvima, repertoar KunstTeatra, produkcije PlayDrame, Empiria Teatra, zadnje vrijeme &ITD-a i drugih, prvenstveno poziva mladu publiku. Na „Assitej Gatheringu“ sam gledala novozelandsku predstavu „Yes!Yes!Yes!“ koja se bavi (ne)pristankom na seksualne odnose. Poslije predstave je jedan srednjoškolac rekao: “Kad nas pitaju kako dovesti nas mlade u kazalište, pa evo kako“. Tema ih se tiče. Format i jezik predstave su suvremeni, predstava ne pametuje i ne moralizira, ne drži lekcije.

NACIONAL: Što je sve potrebno učiniti s pozicije predsjednice Saveza scenarista i pisaca izvedbenih djela?

Prvenstveno poticati poštene radne uvjete. U trenu kad mi intendant nacionalne kuće kaže da je „moj rad minuli rad“, način na koji tretiramo poziciju dramske spisateljice postane vrlo opipljiv. Dosta zanimanja koje SPID okuplja su specifična. To su struke koje su prve za odstrel kad se racionalizira budžet. Znači, uloga SPID-a je borba za zaštitu struke i stručnosti te bolje radne uvjete. I kad smo lansirale cjenik i kad smo u bilo kojoj vrsti pregovora kao udruga, razumijem koliko je važno da se borba tiče svih aktera proizvodnog lanca jednog umjetničkog djela. Najvažnije mi je da nastavim ono što sam od SPID-a i dobila – svijest o solidarnosti.