Iako će u rujnu ove godine napuniti 86 godina, Zlatko Bourek ne prestaje intenzivno raditi i po ovim paklenim vrućinama. Tek što mu je odigrana premijera predstave “Kerempuh i smrt”, njegova Teatra nakaza-kazališta figura, prema motivima Krležinih “Balada Petrice Kerempuha” u sklopu 4. festivala Miroslav Krleža na Gvozdu, 16. srpnja otvorena mu je, u kaptolskoj Galeriji Kranjčar, izložba slika nastalih u posljednjih godinu dana nazvana “Mentalni sklop”, svojevrsni umjetnički spoj mentora i učenika, jer izlaže s vinkovačkim strip majstorom Dubravkom Matakovićem.

Bourek je jedinstveni umjetnik na hrvatskoj kulturnoj sceni. Kao akademski kipar koji je 1955. diplomirao u klasi prof. Koste Angelija Radovanija na Akademiji primijenjenih umjetnosti, okušao se u gotovo svim likovnim vrstama i tehnikama, dokazao se u raznim oblicima kazališnog stvaralaštva kao što su scenografija, kostimografija i režija, a afirmirao se i kao autor niza nagrađenih crtanih filmova.

Rođen u Slavonskoj Požegi, svojim gradom smatra Osijek, gdje se školovao do odlaska na studij. Kao režiser i scenarist snimio je tri igrana filma: “Cirkus Rex”, “Crvenkapica” i “Ventrilokvist”. Početkom šezdesetih debitirao je kao scenograf i kostimograf u kazalištu Gavella s predstavama “Mesar iz Abevilla” i “Meštar Pathelin”. Za Dubrovačke ljetne igre režirao je 1977. lutkarsku farsu “Orlando maleroso” Saliha Isaaca, kojom je počeo obnovu lutkarskog scenskog izraza u nas. Godine 1982. postavio je lutkarskog “Hamleta”, s kojim je gostovao na najvećim svjetskim kazališnim festivalima. Za režiju predstave “Bećarac” 1998. dobio je nagradu Marul na splitskom festivalu hrvatske drame Marulićevi dani. Manje je poznato da je u zagrebačkom HNK 2001. postavio židovski komad “Dibuk” Salamona Rappaporta, koji je prije toga s velikim uspjehom igran u Jugoslavenskom dramskom pozorištu. Od 2002. Bourek je član suradnik Razreda za likovne umjetnosti HAZU-a, a 2010. izabran je za redovitog člana i stekao status akademika.

Dan poslije izložbe, koja se pretvorila u ljetni društveni događaj i na kojoj se nije pojavio, Bourek nas je dočekao sjajno raspoložen, uz čašu rozea, u modernom, rashlađenom stanu na četvrtom katu zgrade bez lifta, u najstrožem centru Zagreba. U njemu živi sa suprugom Dianom Kosec-Bourek, renomiranom kostimografkinjom HNK. Nemirnog duha, vrckav, ironičan i zabavan, ovaj Slavonac koji potječe iz svijeta bećarca, tambura, pučkih veselica i birtaških rugalica, jedan je od onih sugovornika s kojim se mogu provesti dani uz anegdote, koje nevjerojatnom preciznošću vadi iz zapanjujuće memorije.

U ekskluzivnom razgovoru za Nacional, Bourek izbjegava svaki razgovor o aktualnoj politici, kao i uvijek tijekom karijere, ali se prisjeća mladosti, mirisa i okusa Slavonije, promišlja o umjetnosti i o velikim umjetnicima s kojima se družio.

NACIONAL: Osim što ste obojica Slavonci, što vas još povezuje s Dubravkom Matakovićem, s kojim dijelite izložbeni prostor?

Ja njega, kao Slavonac, jako volim. Ja sam mentor, on učenik. Mi Slavonci imamo britki humor. On je nešto što ja nisam. Doktor protiv kiča u književnosti, u životu, koji s krajnjim odurnostima demantira slatkost. On otvoreno govori o govnima i svim stvarima koje se inače ne govore. Da Mataković živi u Parizu, bio bi glavna zvijezda njihovih satiričnih listova, ali eto, on se povukao u Vinkovce. Prvi susjed mu je reper Shorty koji pjeva slavonsku himnu “Čemu tuga, čemu bol, ostaje nam alkohol”.

NACIONAL: Gdje vi zapravo pripadate?

Često me moji prijatelji pitaju: gdje ti spadaš u Slavoniji? Karašica, Drava, Dunav, Vuka, Sava, Orljava, to su rijeke i rječice koje prave slovo “S” i unutar njih nalazi se moja blatnjava Slavonija. Tu sam ja. Kako južnjaci vole svoje more i kamenjare, tako sam i ja formiran na toj zemlji. Svi umjetnici koji su se formirali na ravnici, njima je ravnica najveća planina na svijetu, poput Pietera Brueghela i Krste Hegedušića. Spadam u vrstu umjetnosti iz prve polovice dvadesetog stoljeća, to je ekspresionizam koji je likvidirao Hitlera. Ja sam inače švabofil, mi Osječani smo svi švabofili. Otišao sam studirati u Francusku, ali sam shvatio da sam pogriješio i da sam trebao odmah otići u Berlin. Moj školski kolega Viktor Žmegač i ja, s kojim sam išao u isti razred, tipični smo predstavnici švabofila u Zagrebu, jer smo odrasli na toj kulturi, glazbi i literaturi.

NACIONAL: Je li ta ljubav prema Slavoniji s protokom godina sve jača?

To vam je čisti senior sindrom! Mi svi u nekim godinama pojajarimo i postanemo sentimentalni. Zar nije čudno da je prosječan Hrvat proživio ili rat 1941. do 45. ili 1991. do 95? Ako si iole normalan, ne možeš pisati, komponirati ili slikati, a da te rat nije taknuo. Ja sam intenzivno tada živio, a danas sam u godinama kad sve više patim zbog Vukovara i Dunava. Često polemiziram s mladim umjetnicima koji su ludi za suvremenom, konceptualnom umjetnošću. Ja se ispričavam, ali volim da se zna koja zemlja stoji iza te umjetnosti. Picasso je bio Španjolac, njegove najmodernije slike su španjolske. To je jako bitno za malu zemljicu kakva je naša. Prije nekoliko godina pričao sam s dvojicom prijatelja u Münchenu i raspitivao se što nas čeka kad uđemo u Europu. Jedan mi je rekao: ne dao ti Bog da postaneš umjetnik Europejac, ti moraš ostati umjetnik Slavonac, onda ćeš biti potreban Europi. Ja sam jedan veseli, dobro koncipiran umjetnik. Imam svijest o onome što se dešavalo, ali i što se dešava. Ne mogu biti umjetnik koji će biti očaran nečim što ne predstavlja znak vremena i okruženja u kojemu sam živio.

NACIONAL: Kako procjenjujete ljude s kojima se susrećete?

Znate, ja sam pomalo đubre. Ako mi se neki čovjek sviđa, onda mi se sviđa i njegov posao. To priznajem. Nisam baš tako pametan da nekome sudim. Nekako se po duši orijentiram i procjenjujem ljude. U Zagrebu mnogi smatraju da su židovi neki religiozni, tradicionalni tipovi. Nitko ne pomisli da postoje i židovi komunisti. Židovsku zajednicu u Palmotićevoj ulici u Zagrebu osnovali su židovi partizani. Kada smo doživjeli vlastitu državicu, onda su se kao manjina i židovi kompletirali. Mi smo svi zainteresirani za judeističku kulturu. I smatram da mladim ljudima treba u obrazovanju judeistička kultura.

NACIONAL: Je li stereotip da su židovi škrti, a Slavonci ljudi široke ruke?

Znam hrpu škrtih Slavonaca, da ne mogu biti škrtiji. Znate tko su jako škrti ljudi, ali ne zbog zloće, nego od života? Otočani. Puno se govori danas o Grcima. Oni su škrti. Sjećam se razgovora iz 1940., kad se u mojoj familiji govorilo: dužan kao Grk! Nije mi do danas jasno kako su se oni tako zadužili i da su svi tako nesretni. U Grčkoj, na moru, nalazi se vila do vile, imaju penziju pedeset godina i velike plaće. Ja to stvarno ne razumijem. Znate tko najviše ogovara Grke? Srbi. Uuu, sjetite se samo drame “Kir Janja”. No taj folklor o židovima kao zločestima i gadovima, još uvijek bruji, nažalost.

NACIONAL: Vi nikad niste javno ‘’mahali’’ svojim židovstvom, poput Branka Lustiga.

Znate zašto? Moja mama je pokrštena, s njom sam pobjegao u partizane, gdje je bila u sanitetu, a ja sam bio kurir. Otišli smo ne da bismo gradili socijalizam, nego da bismo sačuvali živu glavu. Kad smo se 1945. vratili, otišli smo u Gradsku kavanu na ručak i sreli smo se s generalom Ivanom Šiblom. Moja mama je bila prekrasna žena i Šibl se malo muvao oko nje. Uvijek sam ga sumnjivo gledao zbog toga. On je rekao: Drugarice Anka, nikad od tebe prava drugarica, ti si buržujka, ali zato ćemo od tvoga Zlatka napraviti pravog komunistu. Ona je samo odmahnula rukom, svjesna da neće biti ništa od toga.

NACIONAL: Majka vam se prije rata preudala. Kakav ste odnos imali s očuhom?

Taj moj očuh ubijen je 1941. Ali nisu ga likvidirale ustaše, nego tzv. Mačekove straže. Mi smo bili strašno bogati, ali morali smo pobjeći u zadnji čas od kuće. Nosili smo taj žig, živjeli smio u strahu i neimaštini. Odrastao sam s dvije guvernante koje su mi čak i cipele vezale, a došli smo u situaciju da nismo za kruh imali. Znate, ljudi su uvijek krivo govorili da se u partizanima išlo u šumu. U Slavoniji se nikad nije išlo u šumu. Išlo se u kukuruze. I u ovom ratu se bježalo u kukuruze. To vam je vječni problem Slavonije koja jednako stradava.

NACIONAL: U kojoj dobi ste otkrili likovni talent?

U kući moga očuha precrtao sam fotografiju kralja Aleksandra. U našoj školi bio je jedan mlađi srpski pop koji je bio neoženjen i dolazio je povremeno k nama na ručak. Kad je vidio moj crtež, rekao je: ovo dijete je talentirano, bit će umjetnik! Ja sam vječno crtao. Ima nešto i u genetici. Moj otac je bio urar i zlatar i vrlo je lijepo crtao. Znate da djeca likovnjaka, muzičara ili glumaca uvijek idu stopama roditelja.

NACIONAL: Jeste li ponosni na to što je vaša kći Barbara Bourek diplomirala slikarstvo i, poput svoje majke, odabrala kostimografiju za profesiju?

Moja kći Barbara studirala je i završila slikarstvo. Dobra je slikarica, ali je s obzirom na posao svoje mame, otišla u kostimografiju i završila u teatru i na filmu. Ponosan sam što je dobila Zlatnu arenu za kostime u filmu Branka Ivande o Lei Deutsch. Mi smo je od malih nogu vodili u HNK, jer nismo je imali gdje ostaviti. Sjećam se kako je sjedila u prvoj loži, a u “Prodanoj nevjesti” Franjo Paulik pjevao je njoj. Tako da je ona formirana potpuno drugačije od onih koji dođu na studij na Akademiju i tek tad prvi put vide nacionalno kazalište. Znate kako kažu, u kući mesara djeca najbolje znaju rezati meso. Mislim da se sva djeca formiraju u djetinjstvu. I to je jako važno, to vas kasnije odredi za čitav život. Za razliku od mene koji ne govorim engleski, nego njemački, moja Barbara tečno govori, piše i računa na četiri jezika. Ja se uopće ne služim kompjutorima i internetom, meni je mobitel sasvim dovoljan za komunikaciju. Treba mi samo da se čujem sa suprugom kad smo u gradu.

NACIONAL: Kako uspijevate s 85 godina slikati takve žive, erotski provokativne, koloritno jake slike?

Za nas Slavonce govore da smo erotomani. No to nije erotomanija, nego emanacija nastajanja života. U životu imate fazu ljubavništva, fazu očinstva, faza starosti. Kaže pjesma u mladosti: “Kolike sam još ljubio, nisam na sreću, večeras počeću.” A u starosti: “Kolike sam još ljubio, nisam na sreću, al’ ni večeras neću.”

NACIONAL: Što mislite o današnjem kazalištu?

To kako danas mladi ljudi rade kazalište, potpuno je pogrešno. Ne možete Hamleta oblačiti u traperice.

NACIONAL: O tome je baš nedavno za Nacional govorila vaša kolegica s Akademije Jagoda Buić.

Hamlet nije imao zahoda, pišao je po kući, svađao se, bio je krezub, neopran i vodio je ljubav takav. I ne možeš sada u traperu glumiti ljubav. Ne može se tako igrati Molierea, Shakespearea, Vojnovića, Dunda Maroja, nego treba ostati dosljedan originalu, klasiku. Kako bi mladi ljudi koji to danas gledaju mogli naslutiti zašto i kako se nekad govorilo o ljubavi i neljubavi. Danas na pozornici skidaju gaće i skaču jedan na drugoga. O ljubavi se može fantastično pričati bez da se skidaju gaće. Nedavno sam u HNK gledao jednu predstavu koja nije bila bog zna što, ali jedino sam sa scene razumio Almu Pricu i Milana Pleštinu, jer pravilno i razgovjetno govore. Kod Pleštine se u glumi, s obzirom na to da je beogradski đak, osjeća ironičan, zafrkantski, šarmerski ton, kakav imaju srpski glumci. Znate, otkad na Akademiji više ne predaju prvaci Drame Tonko Lonza i njegova supruga Neva Rošić, mladi glumci više ne znaju govoriti. Sad su i u ovom komadu svi samo frfljali, gutali slogove, nešto glumatali, a neki su čak tražili i bubicu, da ih se čuje. Bog te mazo!

NACIONAL: Što mislite o mladim likovnjacima?

Današnji mladi ljudi pod svaku cijenu hoće uspjeti, doći odmah na naslovnice, u medije, ali prebrzo. Nestrpljivi su. I primjetio sam da su na Akademiji mladi ljudi jako mrgudni! Svi hoće uspjeh kakav vide u američkim serijama, pa misle da je to uspjeh. Oni bi odmah jurili na venecijanski bijenale. A ta sva moderna bijenala su bezlična! Kao i avangardna umjetnost. Nema spola, ne zna se otkud je došla, bez nacionalnosti je. Znate, ljudi se dijele na dobre i loše, a ne na suvremene i nesuvremene. Kad je osnivan Muzej suvremene umjetnosti u Zagrebu, pitao sam Igora Zidića spadam li u Galeriju moderne umjetnosti, u kojoj sam izlagao, ili u taj novi muzej. Veli on meni: Zlatko, nemaš problema, ti spadaš u prvu polovicu dvadesetog stoljeća! I zaista je tako. Da se vratim mladima. Uspjeh se mora steći. Iza mene je ipak jedan vrlo veliki posao koji sam iz užitka radio cijeli život.

NACIONAL: Je li sve što ste radili, kao kipar, slikar, lutkar, scenograf, kostimograf, redatelj, tvorac animiranih filmova, dobitnik Nazorove nagrade za životno djelo i akademik, bilo adekvatno financijski nagrađeno?

Mogu vam reći, najiskrenije, da sam s oskarovcem Dušanom Vukotićem i ostalim velikim imenima crtanog filma, uvijek ostao bijeda. Nikad nitko nije ništa zaradio ni stekao na crtanom filmu. Samo su sjedili u kavani. Uvijek su vozili polovne automobile. Ako su htjeli zaraditi novac, morali su otići van, poput Zlatka Grgića u Kanadu. Otišao bi i Vukotić, samo nije znao beknuti ni jedan strani jezik. Prvo što je napravio Veljko Bulajić bilo je to da je otišao u Italiju, gdje je stekao velike veze s ljudima koji su mu kasnije bili korisni.

NACIONAL: Zašto nikad kasnije nije ponovljen uspjeh Zagrebačke škole crtanog filma, kao onda kad ste vi, koncem pedesetih godina prošlog stoljeća, bili jedan od njenih osnivača?

Kad sam 1950. došao iz Osijeka na studij u Zagreb, Borivoj Dovniković i ja crtali smo za časopis Kerempuh. Kad smo upoznali genijalnog Fadila Hadžića, tamo su se našli ljudi iz te branše, poput Waltera Neugebauera, koji je bio genijalac i zaljubljen u Walta Disneya. Bili su tamo Vatroslav Mimica, Pavao Štalter, Aleksandar Marks, Vladimir Jutriša, Zvonimir Lončarić… S prvim filmom trebalo je, nakon 1948., protiv Rusa napraviti film. Idući film bio je “Cowboy Jimmy” kao posveta Amerikancima. Film je dobio nekoliko nagrada, Tito nas je primio na Brijunima. U međuvremenu, književnik i akademik Marijan Matković postao je umjetnički direktor Zagreb filma. Pozove on mene i veli: “Ma što vi znate o kaubojima i Americi? Zašto ne radite ono u što se razumijete? Zlatko, pa ti si slavonska seljačina! Ti poznaš te bećarce, radi filmove o tome.” Tako smo se mi razdvojili u dvije autorske grupe. U jednoj grupi nastajali su art filmovi, a u drugoj takozvani divertimento filmovi. Vukotić je spadao u drugu grupu, s filmovima poput oštrog vica koji pali kao bomba. Ja sam bio u prvoj grupi. I tako su nastali moji filmovi kao što su “Kovačev šegrt”, “I videl sam daljine meglene i kalne”, nastao prema Krležinim “Baladama Petrice Kerempuha”, za koji sam dobio Nagradu grada Zagreba, “Bećarac”…

NACIONAL: Je li Mani Gotovac kriva što ste se i vi otisnuli u gastarbajtere jer ste 1988. postali član kazališta Hans Wurst Nachfaren u Berlinu?

Jest. Otišao sam kod Mani Gotovac na razgovor nakon što je preuzela Teatar ITD, a bilo je to poslije mog svjetskog uspjeha s “Hamletom”, igranim u izvedbi toga kazališta. No ona mi je decidirano rekla da se moj rad ne uklapa u njezin koncept i viziju teatra. Ja sam spustio nos do poda, silno se rastužio i spakirao. Osam godina proveo sam u Berlinu jer sam dobio poziv od dvoje Nijemaca koje je zanimao baš taj moj stil ekspresionističkog “puppen” teatra. Iako nisam morao biti tamo. Imao sam privilegiju da bih se nakon tri mjeseca rada na nekom komadu, poput Čehova ili “Ukroćene goropadnice”, vraćao u Zagreb. Ja sam bio “high” gastarbajter!

NACIONAL: Kako ste bili prihvaćeni u Berlinu?

Jeo sam govna, s oproštenjem. Ja sam dvostruko radio, scenografiju i kostime, ali me nisu tako plaćali. Bio sam ambiciozan, htio sam režirati na njemačkom, da donesem nešto malo novca Diani i Barbari. Osnovali smo i novo kazalište, u kojem sam prao i prozore. Na kraju sam počeo režirati u Berlinu. I danas imam otvoreni poziv da radim što god želim u tom teatru. Ali više ne mogu ići. Više ne radim ni u teatrima u Rijeci i Osijeku. Sve u svoje vrijeme. Danas živim na relaciji atelje – kuća. I ako nema potrebe, ne izlazim na ove vrućine. Nisam išao ni na svoje otvorenje u galeriju gospođe Kranjčar.

NACIONAL: Koji su korijeni vašeg Kazališta figura, teatra nakaza?

Naziv tog kazališta postoji otkada su figure s oltara progovorile, ne u crkvama, nego na sajmištima, trgovima,”praterima” i birtijaškim klupama. Poslije Prvog svjetskog rata u Berlinu, njemački proleteri u štrajkaškim komunama zabavljali su narod drvenim figurama: vrag, smrt, kapitalist, kurva, nekakav kreten, anđeo… To vam je razdoblje iz poznatog filma “Cabaret”. Drvene figure recitirale su patetične proleterske parole, ali i lascivne tekstove o kapitalistima i popovima. U Osijeku poslije rata, dakle 1945., preko Mađarske pokraj Drave stigao je takav teatrino koji je vodio jedan stari umjetnik u trbuhozborstvu. Program je bio sastavljen od sramotskih bećaraca, a publika je gađala figure krpenim loptama. I tko bi pogodio tri puta zaredom, dobio bi bocu ruma. Iste godine u Osijeku, iza kapucinske crkve, mladi sjemeništarci držali su jednom tjedno program kazališta figura, poput Sv. Franje. Znate, i u Japanu se jako cijeni od 15. stoljeća kazalište figura koje se zove bunraku. Moj “Hamlet” rađen je u toj tehnici. Za mene, kazalište figura postaje i dalje sardoničan, lascivan, zubat, pučki teatar koji se ruga samom sebi. A teatar nakaza je kao i svaki drugi. Nakazan je onda kad ga autor radi. Meni je poticaj drvena figura koja se ne pretvara da je čovjek. Ljudi griješe kad naprave neku lutku i ponosni su što je poput živog čovjeka. Ne. Mene to ne zanima. Neka se drvo ponaša kao da je drvo.

NACIONAL: Zašto vas je Miroslav Krleža nazvao “Pemac Kukac”?

Krleža je bio vrag koji je baš sve znao. Pitao me znam li kaj znači moje prezime Bourek. Ja sam rekao da nemam pojma. A Krleža veli: Ti, bedak jedan, tvoje prezime dolazi iz Slovačke. Pisalo se Bourec, a ne Bourek. A bourec je naziv za kukca koji se začahuri u dudovom svilcu. Krleža je doista bio u pravu. Tek kasnije sam saznao da su Boureki potekli iz Slovačke i da su bili svilari.

NACIONAL: Što bi Krleža rekao na “Kerempuha i smrt”, da je mogao vidjeti vašu predstavu na svom Gvozdu ?

Mislim da bih, s obzirom na to da sam kod njega prošao dobro prvi put, i sad dobro prošao. Krleža je volio mlade ljude koji su ambiciozni i koji su zaljubljeni u njega sto gradi. Marijan Matković režirao je predstavu “Ahilova baština”, a ja sam radio kostime i dekor. Krleža nije imao običaj dolaziti na generalne probe. No učinio je iznimku i došao je na prvu generalku. Među ekipom je nastala panika. Počelo se govoriti: Nadrapali smo! Ivo Škrabalo bio je asistent režije. Nakon što se Krleža pojavio, Škrabalo i Matković su zbrisali i ostavili mene samog s autorom. Kad sam mu predložio da sjednemo, on poviče: “Tu da sjednem, ispod hrvatskog lustera koji će pasti na hrvatskog Krležu?” I odemo sjesti u prvi red. Digne se zastor. Krleža se meškolji i okrene meni: “Pemac, kaj si to napravil?” I ja krenem pojašnjavati: tu je Ahilovo bojište, Ahilov šator, sav u bijelom, kazan u kojem je voda i peru se zavoji… On me upita: “I to je tebi Ahilov šator?” Veli on, nije to Ahilov, nego ciganski šator. “Kaj je to tebi Ahil? Čuj, buš taj šator promijenil da bude veliki, a ognjište promijeni da ne zgleda tak ciganski.” Okrene se i ode. Matković se pojavi i veli mi: “Ti si nas spasil.” Kad tamo, Krleža se pojavi sutradan da provjeri jesam li ga poslušao. Ja sam cijelu noć radio na novom šatoru. Mi krenemo s probom. Veli Krleža: “Ovaj šator ne valja, bivši je bio bolji! Idem ja i pozdravi Marijana.” Krleža ode i nije se više pojavio. No mojim mukama nije bio kraj, jer je glumačka prvakinja, čuvena Ervina Dragman, igrala glavnu žensku ulogu. Matković me zamolio da već na prvoj čitaćoj probi napravim skice za sve kostime. Gospođa Dragman na prvoj probi gleda moje kostime i veli: “To je grozno, ja zgledam k’o cafuta, nemrem takva bit na sceni, zmazana i ofucana.” Ja joj pokušam objasniti: “Ali gospođo Dragman, piše u didaskalijama, vi perete rane i zavoje, vi ste najzadnja sluškinja.” Kaže ona: “Ne, ne, ja hoću da mi napraviš lepi bijeli rimski kostim.” Ja gledam u redatelja, on šuti, jer je znao da će biti tako. I napravio sam novi kostim. I na prvoj generalki svi glumci u kostimima, dekor je na pozornici. Ulazimo svi skupa na scenu. Ulazi i Dragmanica, promatra scenu i krikne: “Pa ja imam bijeli kostim, a oko mene je sve bijeli dekor. Pa mene se ne bu vidlo na sceni!”

NACIONAL: Koliko vam nedostaje glumac Fabijan Šovagović? Išli ste u istu gimnaziju u Osijeku, bio je motiv na vašim slikama, na jednoj ste mu napisali poruku “Aoj Šovo, brkovi ti crvbijelplavi, prst u uho, pa ih nagaravi, eh moj Šovo”, a ostao vam je i neispunjen san da mu se u centru Osijeka postavi spomenik koji biste vi izradili?

Naslikao sam Šovu 1991. s brkovima: crven-bijeli-plavi. Imao sam izložbu u Umjetničkom paviljonu i ta slika je bila izložena na centralnom mjestu, ja sam je još ukrasio lovorovim vijencem i jabukom. Tri mjeseca poslije izložbe, jednog dana naletim na Šovagovića kako zamišljen sjedi. I kaže mi znakovitu rečenicu, čije sam važnosti postao svjestan tek kasnije: “Da vidiš, šta mi njima radimo, a što oni nama rade.” Tu sliku sa Šovom darovao sam jednoj hrvatskoj asocijaciji. No jednog dana očajni su me nazvali da im je netko tu sliku ukrao. Kažem im: ako je zaljubljen u Šovu,pa je postao zbog toga lopov, neka mu! Ako je lopov koji je krao da bi zaradio, dabogda se spotaknuo o prag! Šovo i ja išli smo u istu osječku gimnnaziju koju su do danas pohađala dva nobelovca i četrdeset akademika. Znate, Šovo je bio putni đak, uvijek je kasnio prva dva sata na nastavu, pa se poslije raspitivao što je bilo na matematici. Nosio je uvijek veliku torbu s remenom, iz koje je jednom 1948. izvadio na velikom odmoru komad domaćeg kruha s krumpirom koji je njegova mama ispekla nekoliko sati ranije. Bio je poput kolača, toliko fin da sam pola pojeo odmah, a polovicu odnio doma mami da proba. I sad osjećam okus tog Šovina kruha. On je zapravo cijelog života dijelio kruh. Taj njegov “Sokol ga nije volio”, koji je odigrao sa sinom Filipom, ma to je nešto fenomenalno. Nedavno sam ponovno gledao “Đuku Begovića”. Ti naslovi su baza hrvatske kulture i Slavonije. Kako su kod nas, opravdano, južnjaci u kulturi jači, s tim Splitom i Dubrovnikom, mi smo u drugom ešalonu. Samo, za razliku od južnjaka, mi Slavonci imamo jedan gard temeljitosti, zločestoće i zlopamtilosti. Jednom u Vukovaru stojim ja s dvojicom prijatelja uz Dunav, buljimo u rijeku i pušimo. Odjednom jedan od nas trojice izvali: “Slavonijo, što mi život vrijedi, kad su komšije govnojedi!”