U povodu svoje knjige “Izgon”, zbirke priča o ljudima s ratom zahvaćenih područja primoranima na izgon i bijeg, turska novinarka u književnica Çiler İlhan za Nacional govori o položaju žena u svijetu, a komentira i odnos Turske s Rusijom, Sirijom, ali i s Europskom unijom

“Izgon”, turske novinarke i književnice Çiler İlhan, potresna je knjiga o ljudima s ratom zahvaćenih područja primoranima na izgon i bijeg. Priče u “Izgonu” su monolozi stvarnih i izmišljenih likova, od obespravljenih žena preko ratobornih i poraženih muškaraca do tužnih pasa lutalica. Çiler İlhan, jedna od najistaknutijih suvremenih turskih spisateljica, pokazuje duboko razumijevanje za ljudsko iskustvo, patnju i osjetljivost spram životne boli i nepravde. Prevladavajuća je tema njezine zbirke osjećaj melankolije onih koji su otuđeni od svoje domovine, od svojih obitelji i društva. Kao žena koja piše u modernoj Turskoj, Çiler İlhan ne boji se govoriti o temama kao što su ubojstva iz časti, obiteljsko nasilje ili američka okupacija Iraka. Zbirka priča “Izgon” – za koju je autorica dobila Nagradu Europske unije za književnost 2011. godine – dosad je prevedena na desetak jezika, a pojedine priče iz zbirke posljednjih su godina objavljene u međunarodnim zbirkama pripovijedaka zajedno s djelima brojnih drugih slavnih europskih pripovjedača.

Çiler İlhan rođena je 1972. godine, studirala je međunarodne odnose i političke znanosti na Sveučilištu Boğaziçi u Turskoj, a potom hotelski menadžment u Školi za hotelijerstvo i turizam Glion u Švicarskoj. Živi u Istanbulu, a radila je kao hotelijerka, slobodna spisateljica i kao urednica u različitim razdobljima života. Godine 1993. primila je prestižnu nagradu za mlade „Yaşar Nabi“ za kratku priču. Njezine pripovijetke, eseji, recenzije knjiga i članci o putovanju objavljivani su u raznim časopisima i novinama. Çiler İlhan je članica turskoga PEN-a. U intervjuu za Nacional komentira položaj žena u društvu, ali i prognozira da Turska nikad neće biti primljena u Europsku uniju, jer je mnogoljudna zemlja s muslimanskim stanovništvom.

NACIONAL: U “Izgonu” pišete o različitim ljudima širom svijeta koji su progonjeni iz bilo kojeg razloga. Zašto ste pisali o tome?

Jednog dana odlučila sam izrezivati isječke iz novina, različite vijesti. Nisam znala zašto to činim, ali onda sam shvatila da su te vijesti željele biti objavljene, pretvorene u fikciju i napisane kao knjiga. Više od pola priča su stvarne. Dala sam im neki obrat, različit pristup, literarnu dušu, te ih pretvorila u fikciju. Jednostavno sam morala pisati priče o tim ljudima, životinjama i zemljama, inače bi me zauvijek proganjale.

NACIONAL: O čemu ste razmišljali tijekom pisanja?

O svakome tko proživljava bol – bio on ubojica ili žrtva. O svakome od nas koga ne puštaju na miru.

NACIONAL: Pišete o ljudima u gradu Batmanu, u kojem je najveći broj samoubojstava žena, pa stoga pišete i o položaju žena u društvu. Što možete reći o tome?

Ah, što mogu reći o tome? Kao što ide pjesma, “ovo je muški svijet”. U Turskoj moramo napraviti toliko toga kad se radi o ljudskim pravima općenito; a djeca i žene najviše pate. Pogotovo u istočnoj Turskoj i ruralnim područjima zemlje, gdje su djevojke još uvijek komoditet, nešto što možeš dati i uzeti kad hoćeš. Ono što me najviše slomi su bolesne priče koje dolaze iz ‘civiliziranijih’ dijelova svijeta, sjevera Europe, zapada Europe… Gdje neki ljudi otimaju djevojke i žene i pretvore ih u seksualne robinje, i tako godinama, u svojim vlastitiom domovima. A ti ljudi ne žive u planinama, već u mjestima u kojima imaju mnoge susjede. Svijet generalno nije prijateljski nastrojen prema ženama. Pogledajte što se sad događa na Bliskom istoku, čak su i danas djevojčice prodavane u roblje. Sve me to ljuti i uzrujava.

NACIONAL: Pišete o različitim zemljama, koje imaju iste priče, od Iraka, Turske do Bosne. Kako gledate na te konflikte, posebno u svjetlu onoga što se događa u Siriji? Kako naučiti od vlastitih pogrešaka?

N+Bojim se da ljudi ne uče iz svojih pogrešaka. Dok se god sreća ili razina civiliziranosti ili properiteta mjeri godišnjim dohotkom po osobi, kako se može očekivati da će sviejt postati ljepše mjesto? Što s dogodilo sa zdravljem, obitelji, osjećajima, srećom, svim tim stvarima koje nas zaista usrećuju?

NACIONAL: Zašto ste napisali priču o Srebrenici? U njoj pišete da su snage UN-a odgovorne za zvjerstva koja su se ondje dogodila. Kako gledate na to?

UN ne preuzima nikakvu odgvoornost nigdje sve dok ‘velika petorka’ i njihovi politički partneri ulaze u konflikte svugdje i gotovo stalno radi se o podjeli resursa. Ako država nema zanimljive resurse, zaboravite na UN. UN se može smatrati odgovornim i za mnoge građanske ratove u Africi, mnoge od kojih su podmetnule ili pokrenule velike zemlje zbog svojih interesa, u kojima nisu napravile ništa a ljudi su istovremeno otimali djecu za vojnike, silovali žene, ubijali ljude i uništavali sela. Srebrenica je jedna od takvih tragedija gdje je UN zatvarao oči dugo vremena. Toliko je dramatično i tužno ono što se tamo dogodilo. Prije samo nekoliko tjedana naišla sam na članak na BBC-ju; on je bio baš srcedrapateljan. Toliko je neželjene djece u Bosni, jer je toliko žena koje su sustavno bile silovane godinama. Neke od tih žena ostavile su svoju djecu po sirotištima čim bi se rodila; sirotišta su bila toliko pretrpana da su neka djeca bježala, ili su bila prisiljena otići. Ili je nekoj djeci toliko teško živjeti u svojim domovima jer čak kad bi ih majke zadržale, nisu bila voljena i bila su tretirana drugačije od druge djece, koja nisu bila rođena nakon silovanja. Tako da su se mnoga djeca počela baviti prostitucijom i porno industrijom zato jer nisu imala nikakav drugi izlaz; jednostavno su prisiljena na to. Vidite da se, dakle, tragedija prenosi na novu generaciju, a barem jop dvije generacije bit će time pogođene – kako očekivati da ova jadna djeca imaju normalan život? Pročitala sam nedavno da je među migrantima koji su migrirali u Europu, poglavito zemlje EU, oko 10.000 djece nestalo. Gdje su ta djeca? Što se dogodilo s njima? Oko 26.000 djece migriralo je u Europu bez roditelja, to je tako tužno, roditelji su se izgubili, ili su mučeni, ubijeni… Tako da djeca putuju sama i onda se ona izgube i možemo samo zamisliti što se s  njima dogodilo. Žao mi je ali ne mislim da danas postoji previše dobrih opcija. Gdje je UN? Gdje je EU? Gdje su ta djeca?

NACIONAL: Govoreći o Siriji, pred Turskom su zaisat veliki izazovi kad je migrantska kriza u pitanju, kakva je situacija danas? Jeste li knjigu posvetili upravo tim ljudima koji čekaju ulazak u Europu?

Knjiga je posvećena onim Sirijcima, Eritrejcima, Afganistancima, Somalijcima i drugim izbjeglicama iz Burkine Faso, Mianmara i drugih zemalja koje mediji čak ni ne spominju; koji samo žele bolji život, ponekad samo život. I koji neprestano umiru kao mravi u moru, na zemlji, u svojim domovima i na ratištima. Tako je žalosno da smo mislili da smo vidjeli sve u Iraku i Afganistanu, a stvari su se još više zakomplicirale i još je dramatičnije, to je tako tužno.

NACIONAL: Kako vidite odnose Turske i Sirije?

Vjerujem u dobre odnose s našim susjedima. No, oni nisu baš dobri o ovom trenutku.

NACIONAL: Kakvi su odnosi Turske s Rusijom? Je li se situacija popravila?

Nekoliko puta smo mislili da se situacija popravila, ali očito nije. Nije tako loše kao na početku konflikta, to je sigurno, ali ovog ljeta neće biti ruskih turista a gubimo i mnogo poslovnih prilika koje inače imamo s Rusijom. To je malo kompliciranija priča, ono što se vidi ne mora biti ono što se zaista događa. Mediji su majstori za mijenjanje smjera priče. Razumijemo svijet kroz medije većinu vremena, ali vidimo samo vrh ledenog brijega.

NACIONAL: Koji su najveći izazovi za Tursku osim odnosa sa susjedima?

Razina pismenosti je veliki problem, oslabljena poljoprivreda, nezaposlenost.

NACIONAL: Kako gledate na sporazum koji je Turska sklopila s EU? Neki to vide kao tursku ucjenu, a neki kao ono što se trebalo dogoditi prije mnogo vremena te da je upravo Turska bila ucijenjivana.

Kakav sporazum? To je samo dio šoa za koji ne znamo kako će završiti. Bliski istok se u međuvremenu ponovno oblikuje i mislim da pokušavaju držati stvari pod kontrolom takvim alatima – to nije realno.

NACIONAL: Žele li Turci biti dio EU?

U prošlosti su svi umirali da budu dio Europske unije, ali nakon što se vidjelo da su neke zemlje imale ekonomskih problema nakon preuzimanja eura, nekako se izgubio taj osjećaj za priopadanjem EU. Mislim da u ovome trenutku većina Turaka nije opsjednuta idejom da postanu dio EU.

NACIONAL: Kako Turci gledaju na EU danas?

EU je kršćanska liga. Prema mojemu mišljenju, EU nikad neće prihvatiti Tursku. Vjerojatno postoje još neki razlozi osim religije – mnogo nas je i imamo jako mnogo prostora za popravak.