ININ NAJVEĆI NAFTNI PARTNER: Od izbjeglice do naftnog magnata

Objavljeno u Nacionalu br. 735, 2009-12-15

Hetem Ramadani, slovenski poduzetnik albanskog podrijetla, vlasnik je tvrtke Salbatring, glavnog trgovačkog partnera Ine, koja je zahvaljujući prošlogodišnjem rastu prihoda od 937 posto osigurala titulu najbrže rastuće kompanije u jugoistočnoj Europi

U Hrvatskoj je malo poznato kako je jedan od najvećih trgovačkih partnera hrvatske naftne kompanije Ine tvrtka Salbatring, u vlasništvu slovenskog poduzetnika albanskog podrijetla Hetema Ramadanija. Ta kompanija je tijekom posljednjih godina izrasla u jednog od najvećih trgovaca naftom i naftnim derivatima u jugoistočnoj Europi. Salbatring, primjerice, od hrvatske kompanije otkupljuje većinu njezinih izvoznih količina koksa i ukapljenog naftnog plina, prodaje joj naftu i naftne derivate, a samo tijekom prošle godine ostvario je rast prihoda od 937 posto. Ta brojka je impresivna, naročito s obzirom na to da tvrtka zapošljava tek 14 ljudi, a rast prihoda s 60-ak milijuna eura u 2007. godini na 611 milijuna u 2008., Salbatringu je osigurao titulu najbrže rastuće kompanije u jugoistočnoj Europi.

Taj uspjeh još je i veći ako se zna da je većina naftnih kompanija u regiji, među kojima je Ina, glavni Ramadanijev trgovački partner, isto razdoblje završila s golemim gubicima. Samo Ina je u posljednjem kvartalu 2008. na trgovini naftom i plinom izgubila oko 1,5 milijardi kuna. U takvim okolnostima, budući da je u recesijskoj godini uspio udeseterostručiti prihode svoje kompanije, dotad malo poznati Hetem Ramadani stekao je status najperspektivnijeg slovenskog poduzetnika. On trenutačno zauzima sedmo mjesto na listi najbogatijih Slovenaca, s procijenjenim imetkom od 68,5 milijuna eura. Njegovo bogatstvo, prema procjeni novinara poslovnog dnevnika Finance koji izrađuju ljestvicu, u posljednjih godinu dana poraslo je za više od 230 posto, a Ramadani je danas vlasnik najveće privatne kuće u Sloveniji, površine 3300 kvadrata, te niza luksuznih nekretnina, automobila i plovila. Ipak, svoj cijeli imetak taj 55-godišnji inženjer strojarstva stekao je u posljednjih 20 godina.

Svoju kompaniju osnovao je u Ljubljani 1990. godine, nakon što je u Sloveniju kao izbjeglica stigao s Kosova. Svoj odlazak s Kosova Ramadani je u prošlosti tumačio političkim razlozima, tvrdeći da je zbog podrške kosovskoj neovisnosti otpušten iz državne službe. Kada je stigao u Ljubljanu imao je 37 godina, bio je bez posla i novca, nije znao slovenski jezik, a prema vlastitom priznanju nije želio kao ostali Albanci raditi u ugostiteljstvu ili trgovati voćem i povrćem. Njegova tvrtka u početku se bavila trgovinom koksom i metalnim rudama, a danas je ona najveći uvoznik naftnih derivata na istočnoj strani Jadrana.

Ipak, unatoč golemom uspjehu, Ramadani je vrlo neobičan poduzetnik. U intervjuima kao svoj poslovni moto navodi hrabrost, stvaralaštvo i mir, vrijednosti koje je naučio cijeniti tijekom svog boravka u Indiji i pohađanja seminara kod poznatog američkog promicatelja joge Deepaka Chopre. Ramadani tvrdi kako i danas nekoliko sati svaki dan provodi meditirajući, 60 dana godišnje provodi na moru, 35 na skijanju, a svaki vikend negdje putuje. Na pitanje kako to stigne uz sve ostale obveze koje ima odgovara kako on “ne radi puno, već radi pametno”.

Osim Ramadanija i svi ostali zaposleni u tvrtki redovno meditiraju, ima ih samo 14, a Ramadani tvrdi kako ih više ne treba jer bi trošio previše vremena na to da upravlja s njima. Što se tiče golemog rasta prihoda koji je njegova tvrtka ostvarila tijekom prošle godine, Ramadani svoju poslovnu politiku objašnjava činjenicom da je uspio zasnovati osobne odnose s velikim svjetskim natnim kompanijama: “Ja se uopće ne znam koristiti interentom, a ni računalo gotovo uopće ne upotrebljavam. To rade moji suradnici. Za uspjeh Salbatringa internet je zaslužan 0,1 posto. U naftnom biznisu se sve zna. Nema tajni. Cijene se određuju na svjetskom tržištu. Moj pristup djeluje u ‘četiri oka’. Važno je kako te osobno doživljavaju.”

Ipak, bez obzira na to što se Ramadani često poziva na velike naftne kompanije poput Shella i Lukoila, činjenica da je ključan Salbatringov partner upravo hrvatska Ina i da njihov trgovački odnos značajno intenzivniji od odnosa Ine s nekim puno većim i poznatijim tvrtkama za trgovinu naftom, kao što je primjerice Lukoilov Litasco. Dapače, predstavnici te kompanije navodno su u više navrata izrazili nezadovoljstvo činjenicom da ne mogu ostvariti direktne poslove s Inom, već moraju poslovati preko posrednika – Salbatringa. Ako su te informacije točne, može se zaključiti kako je Salbatring preuzeo ulogu posrednika pri Ininoj dobavi nafte i naftnih derivata. Takvi posrednici u naftnoj industriji su uobičajeni, no često ih se povezuje i s nelegalnim poslovima. Primjerice, prošlogodišnja plinska kriza između Rusije i Ukrajine uvelike je izazvana zbog nekoliko posredničkih kompanija, koje su poslovima transporta plina iz jedne zemlje u drugu zarađivale velike provizije. Kad su te tvrtke izbačene iz posla, cijela situacija se smirila i opskrba plinom je ponovno uspostavljena.

U trgovini naftom također posredničke kompanije često povezuju kupce s prodavačima, no u slučaju Ine nejasno je zašto bi takva relativno velika kompanija, s dugom tradicijom i iskustvom trebala pomoć da ostvari direktan kontakt s nekom od velikih svjetskih kompanija za trgovinu naftom kao što su Glencore, Vitol ili Litasco. Te kompanije raspolažu golemim količinama nafte i naftnih derivata, posjeduju vlastite flote brodova za transport i goleme skladišne kapacitete, a sukladno tome u pravilu u dugoročnim ugovorima nude i najpovoljniju cijenu, pa je stoga čudno da Ina derivate kupuje od male slovenske kompanije, koja ih također vjerojatno nabavlja od neke od velikih kompanija. Ipak, iako nije poznato koliki je ukupni volumen trgovačke razmjene između Ine i Salbatringa, može se pretpostaviti da je znatan. Sam Ramadani je u intervjuu ljubljanskom Dnevniku ispričao kako je njegova tvrtka tijekom 2008. godine morskim putem uvezla više od milijun tona naftnih derivata, što je čini najvećim uvoznikom na istočnoj strani Jadrana. S obzirom na potrebe hrvatske kompanije može se pretpostaviti kako je značajan dio tih derivata bio namijenjen upravo Ini. S druge strane, prema neslužbenim informacijama, Salbatring je već godinama jedan od najvažnijih kupaca Ininih proizvoda, u prvom redu ukapljenog naftnog plina. Ti poslovni odnosi sežu još u devedesete, kad je Ina postala Salbatringov prvi značajni partner. Salbatring se tada bavio trgovinom željeznom rudom i ugljenom. Jedan od prvih poslova kompanija je odradila s bivšom koksarom u Bakru, kojoj je isporučila velike količine ugljena kupljenog u Albaniji. Kako je koksara tada već bila u financijskim problemima, čelnici tvrtke su Ramadaniju ponudili da mu plate u koksu.
On je ubrzo shvatio kako postoji sve veća potražnja za tim energentom, naročito u metalurškoj industriji, koja je bila jako zastupljena u državama srednje i istočne Europe. Odlučio je intenzivnije trgovati koksom, a prvi veliki ugovor o dobavi koksa potpisao je s Inom 1994. godine.

Hrvatska kompanija je tada raspolagala sa znatnim količinama koksa, jer je on nusprodukt rafinerijske obrade nafte metodom zvanom coking, koja se koristi za proizvodnju većih količina dizel goriva. Ugovor je navodno sklopljen uz podršku tadašnjeg generalnog direktora Ine Dragutina Košćeca. Prodavajući Inin koks u zemljama jugoistočne Europe Salbatring je rastao, a nakon NATO-ove intervencije na Kosovu kompaniji su se otvorile i nove poslovne mogućnosti. Naime, već tada Ramadanija se smatralo jednim od uglednijih kosovskih poduzetnika, a njegova tvrtka natjecala se za cijeli niz unosnih poslova u toj zemlji. Tako je Salbatring postao lokalni partner velike svjetske poštanske kompanije DHL, a u suradnji s američkom Motorolom neuspješno je pokušao i dobiti koncesiju za telekomunikacijske djelatnosti. Također, s Inom je 1999. godine osnovao zajedničku tvrtku za trgovinu naftnim derivatima na Kosovu, a iste godine potpisan je ugovor kojim je Salbatring dobio ekskluzivno pravo otkupa Inine cjelokupne proizvodnje koksa. Ipak, zbog niske cijene koksa trgovina tom robom smatra se niskoprofitabilnom, a značajan iskorak u prihodima Salabtring je ostvario tek 2005. godine kad je od Ine počeo otkupljivati ukapljeni naftni plin (UNP). Salabatring je otkupljivao Inine viškove proizvodnje koji su bili znatni, budući da kompanija u svojim rafinerijama proizvodi otprilike dvostruko više plina nego što je domaća proizvodnja. S druge strane, taj energent je tijekom posljednjeg desetljeća doživio veliku ekspanziju u Europi, naročito kao energent za kućanstva i kao jeftinija, ekološki prihvatljiva zamjena za benzin. Ponuda UNP-a u Europskoj uniji u principu ne zadovoljava potrošnju, naročito tijekom zimskih mjeseci. Zbog toga je Salbatring u zapadnoj Europi lako prodavao Inin plin, kao i plin dobavljen iz Alžira.

U siječnju 2006. godine kompanija je s Inom potpisala dugoročni ugovor o kupovini većine Ininih proizvodnih višaka UNP-a. Taj ugovor često su kritizirali predstavnici hrvatskih udruženja vozača na autoplin tvrdeći da je nedopustivo da Ina UNP izvozi, a da se istodobno događaju nestašice tog energenta u Hrvatskoj. U naftnim krugovima spekuliralo se kako ugovor omogućava iznimno visok profit slovenskoj tvrtki, i do 40 dolara po toni. Početkom prošle godine Salbatring je počeo i Ini direktno prodavati naftu i naftne derivate. Ta godina pokazala se najuspješnijom za slovensku tvrtku, ali i iznimno neuspješnom za Inu. Tu poslovnu godinu Ina je završila s 1,1 milijardi kuna gubitaka, ubrzo nakon toga Vlada je s MOL-om sklopila novi dioničarski ugovor, mađarska kompanija započela je pripreme za kadrovske i organizacijske promjene u Upravi tvrtke, a u takvoj situaciji nikad nije analizirano poslovanje hrvatske kompanije u posljednja tri mjeseca prošle godina.

Kako je tijekom prvih devet mjeseci te godine Ina bilježila profit od 355 milijuna kuna, ispada da je u posljednja tri mjeseca u godini izgubila oko 1,5 milijardi kuna. Taj gubitak vjerojatno je bio uvelike izazvan naglim padom cijene nafte na svjetskom tržištu, te značajnim promjenama u tečaju dolara, no ne čudi što jedan od Ininih visokopozicioniranih menadžera, s kojima je Nacional razgovarao, smatra kako je upravo to razdoblje bilo ključno za razumijevanje kasnijih događanja u pregovorima hrvatske vlade i MOL-a oko upravljačkih prava u kompaniji: “Ako Državno odvjetništvo već provodi istragu oko privatizacije Ine, trebali bi analizirati i poslovno stanje Ine u trenutku kad je taj ugovor sklopljen. Tada je kompanija bila opterećena s milijardu kuna gubitaka, a takva situacija sigurno je pridonijela konačnom ishodu pregovora, jer su je Mađari mogli koristiti kao argument da se Inom u prošlosti nije dobro upravljalo i da upravljačka prava treba prepustiti njima.

Ti Inini gubici iz prošle godine nikad ustvari ni nisu bili adekvatno obrazloženi, jer je očito da su na poslovima s kupovinom nafte neki od Ininih trgovačkih partnera, poput Salbatringa, ostvarili golemi profit, dok je sama Ina zabilježila katastrofalne gubitke.”

Komentiraj

Source:Marko Biočina