Ljudi se – s razlogom ili posve neopravdano – boje nepoznatog. Kad je 1910. godine u zagrebački promet uveden narančasto-crveni električni tramvaj, proizveden u budimpeštanskoj tvrtki Ganz & Co., napajan iz jedine zagrebačke elektrane, tzv. munjare, mnogi su ljudi panično bježali od tog čudovišta koje je postupno zamjenjivalo manje sablažnjiv konjski tramvaj. Nešto veliko i moćno, ugurano među pješake, juri tračnicama od Kvaternikova trga, Vlaškom i Jurišićevom preko Jelačićeva trga do Vodnikove ulice, a dio ljudi u nevjerici i panici bježi u siguran zaklon.

Više od stotinu godina poslije većina ljudi – vozeći se u lijepim zagrebačkim niskopodnim plavim tramvajima – zaboravila je na te traumatične tramvajske početke u Zagrebu. Ali strah od nepoznatog nije nestao, samo se preselio na druga područja, obavijena mistifikacijama i nerazumijevanjem. Danas nema potrebe sklanjati se u zaklon jer se u obračun s nepoznatim može na druge, mnogo učinkovitije načine, primjerice, mirnim prosvjedom. Jedan je od takvih otpora kvartovska pobuna protiv gradnje objekta za gospodarenje zaraznim medicinskim otpadom u sklopu KBC-a Zagreb.

Bez čvrstih argumenata, a još manje prijeko potrebnog razumijevanja, ljudi okolnih naselja – obuzeti neopravdanim strahom – ne žele objekt u kojem bi se najsuvremenijom tehnologijom, u skladu s najvišim ekološkim standardima, zbrinjavao zarazni medicinski otpad koji se sada odvozi u spalionice u inozemstvu. To nas godišnje košta oko 700.000 eura, dok bi se vlastitim spaljivanjem otpada i njegovim pretvaranjem u energiju zaradilo oko 260.000 eura.

Strah od nepoznatog

Vrijeme je da osporavatelji spalionice strah od nepoznatog zamijene uvidom u projekt, suoče se s činjenicama i prihvate boljitak koji se nudi široj zajednici, a osobito osiromašenu zdravstvu koje bi – nadajmo se – i osporavateljima trebalo biti važno.

Ne odričući kvartovskim ljudima pravo prosvjedovanja zbog toga što će se spalionica zaraznog otpada graditi baš u njihovoj četvrti, pokušajmo argumentima objasniti o čemu je riječ.

Zarazni medicinski otpad mora se negdje sigurno odlagati. Nedvojbeno je da ga treba odlagati što bliže mjestu na kojem se stvara, u ovom slučaju na širokom prostoru KBC-a Rebro, najveće zdravstvene ustanove u Hrvatskoj. Ogorčeni kvartovski buntovnici s tim se ne slažu. Oni bi htjeli da se otpad odlaže što dalje od njihova mjesta stanovanja, strahujući da bi spaljivanje ugrozilo njihovo zdravlje.

A gdje da se odlaže? Na Trešnjevci, u Novom Zagrebu ili u Velikoj Gorici, četvrtima najbližima KBC-u Zagreb? Do bilo kojeg mjesta izvan bolničkog kruga zarazni otpad mora se prevoziti, a svako je prevoženje potencijalna opasnost za mogući prometni incident, nakon čega bi tek zaprijetila katastrofa.

Logika nalaže da se otpad pohranjuje i spaljuje najbliže zdravstvenoj ustanovi u kojoj se liječe pacijenti iz cijele Hrvatske. Ustanovi koje smo svi potencijalni korisnici. Popratna je pojava liječenja stvaranje zaraznog otpada koji ozdravljeni pacijenti ne odnose doma u svojim torbama i naprtnjačama, nego se o njemu brinu specijalizirani odjeli zdravstvene ustanove. Sljedeći je korak spaljivanje zaraznog otpada – odvoženjem u spalionice u inozemstvo ili gradnja vlastite, potkrijepljene studijom utjecaja na okolinu i podvrgnute javnoj raspravi.

Strateški cilj

Projekt sufinanciran novcem iz Nacionalnog plana oporavka i otpornosti (NPOO) jedan je od strateških ciljeva dugo najavljivane reforme zdravstvenog sustava u Republici Hrvatskoj. Svjetska zdravstvena organizacija (WHO) predlaže – u skladu s propisima o zbrinjavanju otpada – da se zarazni medicinski otpad spaljuje u krugu ustanove u kojoj nastaje, kako bi se izbjegli mogući incidenti tijekom njegova prevoženja na drugu lokaciju. Preporučuje da otpada bude što manje, a zaštitna oprema izrađena od recikliranih materijala. Logično je da se količina zaraznog medicinskog otpada u vrijeme pandemije posvuda znatnije povećala, pa tako i u nas.

Studija o utjecaju spalionice na okolinu pokazala je da spaljivanje zaraznog otpada na visokoj temperaturi, uporabom najsuvremenije tehnologije, neće štetno utjecati na zdravlje okolnih stanovnika ni korisnika i djelatnika KBC-a Zagreb. Emisija plinova nastalih spaljivanjem bila bi znatno manja od dopuštenih graničnih vrijednosti.

Sve bi, dakle, trebalo biti jasno i usklađeno sa zdravstvenim standardima Europske unije. Spalionica zaraznog medicinskog otpada trebala bi se graditi na mjestu najbližem njegovu stvaranju kako bi se izbjegla svaka rizičnost njegovim daljnjim manipuliranjem, otklonili visoki troškovi spaljivanja u inozemstvu i postigao učinak nazvan waste–to–energy (otpadom do energije).

Civilizacijski prioritet

Briga za zaštitu čovjekove okoline civilizacijski je prioritet, to je danas svakome jasno, ali svako pretjerivanje – bez poznavanja problematike – izravan je put u drugu, nikome potrebnu krajnost. Pamtimo kad je zbog zaštite šišmiša obustavljena gradnja jedne hidroelektrane, a prosvjed su predvodili ljudi koji se struje ne bi odrekli ni po cijenu izumiranja ljudske vrste. Možda je strah od električnog tramvaja, koji se poput dinosaura pojavio na zagrebačkim tračnicama, u ono davno doba bio donekle razumljiv, ali inovativan, siguran i održiv projekt izgradnje spalionice zaraznog otpada u sklopu KBC-a Zagreb – stotinjak godina poslije – ne bi trebao biti tako zastrašujući. Možda bi mu trebalo pridodati i manji objekt u kojem bi se spaljivala paranoja, neosnovani strah od nepoznatog, kao popratna pojava svake inovacije usredotočene na boljitak pojedinca i nacije.