Zimsko sunce tek nas lagano grije dok sjedimo za stolom izletišta Cowboy u Markuševcu Turopoljskom. Zbog blizine šume i vode u Cowboyu je, to dobro znam, uvijek nešto hladnije, pomislim dok čekam vlasnike Draženku Borak i Darka Delića.

Na ranč sam prvi put došla u prosincu 2014., kada ondje još nije bilo restorana. Bio je to moj prvi susret s američkom pasminom Quarter konja čije se podrijetlo može pratiti sve do kolonijalne Amerike. Prvi doseljenici, kolonijalni farmeri, trebali su konje s kojima mogu orati i utrkivati se. Bilo je to prije nekoliko stoljeća. Šutljivi kolonisti uzeli su male brze konje Chickasaw Indijanaca – koje su ranije iz Europe doveli španjolski konkvistadori u potrazi za zlatnim gradovima na američkom jugozapadu – i križali ih s engleskim punokrvnjakom. Boreći se za opstanak, doseljenici su narednih 150 godina razvijali pasminu koju će nazvati American Quarter Horse. Dobili su brzog, žilavog, izdržljivog konja, s osobinama neophodnim za život na granici divljine. Quarter Horse, konj Divljeg zapada kakvog poznajemo iz romana, stripova i filmova, krenuo je na zapad i jug s ljudima koji su žudjeli za otvorenim prostorima i čija se odjeća nije krojila u Londonu. Brz, okretan, temperamentan i beskrajno snažan, ubrzo je postao životni partner kauboja. Cijeloga dana mogao je tjerati stoku i premještati stada preko velikih ravnica, a zatim se navečer utrkivati niz prašnjave ulice Kansasa ili Texasa. Upravo su mi Darko i Draženka u Markuševcu Turopoljskom, na padinama Vukomeričkih gorica, otvorili vrata tog nevjerojatno uzbudljivog svijeta. Iz kojeg, kako to stalno ponavljamo, kad se jednom zaljubiš, više nema povratka. Ja sam bila (i ostala) jahač početnik, a njihov Quarter Joanie Jack Sprat, od milja zvan Johnny i Bonko, ljepotan eksplozivnog tijela i hladne glave, moj je veliki učitelj i prijatelj.

Najvažniji dio poslovne priče Cowboya su zaposlenici kojima su vlasnici omogućili radni tjedan u trajanju četiri dana i dobre plaće kako bi bili odmorni i sretni. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

Draženka Borak i Darko Delić imaju dinamičnu poslovnu priču. Prije 27 godina pokrenuli su tvrtku Trgovina Željezo koja se, kako kaže Darko, bavila tipičnom željeznom robom, vijci, okovi i sličan asortiman.

„To je segment koji će postojati dok postoji civilizacija. Ljudi uvijek nešto moraju graditi, šarafiti, popravljati. Imali smo maloprodajne dućane, a onda smo posao nadogradili, počeli smo proizvoditi tračne pile za rezanje metala. Od 24 sata dnevno, mi smo radili 25“, smije se Darko. Živjeli su u zapadnom dijelu Zagreba, kako to u šali danas znaju reći, nekada su bili gradski ljudi. Prije dvadesetak godina, međutim, odlučili su se preseliti u Vukomeričke gorice.

„Ovaj dio Zagreb zapravo nije poznavao. Ljubitelji prirode bili su orijentirani na Samobor i Zagorje, a mi smo se zaljubili u te divne šume od Novog Zagreba pa tamo sve do Kupe. Senzacionalno lijep kraj“, kaže Darko. Preselili su se u turopoljsko selo Petravec i napravili malo privatno imanje. Jednakim tempom radili su u željeznariji, godinama putujući na posao u Zagreb, u proizvodni pogon na Samoborskoj i dućane na više lokacija. Boravak na imanju trebao je, međutim, biti povremen.

Teren na kojem je danas izletište Cowboy, kao vrlo popularna destinacija, Darko Delić nije htio ni gledati. Čovjek je, kaže, tražio previše

„U Zagrebu smo imali novi stan, u koji se na kraju nikada nismo uselili. Danas ćemo, sutra ćemo, ali naši konji, naši psi… Na kraju smo zaključili da ništa od grada“, kaže Draženka.

Istovremeno, u gusti raspored poduzetnika ušuljala su se dva hobija, dvije velike strasti: vožnja motorima i western jahanje.

„Draženka se bavila engleskim jahanjem, a u western priču krenuli smo zajedno. Među pionirima smo western jahanja u Hrvatskoj.

Tada smo još bili u Petravcu s nekoliko konja i krenuli smo tražiti zemlju da napravimo veliku štalu i ranč“, prisjetio se Darko. Potraga za većim zemljištem bila je dugotrajna i iscrpljujuća. Teren na kojem je danas izletište Cowboy, vrlo popularna destinacija, Darko nije htio ni gledati. Čovjek je, kaže, naprosto tražio previše novca za zapušteno zemljište. Draženka se, međutim, zaljubila u šumu, bez obzira na nezahvalan i brdovit teren pun smeća. Ubrzo su izgradili kuću i potom, sredstvima iz fondova EU-a, modernu štalu.

Darko Delić i Draženka Borak odlučili su svoje velike hobije – konje, putovanja na motorima i ljubav prema gastronomiji – pretvoriti u glavni posao pa se ugostiteljstvo prometnulo u njihov novi poslovni izazov. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

Uz Draženku, naime, i Darko je postao konjar. Ne skriva da ga poznata engleska suzdržanost i prevelika uglađenost u konjičkom svijetu nisu baš privlačili. A onda je jednom prilikom na Americani, velikom western sajmu koji se svake dvije godine održava u Njemačkoj, ušao u salu iz koje je treštao Bruce Springsteen, frajeri su nosili karirane košulje i „hendlali“ nevjerojatno dobre američke konje. I to je bilo to.

„Konji Quarteri su svojom, nazovimo, genetskom postavkom služili nekoć kaubojima. Europsko plemstvo imalo je toplokrvnjake, Englezi svog punokrvnjaka, desetero ljudi bavilo bi se konjem da bi ga jedan plemić mogao sat vremena jahati u lovu na lisice. U Americi je bila druga priča, to je morao biti multifunkcionalan konj, u svakom trenutku kauboju na usluzi da bi ovaj uopće mogao preživjeti“, objasnio je Darko. Svejedno je li kriv The Boss sa svojim hitovima ili ti divni konji ili sve skupa, odluka je pala – otvaraju kaubojski ranč u Markuševcu Turopoljskom.

‘Kod hrane nema kompromisa, to je pravilo broj jedan. Našu priču čine vrhunska namirnica i originalna ideja. Ne idemo u smjeru fine dininga, već comfort food destinacije’, ističe vlasnik. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

„Međutim, trebalo je urediti okoliš, šuma je bila zapuštena, potok zatrpan, nisi mogao hodati od kupinjaka. Teren smo morali bagerom preurediti, koliko god kosiš, kupinjak i bodljikavo grmlje nanovo niču. Tri godine nije se silazilo s traktora“, opisao je Darko. Već onda su imali ideju za restoran, međutim, uređenje okoliša bilo je prioritet. Naviknuti na promjene, odlučili su svoje velike hobije – konje, putovanja motorima i ljubav prema gastronomiji – pretvoriti u glavni posao. Ugostiteljstvo se prometnulo u novi poslovni izazov, a željeznariju su preuzeli Darkova kći Mateja i suprug Kristijan Čikor.

„Svi naši prijatelji i poznanici sumnjali su u ugostiteljski projekt, dobronamjerno govoreći da nema šanse da to uspije jer da tko će, zaboga, doći u Markuševec Turopoljski. Smatrali smo da ako ponudimo kvalitetu, od top hrane do okoliša, ta priča može opstati“, kaže Draženka. Otvorili su OPG i postali „seljaci s rješenjem“, kažu kroz smijeh. Upustili su se u veliku investiciju koja ni danas ne staje.

‘Ako nisi kvalitetan, ne pomaže nikakva reklama. Ovamo se ljudi vraćaju. Imamo obitelji čija obiteljska stabla pratimo još od krstitki, pričesti, krizme do vjenčanja’

„Od prvoga dana nismo stali ulagati. Doslovce na dnevnoj bazi šarafimo, barem troje ljudi je na održavanju ranča. Kombiji, traktori, prikolice, sve radi non-stop. Imali smo jasnu ideju. Kod hrane nema kompromisa, to je pravilo broj jedan. Naša je priča vrhunska namirnica i originalna ideja. Ne idemo u smjeru fine dininga, nego u smjeru takozvane comfort food destinacije, kao restoran u kojem ćeš pojesti dobar, kvalitetan i obilan obrok“, kaže Darko.

Nije prošlo dugo i Cowboy je postao popularna top destinacija. Prvotni objekt dobio je dodatne terase, tematski park i dječje igralište u šumi, s time da se ambijentu i cijelom prostoru na tri hektara zemlje pridaje ogromna pažnja i ulaže veliki novac. Konji, zelenilo, drvo, kamen, ukrasni detalji, vatrica u kaminu, ljubazno osoblje s kaubojskim šeširima, ambijent i vrhunska hrana, to je ono što Cowboy neumorno nudi brojnim gostima. Prometnuo se i u popularnu adresu za team buildinge, poslovne sastanke, prezentacije, promo evente, kao idealno mjesto za velike grupe i razne proslave.

Vlasnici Cowboya među pionirima su western jahanja u Hrvatskoj, a modernu štalu za konje izgradili su uz pomoć sredstava iz europskih fondova. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

„Ono što nismo, nismo dernek destinacija, to moramo reći. Nemamo noćne tulume i proslave, nema tamburaša ni harmonike, to je naša odluka. S obzirom na koncept ranča i životinje, mi zatvorimo do 22 sata i to svi naši gosti znaju“, kaže Darko, najavljujući kako uskoro uvode kongresnu i novu restoransku salu sa stotinjak mjesta.

Drugi aspekt uspjeha je, kažu, vrhunski i po svjetskim standardima opremljena kuhinja. Koriste procesnu opremu, tu su Josper peći, šokeri za smrzavanje, konvektomati ili parno-konvekcijske pećnice koje zbog svoje kvalitete, kako kaže Darko, koštaju „otprilike ko jedan dobar BMW“.

A najvažniji dio poslovne priče za njih su ljudi. Zaposlenici koji s njima grade cijelu priču. Ugostiteljstvo, poznato je, već se dulje susreće s problemom radne snage. Izletište Cowboy, kažu njegovi vlasnici, s time nema problem.

Prvotni objekt dobio je dodatne terase, tematski park i dječje igralište u šumi, a tu je i kaubojski zatvor za nepoćudne goste. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

„Nudimo kvalitetne radne uvjete, četverodnevni radni tjedan. Kod nas ljudi četiri dana rade, a tri dana su slobodni, tako da imaju privatan život, da se mogu posvetiti obitelji, hobijima i da se mogu odmoriti. To je jedini način da možeš imati kvalitetne ljude. I naravno, moraš ih pošteno platiti“, kaže Darko. Iscrpljeni ljudi ne mogu raditi, naglašavaju vlasnici, a posebice ne mogu raditi u ugostiteljstvu koje traži profesionalnost i opuštenost.

„S odmorenim ljudima gušt je raditi. Naša misija je, kao restorana, gostu ponuditi kvalitetnu hranu i osjećaj zadovoljstva. Ali ako mu prilazi namršten, nezadovoljan i umoran konobar, da nosi zlato na tanjuru, neće ga razveseliti“, kaže Darko. Po njemu, kriterij za uspjeh restorana je da se gosti vraćaju.

„Ako nisi kvalitetan, ne pomaže nikakva reklama. K nama se ljudi vraćaju. Dolaze nam obitelji čija obiteljska stabla pratimo već od krstitki, pričesti, krizme do vjenčanja. Ako radiš pošteno, ljudi će ti oprostiti i greške. Mi živimo od ljudskog dojma i ne možeš uvijek biti perfektan, ali ljudi će prepoznati kada daješ sve od sebe“, smatra Darko.

‘Nemamo noćne tulume i proslave, nema tamburaša ni harmonike, to je naša odluka. S obzirom na životinje, do 22 sata zatvorimo i to svi znaju’

Izletište Cowboy neumorno tematski prati sezone, već je nadaleko poznat njihov božićni ugođaj s rasvjetom od milijun lampica kao u bajci. Ove godine nude i božićno fotografiranje. Susjed je, naime, fotograf, a Cowboy nudi vrhunsku, zabavnu kulisu.

„Iskreno volimo ovo mjesto, ono se nije slučajno dogodilo nego smo ga strpljivo stvarali. Živimo svoj san. Izrazito je kreativno, jelo koje smo zamislili imamo na meniju, prostor koji smo osmislili ugledamo kad se probudimo, jednostavno, imamo motiv da nastavimo stvarati dalje“, kaže Draženka.

Uređenje okoliša bilo je zahtjevno jer je šuma bila zapuštena, a potok zatrpan pa se teren morao bagerima preurediti. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

Recept za uspješno poduzetništvo, dodaju, ne postoji. Paze da održe priču na visokom nivou, a da pritom investiraju više no što treba, ponavljaju da treba biti ludo uporan i spreman na rizik, a što se tiče zakonskih okvira, napominju da im ne trebaju posebne potpore, samo da se ne izmišljaju „novi nameti i nepostojeći obrasci“.

„Moraš imati dobru ideju, puno raditi i zaista biti ludo uporan. A onda kapne i malo sreće“, složili su se Draženka i Darko.

„Što radite kada ništa ne radite?“ pitam ove vrijedne ljude dok se po zalasku sunca spušta večernja studen.

„I dalje putujemo na motorima i jašemo“, stiže odgovor.