HADAR GALRON: ‘Holokaust nije samo prošlost, trauma prolazi kroz našu krv do sljedećih generacija’

Izraelska glumica Hadar Galro 30. srpnja na Splitskom ljetu izvest će monodramu ‘Zvižduk – Moja je majka bila tajnica Mengelea’, koja se bavi Drugim svjetskim ratom, holokaustom, ali i pitanjem obitelji i nemogućnošću nastavka života potomaka onih koji su uspjeli preživjeti nacizam

Tammy, jedino dijete preživjelih iz Auschwitza, u dobi od 45 godina shvaća da nikad nije zapravo živjela. Njezina je majka četiri godine bila tajnica zloglasnog dr. Mengelea. Iako je rođena nakon rata, prošlost njezinih roditelja progonila ju je kroz djetinjstvo i ukrala joj pravo na sreću. Zapanjujuće otkriće donosi joj stranac koji nenadano ulazi u njen život i otvara vrata njezine duše. Tammy osjeća kako je to njena posljednja šansa… No je li sposobna voljeti? Od koga treba tražiti dopuštenje? Može li uopće vjerovati da zaslužuje ljubav ili će crna rupa u njoj progutati svakoga tko se usudi prići?

Sadržaj je to predstave ‘’Zvižduk – Moja je majka bila tajnica Mengelea’’ autora Jacoba Buchana i Hadar Galron, u režiji Hane Vazana-Grunwald koju će Hadar Galron 30. srpnja u sklopu Splitskog ljeta na Meštrovićevim Crikvinama i izvesti. Hadar Galron je dramatičarka, scenaristica, glumica, redateljica, tekstopiskinja i komičarka. Studirala je na Sveučilištu u Tel Avivu. Njena djela uključuju: ‘’Mikveh’’ (predstava), ‘’Tajne’’ (film i predstava), ‘’Ubojica strasti’’ (satirični stand-up kabare), ‘’Zvižduk’’ (monodrama), ‘’Harem’’ (televizijska serija). Dobitnica je nekoliko međunarodnih nagrada za predstave i scenarije. Njena najnovija predstava ‘’Moj prvi židovski Božić’’, o krizi identiteta čeških Židova, premijerno je izvedena u listopadu 2020.

NACIONAL: Izvest ćete svoju monodramu ‘’Zvižduk – Moja je majka bila tajnica Mengelea’’ na Splitskom ljetu, koliko ste uzbuđeni što predstavljate svoj rad u Hrvatskoj?

Iznimno. Prije svega, to mi je prva međunarodna predstava od covid-krize. Toliko je emisija i premijera otkazano prošlih godinu i pol, da je poziv u Hrvatsku poput svjetla na kraju tunela. Također, to je moj prvi posjet Hrvatskoj, moja prva kazališna suradnja s vašom zemljom. Osjećam da Hrvatska i Izrael imaju puno toga zajedničkog. Osim mediteranske klime koju dijelimo vaša je zemlja, poput naše, poznavala mnogo godina sukoba i rata. Nažalost, mi u Izraelu smo još uvijek ‘‘tamo’’. To ima velik utjecaj na dubokoj psihološkoj razini, kao i na naš svakodnevni život. Stvara život u svojevrsnom ‘’načinu preživljavanja’’.

NACIONAL: Naslov izaziva pozornost, što je bila inspiracija?

Jacob Buchan, izraelski autor koji je napisao mnogo knjiga, došao mi je i rekao da želi sa mnom napisati monodramu o drugoj generaciji preživjelih u holokaustu. Pitala sam ga zašto u svojoj dobi, a ima više od 70 godina, želi pisati za kazalište. Odgovorio mi je da želi doći do više ljudi i publike jer ljudi više ne čitaju knjige. Poslao mi je svoju ideju u pisanom obliku. U njemu se malo spomenuo Mengele. Kad sam ga upoznala, pitala sam jesu li na neki način njegovi roditelji povezani s Mengeleom – na što je on odgovorio ‘‘moja majka bila je Mengeleova tajnica’’. To je bio trenutak u kojem sam znala da ću preuzeti ovaj projekt s njim. Isprva sam željela napisati njegovu priču, ali Jacob je rekao da mu je najvažnije ispričati priču druge generacije, ili kako on kaže ‘‘prozirne djece’’.

 

‘Znam koliko ljudi nije shvatilo što im se dogodilo u holokaustu jer su njihovi roditelji, bake i djedovi pokušali sakriti svoje priče, ali iskustvo i strahovi prenijeli su se na njih bez riječi’

 

NACIONAL: Priče o Drugom svjetskom ratu, posebno one koje su osobne, nikad ne prestaju biti zanimljive, ljudi uvijek žele čuti, pročitati, vidjeti što se događalo u to strašno vrijeme u ljudskoj povijesti, zašto mislite da je to slučaj?

Postavila sam si isto pitanje kad smo započeli ovo putovanje – i odgovorit ću stihovima kojima otvaram predstavu, što je posljednje što sam napisala: Kažu da ljudi vole priče o uspjehu. Čak i ako je to istina – oni više vole katastrofe – tuđe katastrofe. Svakih pola sata – vijesti! Zašto? Jer ljudi su ovisni o katastrofama. I kao da vijesti nisu dovoljne pogledajte koliko se vremena i novca ulaže u stvaranje katastrofa za nas – u kazalištu, kinu, na televiziji…

Zašto? Jer katastrofe stvaraju bestselere! Uzmimo za primjer najveću katastrofu naše ere – prava tragedija. Holokaust – na hebrejskom “Shoa”! “Nema posla, poput Shoa posla”. Holokaust je zaradio milijune tijekom posljednjih 50 neparnih godina… usput rečeno više od 6 milijuna ljudi uzdiše. “Oh, to je strašno…! Užasno strašno!”

Ali duboko u sebi postoji svojevrsno olakšanje… ne, ne olakšanje… zadovoljstvo! Da, čisto prirodno ljudsko opako zadovoljstvo da to nije njihova katastrofa – ni vaša katastrofa – već katastrofa gospodina X.

Ili neka susjedova katastrofa, ili – ili moja…

NACIONAL: S druge strane, djeca sve manje uče o tom razdoblju, moguće je da će holokaust biti zaboravljen. Što trebamo učiniti da se to nikad ne dogodi?

S jedne strane moramo se sjećati kako bismo bili sigurni da se to neće ponoviti. S druge strane, ne želimo živjeti vječno u posttraumatskom stanju. Napetost između tog dvoje presudna je za razumijevanje. Ali smatram da je važno pričati priče na način na koji to ljudi osjećaju i doživljavaju kroz kazalište i film. Mislim da ‘‘Zvižduk’’ govori koliko holokaust nije (samo) stvar prošlosti. Trauma prolazi kroz našu krv poput otrova, do sljedećih generacija…

To sam vrlo jasno vidjela kad sam intervjuirala više od 40 čeških Židova za moju najnoviju predstavu ‘‘Židov dovoljno za Hitlera’’. To je suvremena drama o češkoj obitelji koja iznenada sazna da je baka Židovka i da je izgubila obitelj u holokaustu. Vidjela sam i čula koliko ljudi nije ‘‘shvatilo što im je bilo’’, jer su njihovi roditelji, bake i djedovi pokušali sakriti njihove priče, ali iskustvo i strahovi prenijeli su se bez riječi.

‘U kontaktu sam s nekoliko kazališta u vezi djela Elvisa Bošnjaka koja sam prevela na hebrejski’. PHOTO: Splitsko ljeto

NACIONAL: Kako se obrazovni sustav Izraela nosi s temama iz Drugog svjetskog rata, posebno s temama holokausta? Koje su najvažnije lekcije koje izraelska djeca o tome uče u školama?

Ovdje se to vrlo temeljito rješava. Najvažnija je lekcija o tome da ne budete žrtva. O tome kako je od pepela izgrađena država. Jedan tjedan u proljeće započinje Danom sjećanja na holokaust, nastavlja se na Dan sjećanja na vojnike i ljude koji su ubijeni u Izraelu u ratovima ili terorističkim napadima i završava proslavom neovisnosti Izraela.

NACIONAL: Što vas je zanimalo kad ste pročitali tekst, zašto ste htjeli napraviti monodramu?

Kao što sam objasnila, proces je bio drugačiji. Nisam pročitala tekst knjige. Upoznala sam Jacoba, dogovorila sam se da ću s njim napisati tekst za predstavu i tijekom procesa uzela dijelove iz nekih njegovih knjiga o životu njegove majke. Cijela ‘‘vanjska priča’’ nešto je što smo zajedno izgradili. Radili smo otprilike godinu dana. Tada sam napravila konačni nacrt i poslala mu da čujem komentare. Isprva sam mislila da ću režirati predstavu, ali nakon što je Jacob došao vidjeti moj satirični stand-up kabare, rekao mi je: “Molim te, glumi u predstavi – to je za tebe!”. Tek tada, kada je predstava bila gotovo u cijelosti napisana i već sam je poslala dvjema glumicama, od kojih sam odabrala jednu, znala sam da moram potražiti redatelja.

 

‘Kao umjetnici, u lockdownu smo bili odbačeni kao ‘nebitni’, ali umjetnici imaju misiju održavanja društva. Dijelimo ideje o tome što se događa i kakav to utjecaj ima na čovječanstvo’

 

NACIONAL: Izrael je država s vjerojatno najboljom post-covid situacijom na svijetu, uglavnom zahvaljujući velikom postotku cijepljenog stanovništva, kako biste opisali situaciju u svojoj zemlji, posebno kroz oči umjetnika?

Pa bolnice su ovdje prilično prazne. Postoji samo nekoliko ozbiljnih slučajeva covida. Dokazano je da su oni koji su preboljeli otporniji na virus od cijepljenih. Ali strah je moćna stvar. Jako vjerujem u holistički pristup zdravlju i dobrobiti. Proučavala sam bioenergiju i iscjeljivanje nakon što sam prošla kroz zdravstveni problem prije pet godina. Za umjetnike je socijalno distanciranje pakao. I ljudi će učiniti sve da nam ‘‘vrate život’’, ali pričekala bih još malo prije nego bih odlučila cijepiti djecu.

NACIONAL: Jedna ste od osnivačica skupine The Day After, kao i redateljica Nenni Delmestre. O čemu se radi, kakvi su planovi grupe?

Kao umjetnici, tijekom lockdowna bili smo odbačeni kao ‘‘nebitni’’, ali znamo da umjetnici imaju misiju održavanja društva. Dijelimo svoje misli i ideje o tome što se događa u svijetu i kakav će to utjecaj imati i ima na čovječanstvo. To je vrlo raznolika skupina, vrlo inspirativna – većina nas se nije ni upoznala licem u lice. Najuzbudljivije je to što će se oko pola grupe ovog ljeta sastati na Splitskom festivalu.

NACIONAL: Je li vaše poznanstvo razlog zbog kojeg ste došli u doticaj s tekstovima Elvisa Bošnjaka? Preveli ste dva njegova teksta na hebrejski, imate li kakve planove?

Nenni i ja nismo se upoznale licem u lice već putem TDA foruma, ali upravo taj forum omogućio je da saznamo više o književnostima naših zemalja. U kontaktu sam s nekoliko kazališta u vezi postavljanja Bošnjakovih djela.

NACIONAL: Bili ste jedna od selektorica ogranka festivala Fringe u Edinburghu, a u program ste uključili i neka palestinska djela, kako je sve to prošlo, kakve su reakcije?

Nakon što je izraelsku produkciju pokret BDS izvikao 2014., a nijedna se izraelska produkcija nije usudila riskirati, 2015. nazvao me Nigel Goodrich iz Edinburgha jer je želio vratiti izraelske umjetnike. Između 2016. i 2018. priredili smo Shalom festival i naš je mali festival bio uključen u službeni festival. Šalom = Mir. Doveli smo brojne izraelske umjetnike, ne samo židovske, nego i Druze, sufije, beduine i neke Palestince. I stvorili dijalog s publikom. Još uvijek sam u kontaktu s mnogima od njih. Dijelimo isto uvjerenje. Dijalogom vjerujemo u mir.

Komentiraj