GOST KOLUMNIST: VIKTOR GOTOVAC: Socijalna država ili poligon uhljeba?

Autor:

22.04.2022., Zagreb - Viktor Gotovac, predsjednik zagrebackog SDP-a. 

Photo Sasa ZinajaNFoto

Saša Zinaja/NFOTO

Obrazovanje, zdravstvo, socijala i kultura srž su društva, jer socijalna država ono je što ljudsko društvo vidi kao svrhu svog uvezivanja – briga za stare i nemoćne i izvjesnosti napretka i boljeg života svake sljedeće generacije

“Postoji tajni grad

U njemu nikoga ne mori glad

Tajni grad

U njem si čitav život zdrav i mlad”

Darko Rundek

Ovoga vikenda družio sam se sa sindikalnim prijateljima. Ti su ljudi – jasno je, no ne uvijek i vjerojatno ne svi – ljudi solidarnosti, borbe i akcije. Razgovarali smo o radu, zakonima, plaćama. Idejama i snovima. Glavna je zvijezda bio Boris Jokić, da nastavim – kao i uvijek. Mom pravnički dosadno formatiranom pogledu na svijet Borisovo izlaganje uvijek je i nanovo izvor nevjerojatnog iznenađenja. Brojevi, statistika interpretirana u jasne zaključke i optimizam budućeg djelovanja uvijek pobude gledanje na svijet različito od mog, opterećenog usporedbom normi i njihove praktične emanacije, društvene potrebe i mogućnosti. Ljudi koji podatke iz društvenih istraživanja suvereno predstave u grafove i dijagrame koje razumijem i koji logički od problema vode k rješenju, oni su koje vrijedi slušati i poslušati.

Dakle, velika većina nastavnika i učitelja iz Borisova istraživanja, njih 95,8 posto, smatra da ih politika ne cijeni niti uvažava. To primjećuju i učenici: 60 posto maturanata iz generacije 2020/2021. slaže se s tvrdnjom da su njihovi nastavnici nedovoljno cijenjeni, čak gotovo 90 posto učenika iz grupe 40 posto najuspješnijih. Osjećaj neuvažavanja ponajviše se identificira u nezadovoljstvu plaćom, gotovo 70 posto učitelja i nastavnika to iskazuje, a upravo je njih 67 posto zabrinuto zbog ekonomske neizvjesnosti, osobne i društvene.

Naše društvo, a politici to odgovara, možda to i potencira, nastavnike vidi kao one koji se odmaraju tri mjeseca godišnje ili su to ljudi koji privatnim instrukcijama zarade znatno više od plaće. Liječnike vidi kao one koji rade privatno, a u javnom sustavu su samo zarad vlastitog mirovinskog osiguranja. Kulturnjaci imaju prijavu u kazalištu, a onda sa svojim predstavama, showovima, vođenjima događanja, stalno u nekoj tezgi – ljeti po obali, zimi po kontinentu. Znanstvenici i sveučilišni nastavnici, pak, ne čine ništa drugo nego rade studije, savjetuju, drže predavanja i to skupo naplaćuju. Drugarice i drugovi, dame i gospodo, manʼte se ćorava posla, “svet ne živi od ideja, neko mora i da kopa”, rekao bi Duško Trifunović.

Istina je, ipak, sasma druga, nimalo tako površna kako to politika, a ponekad i društvo u cjelini predstavljaju. Obrazovanje, zdravstvo, socijala i kultura srž su društva, jer socijalna država ono je što ljudsko društvo vidi kao svrhu svog uvezivanja – briga za stare i nemoćne i izvjesnosti napretka i boljeg života svake sljedeće generacije. Socijalna država, pritom, nije samo zbir svijesti pojedinaca da moraju raditi i za dobro drugih, a još bi manje trebala biti sredstvo jačanja ega elita koje svojom gotovo božanskom providnošću rješavaju nevolje društva, ona je tu da utječe, jamči svima onaj “ljudski kapital” kojim će moći sudjelovati u razvitku i sebe i društva: odgovor na siromaštvo, nezaposlenost, bolest, neznanje, promjene u svijetu i društvu. Možda to ne znamo mi, ali znade svaki izbjeglica tužne ljudske sudbine koji iz Afganistana, Sirije ili Čada želi baš u Europu, u europsku socijalnu državu, jer tamo zna da će vrijediti kao čovjek.

Svaka politika u nas pogađat će u prava i potrebe najslabijih obećavajući im upravo savršenu socijalnu državu dok se bori za ostvarenje izbornog uspjeha, a potom – kada ostvari vlast u državi – nastavit će stvarati državu s “posebnim potrebama”, onakvu kakvu smo doživjeli, a narod usmjeravati da se povinuje “milostinji”. Naša je politika posljednjih desetljeća upravo skup takvih neostvarenih obećanja, zbir populizama i demagogija koji ciljaju na najslabije i oportunizam u koji se oni uzdaju, a rezultat je upravo onaj koji živimo – država bez znanja, bez cilja, strategije, struke, društvo bez perspektive.

Članovi Preporoda s kojima sam proveo vikend, a koji su velikom većinom odbili ponudu Vlade za rastom plaća bitno nižim od inflacije koja nas je pogodila, znaju i osjećaju da im je svaka vlada, upravo dok je obećavala, snižavala obrazovni standard, rušila vjeru u vlastitu struku. A svaki put stradao bi i njihov profesionalni dignitet pa i osobni egzistencijalni status. Besplatno obrazovanje pretvorilo se u jeftini rad u obrazovanju i sustav obrazovanja bez perspektive. Zato što “proizvod” obrazovanja, kao ni “proizvod” kulture, zdravstva i socijale, nije vidljiv, ne možete ga primiti, preuzeti i odnijeti, tako se čini slabo vrijedan i malo potreban društvu. A kada je nešto bezvrijedno i nepotrebno – tko bi se time bavio, tko bi to unaprjeđivao, razvijao? Pa baš zato i ne postoje stvarne strategije za obrazovanje i javne službe, socijalnu državu i ono što ona treba društvu pružiti – jer ono što se kao takvo promovira obično je tek metajezik obećanja tiskan lijepom tipografijom na skupom masnom papiru, bez nastojanja da se poboljšanja zaista ostvare. Kao da je cilj da sve što je javno, prije ili kasnije postane privatno jer se na tome može zaraditi. A kada se to dogodi, vidjet ćemo blagodati privatnog: i bolje usluge, i bolje upravljanje, i bolje plaće. Samo, nažalost, ne svi, jer je nevidljiva ruka Smithovih tržišnih sila ponekad jednako slijepa i onemoćala kao boginja pravde u Hrvatskoj. Posljedice koje pogađaju javne službe i njihove usluge, socijalnu državu, ne vide se odmah. Ali kada se dogode, kasno je.

Članovima Preporoda i drugim zaposlenima u javnim i državnim službama možda je, i više nego ikome drugom, jasno da je već sada borba za socijalnu državu možda izgubljena. Unaprijed izgubljena. Neki su stoga i izgubili strast za borbom, prihvatit će ponude, pobrinut će se za sebe poput nekog pomoćnika ministra koji se brine za svog rođaka od tetke… Drugi će, ipak, možda ludo i nestvarno pokušati borbom za osobni i profesionalni dignitet inicirati perspektivu boljeg i zdravijeg društva. Ludo i nestvarno, neće dopustiti da “svoje zablude platimo siromaštvom, trovanjem duha i položajem debele periferije u Europi”, kako je to precizno opisao jedan sada zaboravljeni političar i gospodarstvenik. Borit ćemo se i za državu i za društvo, bolje i perspektivnije.

Ali problem našeg društva ostat će isti. Ne mogu društvo i njegova perspektivnost počivati na tome da prosječan pojedinac, pa i neki možda brojni pojedinci organizirani u sindikate, budu oni koji će se boriti za društveni interes. Taj individualni motiv je važan i vrijedan, ali nedovoljan. Jest, potrebni su posebni i rijetki da takvu borbu povedu, ali je još potrebnije društvo koje tu borbu treba razumjeti, podržati i izboriti. Do tada, naše će društvo životariti između političkih izbora, nadajući se perspektivi koju će donijeti oni koje ćemo slijedom praznih obećanja birati.

Pred nama je, tako, neki novi prosvjed sindikata, možda i svađa u „Otvorenom“, poneki štrajk. Naivno će se boriti, ali ne toliko zato što su naivni koliko nemoćni. Borba neće biti za rast osnovice ili bolji koeficijent. To će biti borba za djecu. Borba za zdravlje, protiv siromaštva, za kulturu i znanje, protiv ruba preko kojeg se društvo gura. Borba protiv nevidljive bolesti društva ne može biti samo izborima na kojima biramo druge, ali iste ili sadržajno slične – ona mora biti uistinu društvena, za ozdravljenje društva i socijalnu državu. No ne onu koji smo samo zapisali u Ustav, kao u Meksiku 1917., nego onu koju trebaju očekivati i ljudi u Hrvatskoj kao što joj se nadaju i tužni izbjeglice s kraja svijeta.

Komentari

Morate biti ulogirani da biste dodali komentar.